Video
,,Vitezovi Karađorđeve zvezde Jugoslovenske vojske u otadžbini 1941 -1945“. Tako se zove knjiga koju će sjutra veče – direktno u sali Opštine Pljevlja i direkno uz podršku predsjednika Daria Vraneša – promovisati ekipa okupljena oko Odbora za izgradnju crkve koja će se zvati ,,Pomirnica“.
ČETNICI ZA POMIRENJE
Na čelu Odbora za obnovu crkve – koja bi, valjda, trebalo da bude simbol pomirenja – je Novica Stanić, nekadašnji bliski saradnik Andrije Mandića. Koji danas – nimalo pomirljivo – od Mandića i njegove srpske ekipe tužbom potražuje čak 180 hiljada eura jer ga je četnički vojvoda prevario dok su bili u izbornoj koaliciji 2016. godine?!
A o knjizi – koja bi, tobože, trebalo da pomiri sve posvađane u Crnoj Gori – najbolje govori naslovnica na kojoj su uslikani, uz kralja Petra Karađorđevića, četnici Draža Mihailović, Pavle Đurišić, Momčilo Đujić, Petar Baćović, Zaharije Ostojić, Dobroslav Jevđević i Nikola Kalabić.
Dakle, knjiga koja, tobože, treba da izmiri Crnu Goru – slavi četničke zločince. Koji su, prema vlastitim izvještajima, komandovali zločinima u kojima je stradalo – samo na teritoriji Crne Gore – više od 20 hiljada ljudi. Najviše staraca, žena i đece.
BROJKE ZLOČINA
Samo je Pavle Đurišić, u svojim izvještajima Draži Mihailoviću, prebrojao da su njegovi četnici u nepuna dva mjeseca u Pljevljima, Foči i okolini pobili više od 10.500 civila.
I sad su Dario Vraneš i ostali istorijski revizionisti, našli da slave četnike o državnom tošku? I to baš nad grobovima žrtava svirepih četničkih zločina?!
I baš u Pljevljima koja bi trebalo da dobro pamte četničke zločine, klanja Đurišića, Mace Vukojičića, Slobodana Šiljka i ostalih zločinaca sa kamama.
Narodni heroj, general i istoričar, Danilo Jauković piše da je u četničkom napadu na muslimanska sela u pljevaljkom srezu, u samo tri dana, od 4. do 7. februara 1943. godine svo stanovništvo naselja Boljanići, Metaljka, Ilino Brdo i Meljak – koje se našlo kod kuće, pobijeno je na razne načine.
-Razularena četnička rulja vršila je nad nemoćnim stanovništvom najstrašnije zločine. Prije ubistva, ljude su mučili i ponižavali. Djevojke i mlade žene su silovali. Djecu i starce su masakrirali. Ranjene ali još žive bacili su u Ćehotinu. – Tako je zapisao general Jauković…
Istorijski fakti su mučni, poražavajući: u ta tri februarska dana na teritoriji pljevaljskog sreza ubijeno 768 ljudi. Od toga: đece do 8 godina – 200; đece i omladine od 8 do18 godina – 243; muškaraca i žena od 18 do 50 godina 197; a preko 50 godina – njih 128.
Koji je četnički koljač dobio za ovaj poduhvat Karađorđevu zvijezdu? Neće nam autori knjige reći, neće ni jedan od recezenata Matija Bećković.
STRATEGIJSKI CILJ
Jer to i nije bitno za organizatore ovakvih političko-istorijskih orgijanja. Njima nije cilj istorijska revizija, mijenjanje prošlosti, već nešto mnogo važnije – stvaranje poželjne budućnosti Crne Gore.
O toj četnički poželjnoj budućnosti govori onaj putokaz u Pljevljima. Kao i ona poruka Daria Vraneša od prije koji dan – da je ,Brisel blizu, ali da su Beograd, Banja Luka, Knin i Prizren – naravno Prizren dogodine – mnogo, mnogo bliži.
To je agenda, politička platforma. Kada Budo Aleksić ili Jole Vučurović, ili bilo ko druge iz te srpsko-ruske bratije glorifikatora fašizma, čestita Dan srpskog jedinstva i zastave, ustanovljen 2020. godine – a ne žele ni da pomenu crnogorski Trinaesti jul ni crnogorski Dan nezavisnosti – onda oni samo nastavljaju onu politiku zacrtanu u Moljevićevom programu nazvanom ,,Homogoena Srbija”.
A kada predsjednik Skupštine Mandić silom na sramotu postavi skupštinski logo sa prikazom zgrade Zetske banovine – u potpunosti se razotkriva suština politike, pa i postojanja, Nove srpske demokratije. To je ostvarenje ideje da se Crna Gora vrati u položaj koji je imala od 1918. godine.
Samo sa jednom razlikom: onda Crna Gora nije postojala čak ni kao pokoreni entitet, izgubila je i ime i utopila se u Zetsku banovinu. Sada bi joj – eto velikodušnosti Andrije i srpsko-ruskih drugara – ime nekako o(p)stalo ali samo kao sastavni dio ,,srpskog sveta”, bez ikakvog crnogorskog obilježja, bez crnogorskog identiteta.
Taj zadatak, koji je ovdašnja prosrpska i proruska opozicija imala decenijama unazad, najlakše je sprovoditi upravo sada – kada su postali ključna poluga postavgustovske vlasti.
OTPOR ILI…
I, mora se priznati, ide im dobro, Naročito od kako je Dritan Abazović potpisao sramotni ugovor sa Crkvom Srbije i priznao toj crkvi 800 godina kontinuiteta – ono što toj Crkvi njena matična država Srbija nikada nije priznala.
Istorija nova se piše i prilagođava stvaranju te nove budućnosti, totalno srpske Crne Gore. Prilagođavaju se i sve državne institucije: počev od tužilaštava koji ne prepoznaju govor mržnje četničke vlasti, ne gone one koji bi Crnogorce da tretiraju kao nekad Osmanlije, ne diraju one što šetaju od sela, crkve do manastira, spomenik četničkom koljaču Đurišiću, kao što ne gone sve ove nove glorifikatore fašizma…
Ali zato politički podobno pravosuđe prepoznaje terorizam bračnog para Nikaljević koji brane svoje pravo da čuvaju grobove svojih predaka?!
Kakvo je to morbidno izvrtanje i satiranje, ne samo istorije, ne samo sadašnjosti, već logike i razuma. I sve se to dešava, to preoblikovanje državnog i društvenog identiteta, dok građanska Crna Gora snom mrtvim spava, liše nekoliko časnih izuzetaka. Ćute i crnogorske parlamentarne partije; tek po koja sporadična riječ osude.
Đe je nestala antifašistička Crna Gora? Đe je iščilila zemlja koja se dičila osmjehom Ljuba Čupića, prkosom Joke Baletić, hrabrošću Ljubice Popović, koja je izrodila sve te heroje i heroine što su visoko držali luču slobode koja je obasjavala put da se Crna Goru na mapu slobodnog svijeta?
Na ta pitanja odgovor mogu dati samo građani. Da li će podići glavu i pokazati otor fašizaciji Crne Gore. Ili će biti kao u onoj pjesmi velikog Vita Nikolića: ,,..na gradove udariće trava i zavesti svoju strahovladu. Svi cvjetovi ostat će bez glava, da bi bili sa travom u skladu…”
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovom tekstu ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
