Amin Maalouf: Ne mogu se pomiriti sa idejom da nacija mora biti zasnovana na zajedničkoj vjerskoj pripadnosti

Rođen 1949. godine u Bejrutu, dobitnik nagrade Gonkur za roman Taniosova stena, izabran u Francusku akademiju 2011. godine gdje je naslijedio fotelju Kloda Levi-Strosa, Amin Maluf je autor romana i eseja obilježenih lucidnim promatranjem svijeta i njegovih mehanizama. U eseju Ubilački identiteti (1998), koristeći svoje lično iskustvo građanskog rata u Libanu, upozorio je na opasnost prekomjernog isticanja identiteta kada to vodi negaciji drugoga. U najnovijem eseju Brodolom civilizacija (2019), dobitnik nagrade Danas za 2019. godinu sa britkom lucidnošću analizirao je krizu kroz koju prolazi arapski i zapadni svijet. Na kakva razmišljanja ga podstiče nova tragedija što potresa njegovu rodnu zemlju? Je li i danas aktuelan nagovještaj novog, otvorenijeg svijeta koji je Zemlja kedra prenosila samim svojim postojanjem, kao što bješe primijetio general De Gol? Veliki pisac je pristao da otvori dušu nedjeljniku Le Point.

Le Point: Kako ste se osjećali gledajući one užasne slike Bejruta, poput ponovnog uranjanja u ratne prizore?

Amin Maluf: Trebao mi je cijeli dan pred ekranima kako bih shvatio da ono što se upravo dogodilo u Bejrutu nije samo još jedna epizoda u beskonačnom sukobu koji pogađa moju rodnu zemlju. To očigledno nije nuklearna eksplozija, ali nije ni „nekonvencionalna“ eksplozija. Da ilustrujem ove riječi jednim poređenjem: atentat u Oklahoma Sitiju 1995. godine, najsmrtonosniji koji je izveden na tlu Sjedinjenih Država pre 11. septembra, izazvala je ručno napravljena bomba koja je takođe sadržavala amonijum-nitrat, a težila je nepune tri tone. „Bomba“ u Bejrutskoj luci težila je hiljadu puta više! Morali ste imati na umu ove brojke da biste razumjeli značenje slika koje su defilovale pred našim očima.

Kako objasniti da je ovo skladište tako dugo ostalo puno eksplozivnih materija? Nemar? Metafora za zemlju koja je i dalje potencijalno eksplozivna?

Iako je „bomba“ možda eksplodirala slučajno, ono što se dogodilo sigurno nije bila „prirodna“ katastrofa. Slučaj i loša sreća nisu imali nikakve veze sa ovom tragedijom, sem što su odredili da se desila ove godine, a ne prošle ili pretprošle. Tragediju je izazvala korupcija, i nemar. Sama prisutnost tog tovara nitrata na tom mjestu, i to godinama, može se objasniti samo spremnošću neke lokalne mafije da taj proizvod proda kad joj se ukaže prilika. A to što vlasti nisu intervenisale, uprkos upozorenjima koja su im bila upućena, to je zato što je zemlja prepuna zona gdje vlada bezakonje i u kojima se različite frakcije prepuštaju svojoj unosnoj trgovini. Ništa od toga nije slučajno, ni prirodno, ni posljedica loše sreće…

Kako je Zemlja kedra, koja je bila pravo „obećanje“ za privredu, vjeroispovest, slobodu i sintezu Istoka i Zapada, dospjela dotle? Sa polovinom stanovništva ispod praga siromaštva? I haosom koji se pogoršava?

Zastranjivanje nije lako objasniti, ali nije neobjašnjivo. Među brojnim faktorima koji su odigrali pogubnu ulogu, često se stavlja naglasak na regionalno okruženje, koje je zaista zlosrećno. Ali kada bih morao uprijeti prstom u presudan faktor, onaj koji bolje od drugih objašnjava zašto se Liban nije mogao uhvatiti u koštac sa mnogim izazovima sa kojima se suočava od svog nastanka, bez oklijevanja bih ukazao na konfesionalizam. Ono što je problematično nije prisustvo brojnih i raznorodnih zajednica – to je realnost, to je razlog postojanja zemlje, i bilo je čak, potencijalno, najveći adut za uspjeh libanskog modela i za širenje njegovog uticaja. Po mom mišljenju, problem je to što se nacionalni projekat, koji se sastojao u prevazilaženju različitih komunitarnih pripadnosti u težnji ka zajedničkoj nacionalnoj pripadnosti, nije sprovodio sa potrebnom energijom i lucidnošću. Iz tog razloga su građani postali dužnici, a ponekad čak i taoci političkih i vjerskih vođa svojih zajednica, koji su pak postali dužnici i taoci svojih stranih zaštitnika. Štaviše, ima i jedna otežavajuća okolnost: liberalna ekonomija, utemeljena na uslugama, a koja je neosporno osiguravala prosperitet zemlje dugi niz godina, nije se dobro prilagodila jakoj državi koja je bila u iskušenju da nametne restriktivne propise i primijeni značajnije oporezivanje kako bi mogla u potpunosti da vrši svoju ulogu. U Libanu se dugo plaćalo vrlo malo porezâ, tako da vlada nikada nije imala sredstava da zemlji obezbijedi savremen sistem obrazovanja, zdravstvene zaštite ili socijalnog osiguranja. Kada se osvrnemo unazad, jasno je da je samo jaka i sveprisutna država mogla da ujedini libansko stanovništvo, da ojača veze između građana i javnih vlasti i da tako smanji zavisnost Libanaca od vođa njihovih zajednica. Nepovjerenje u ulogu države osujetilo je taj razvoj, koji je pak bio neophodan.

Riječi koje je general De Gol izgovorio 1965. godine o Libanu, „nezavisnoj, prosperitetnoj i kultivisanoj naciji“, danas odzvanjaju gorko. Može li se današnji Liban pozivati i na jednu od njegovih riječi?

U pravu ste što kažete da ove riječi u današnje vrijeme zvuče gorko. Kad su bile izgovorene, izgledalo je da se zemlja približava tom idealu. Danas se čini da je veoma daleko od njega. Ali u mojim očima te zdravorazumske riječi ocrtavaju budućnost kakvoj se Libanci i prijatelji Libana mogu nadati.

Počnimo od „nacije“?

Što se mene tiče, ne mogu se pomiriti sa idejom, danas toliko raširenom na svim kontinentima, da nacija mora biti zasnovana na zajedničkoj vjerskoj pripadnosti. Utemeljiti naciju na jednoj jedinoj pripadnosti, vjerskoj, etničkoj ili rasnoj, to je lažno dobra ideja koja je izazvala nebrojene tragedije kroz istoriju. I apsolutno je nespojiva sa duhom moje rodne zemlje. Ideja vodilja prilikom osnivanja Libana bila je da treba podsticati ljude svih vjera i svih porijekla da žive zajedno, organizovanjem njihovih odnosa na takav način da svako osjeća tu zemlju u potpunosti svojom. Sigurno neću ustvrditi da je taj eksperiment bio uspješan, daleko od toga. Ali nikada se neću predati mediokritetskom i lijenjom mudrovanju da je takav suživot nemoguć. Cio svijet je mozaik zajednica. Evropa je mozaik, Amerika, Afrika i Azija takođe, i ako se podvrgnemo logici rasparčavanja, zagarantovano je da će doći do hiljadu sukoba. Pravo pitanje nije mogu li ljudi različite boje ili vjerovanja živjeti zajedno i nazivati se sugrađanima, pravo pitanje je kako ih navesti da žive zajedno, kako ih navesti da osjećaju da su dio jedne iste nacije. I u tome će libanski eksperiment, čak i ako do sada nije bilo uspješan, morati da se ponavlja u Libanu i drugde sve dok to ne uspije.

„Nezavisna“, ta zemlja koja je izgleda neprestano, možda još od svog stvaranja, igračka spoljnih sila što djeluju u njenom okrilju, kao na primjer Iran, od koga direktno zavisi tako moćni Hezbolah?

Danas biti nezavisna za zemlju poput Libana znači da ona može reći „ne“ kada neko pokuša da je uvuče, silom ili zastrašivanjem, u sukobe u koje ne želi da se umiješa, i gdje očigledno nema interesa da se umiješa. Liban je tu nezavisnost godinama gubio, i mora po svaku cijenu da je povrati. Da se izrazim jasno, moja rodna zemlja ni po čemu nije nadležna da bude vojna ispostava u arapsko-izraelskom sukobu. Ona nema nikakvog interesa da bude instrumentalizovana, ni od iranskih lidera, ni od onih koji se trude da je zadave. I nije imala nikakvog interesa da se juče umiješa u sirijski građanski rat, ni da bi pomagala Asadovom režimu, ni da bi pomagala pobunjenicima. Sve te greške proizlaze iz gubitka sposobnosti Libana da odlučuje za sebe, kao odrasla zemlja.

Nastavimo nabrajanje… „Prosperitetna“, ona koja je danas toliko pogođena ekonomski? „Kultivisana“?

U pravu ste što ističete da sve ove riječi tužno zvuče pored slika materijalnog i moralnog uništenja koje danas imamo pred očima. Ali, hajde da napravimo pauzu i pustimo da nam misli nekoliko trenutaka lutaju van utabanih staza. Zar ova gigantska tragedija ne bi mogla donijeti spasonosni preporod Libancima, svim zajednicama zajedno, i ostatku svijeta? Da bi taj preporod postao stvarnost, bila bi potrebna sveobuhvatna inicijativa u kojoj bi učestvovalo pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija: Francuska, Sjedinjene Države, Rusija, Kina i Velika Britanija. Insistiram: svih pet, zajedno i u prvo vrijeme niko drugi, osim možda Evropske unije. Zajedno bi uspostavili privremenu upravu koja bi bila zadužena za obnovu razorene zemlje u svim sektorima koji više ne funkcionišu. Počevši od popravke infrastrukture – elektroenergetske mreže, upravljanja otpadom, puteva, luka i aerodroma; oživljavanjem ekonomije, nekada u procvatu, a koja je danas u zastoju; obnavljanjem socijalne, medicinske i obrazovne infrastrukture; zatim modernizacijom političkih institucija u zemlji i organizovanjem, kad dođe vrijeme, slobodnih izbora… Svaki od pet „velikih“ poslao bi u zemlju kontingent tehničara i rukovodilaca visokog nivoa, kao i vojni kontingent za očuvanje građanskog mira. I toj privremenoj međunarodnoj administraciji trebalo bi obezbijediti značajno finansiranje koje bi se nastavljalo godinama, i koje bi u početku bilo u potpunosti pod odgovornošću međunarodnih vlasti.

Ali svi će povikati da je riječ o uplitanju! Već su to zamjerili Emanuelu Makronu prilikom njegove posjete Bejrutu, zato što se usudio da prošeta među masom svijeta na ulicama i da govori o „borbi protiv korupcije“, pa je njegovo ponašanje neke podsjetilo na Francuski mandat nad Libanom…

Za pojmove poput „uplitanja“ ili „mandata“ nema mjesta u viziji koju predlažem. Ne smijemo zaboraviti u kojem vijeku živimo! Misija Ujedinjenih nacija je da priteknu u pomoć zemljama kojima je to potrebno. Liban, koji je član osnivač, a koji je bio jedan od kreatora Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine, a koji je danas u nevolji, ima pravo na svu potrebnu pomoć kako bi ponovo stao na noge. Moramo pomoći Libanu poštujući njegov suverenitet i dostojanstvo svih njegovih građana. Prisustvo glavnih svjetskih sila današnjice garantovaće da neće biti nikakvih razračunavanja među lokalnim frakcijama, niti sa raznim regionalnim silama, i nikakve potrebe da se pribegne oružanim snagama… Možda je ovo samo san, ali uvjeren sam da bi sve strane bez izuzetka, u Libanu i njegovoj regiji, kao i na globalnom nivou, imale ogromne koristi ako bi se uspostavio takav mehanizam. I čini mi se da bi zaista Francuska, koja je pokazala veliko saosjećanje sa Libanom poslije ovog posljednjeg iskušenja, naročito posjetom predsjednika Makrona, mogla biti okosnica jedne takve sporazumne globalne inicijative. Taj spasilački poduhvat ne bi bio samo jedini mogući način da se spriječi umiranje Libana. On bi takođe predstavljao odlučujući korak ka rekonstrukciji međunarodnog poretka dostojnog tog imena, a čije se odsustvo u današnje vrijeme, na svim meridijanima, bolno osjeća.

Šta znači biti Libanac?

Biti Libanac znači duboko vjerovati u imperativnu potrebu za harmoničnim suživotom, a možda čak i fuzionalnim, između različitih komponenti čovječanstva… A u ovome ja jesam i ostaću Libanac do svog posljednjeg daha.

Razgovor vodio Kristof Ono-di-Bio (Christophe Ono-dit-Biot) novinar i pisac, pomoćnik direktora nedjeljnika Le Point

Le Point, 13. 08. 2020.

Prevela sa francuskog Vesna Cakeljić