Video
Znao je to prvo Nikšić, a nakon njega i Beograd je spoznao kakvog je tinejdžera dobio. Crnogorac karakterom iz drevnih vremena, onih vremena i priča na kojima smo se podigli u ovom kršu, vremena đe su borba, inat, hrabrost i čast nesto više od osobina, tamo đe su to DNK kodovi ljudi koji su nastanjivali ove predjele.
Upravo taj DNK imao je Andrija, kao stvoren da piše fudbalsku istoriju đe bi god pošao i da ostavi trajan pečat za sva vremena, neprolaznost svog imena.
Beogradski Partizan mu je bio može se reći matična luka a on je golovima u Ligi Šampiona osigurao da crno bijeli Beograd ima heroja svog vremena i da njegovo ime izgovara sa dubokim divljenjem i poštovanjem. Ali nisu samo golovi bili ono što ga je učinjelo voljenim, Andrija je bio voljen jer je on jednostavno bio Andrija. Srdačan, nasmijan, borben, neko za koga predaja nije postojala u rječniku jer nikšićki asfalt ga je naučio da se uvijek ide naprijed bez obzira na protivnika. Spoznali su taj karakter i Murinjo i Galaktikosi i najveća imena evropskog fudbala imajući ispred sebe dječaka oslobođenog bilo kakvog respekta prema veličinama. Teren, lopta i oni protiv nas. Zar može drugačije i jednostavnije.
Osvit majske zore te 2006. donio je Crnoj Gori dugo sanjanu i voljenu državu, a samim tim i fudbalsku reprezentaciju. I kako samo život može da napiše nepravedne priče i kako samo istorija može da se poigra sa junacima pokazao nam je taj istorijski meč sa Mađarima kada Andrije nije bilo na spisku. Za mnoge začuđujuće ali epski meč Crne Gore njen prvi ikad ispisala je istorija bez njegovog imena.
Stigle su i kvalifikacije prve ikad u istoriji pod našom zastavom i stihovima Oj Svijetle Majske Zore… bez Andrije i bez pobjede. Sve do pred kraj istih kada je debitovao. Ušao je sa klupe u meču sa Gruzijom kao bik u koridi željan svima da pokaže koliko su svi koji su odlučivali pogriješili, dao se u trk i pogodio… eksplodirao je i stadion i Andrija stisak dresa na mjestu grba i emocija za vijek vjekova. Stisak koji je pokazao u istom trenu i emociju prema voljenom dresu, i bijes sto nije bio tu i ranije i želju da pokaže svojoj Crnoj Gori da je njen sin tu za nju.
Delibašić, gol i pobjeda. Prva ikada u kvalifikacijama i njegovo ime dopisano naknadno na stranicama istorije iako je odavno trebalo biti tu.
A onda je došao trenutak kada je njegovo ime u knjigama podebljano za sva vremena, kada je Andrijino ime postala obavezna fudbalska lektira Crne Gore. Nebeski skok, visine nedostižne običnom čovjeku, ne mareći što je ispred njega stativa hrabro je išao kroz nju ako treba jer vječnost je bila tu, tik uz stativu na koju je skočio.
Epski gol Englezima koji je 12 000 ljudi na krcatom stadionu Pod goricom poveo u stampedo nikad viđen na ovim prostorima, komentatora javnog servisa doveo do ludila i urlika kakav televizija ne pamti a nas na našem śeveru poslao po nekoliko metara niže od pozicija ni sami ne znajući kako smo se našli tu đe smo se zatekli. Bombonjera i Monumental u jednom.
Kada su desetine i desetine hiljada Crnogoraca u isti tren ispustili krik koji se čuo do neba. Andrija Delibašić vlasnik je momenta u kojem je Crna Gora vrisnula od sreće najjace u svojoj sportskoj istoriji, vlasnik je momenta u kome je svako dijete, tinejdzer, momak i penzioner Crne Gore ispustio najljepše emocije u nebo osjećajući jedinstven ponos jer pripadamo istoj naciji, istim bojama pod najljepšom zastavom planete.
Andrija nas je natjerao da sanjamo kao nikad prije, da nakon meča živimo najluđe snove, da budemo dio istorije i da na kraju od sreće, ponosa i strasti čupamo i busenje stadiona i nosimo ga kući kao vječnu uspomenu.
Gol za vječnost, skok u nebesa koji je naciji dao snove. Gol koji usrećio državu i koji je stvorio ponos koji smo dugo, dugo tražili.
Knjiga s početka priče, nebeska knjiga istorije sporta naše Crne Gore čuva tu stranicu posebno ispisanim rukopisom.
Neposredan, nasmijan, voljen i uvijek spreman da pomogne svima. Idol navijača čija skromnost je bila veća od slave koju je nosio sa sobom.
Preporučeno
Otišao je Andrija da odmori, i da na miru gleda stranice istorije koje je sam pisao. Siguran sam da će neđe gore, u avliji velikana imati isti onaj osmjeh koji ga je za života krasio dok bude listao stranice koje nama ostaju kao legat za sve buduće generacije. Lektira koju ćemo mi koji smo je doživjeli prepričavati kao legendu na kojoj će se podizati neke nove generacije.
