Godine 1988. žena Nikolasa Vinstona otkrila je nešto na tavanu svoje kuće. To je bio spomenar ispunjen slikama, slovima, imenima, bjeleškama i putnim ispravama. Knjiga je sadržala priče o saosjećanju, hrabrosti i na kraju, o opstanku.

Dok je Greta Gjelstrup prelistavala stranice, bila je šokirana šta je pronašla. Kada je tražila objašnjenje, rekao joj je samo da se oslobodi tih sjećanja na proganjajuću tajnu koju je krio od nje i ostatka svijeta 50 godina. Ona je insistirala da sazna više o tome šta se zaista dogodilo. Na kraju, on se predao.

 Vinton je bio „britanski Šindler“. On je odgovoran za spasavanje 669-oro jevrejske djece u Čehoslovačkoj, čija sudbina je bila da završe u gasnoj komori tokom Holokausta.

U to vrijeme, on je bio 28-godišnji broker iz Londona, neko koga bi većina ljudi nazvala prosječnim momkom. Ali on je bio sve, samo ne prosječan.

Nakon što je njegova žena predala spomenar istoričarima Holokausta, Vinton je dobio međunarodno priznanje za oslobađanje te djece. Sada postoje ulice i škole nazvane po njemu, statue podignute širom Evrope, a on je čak i nominovan za Nobelovu nagradu za mir.

Oni koji su kao djeca spaseni sebe nazivaju „Vinstonovom djecom“. Oni su kasnije osnovali svoje porodice, a sedam decenija kasnije, taj broj je povećan na 6.000, prema Njujork Tajmsu.

Ovo je zapanjujući broj koji će samo nastaviti da raste.

Na pitanje novinara zašto je rizikovao svoj život kako bi spasao živote nevinih, rekao je: „Mnogo djece bilo je u opasnosti, a vi ste jednostavno morali da ih odvedete na sigurno mjesto, utičište, a nije bilo organizacije da se to uradi“, rekao je Vinston.

“Zašto sam to uradio? Zašto ljudi rade različite stvari? Neki ljudi uživaju u preuzimanju rizika, a neki idu kroz život ne rizikujući nimalo.“ Vinston je preminuo 1.jula u 106. godini.