Amina Isović Bukvić: Otkud bosanski đulistan u arapskoj pustinji

Priča o dječaku najposebnijem u mom svijetu postojanja počela je puno prije nego što sam i sama rođena.

Ibrahim, sin Salihov

Nekada davno, a bilo je to sredinom devetnaestog stoljeća u centru malog bosanskohecegovačkog grada kojeg je osnovao Ibrahim-beg sagradivši džamiju tačno na mjestu gdje je bilo drvo bukve a u blizini džamije i česmu, živio je Salih Bukvić sa svojom porodicom.

Porodična idila prekinuta je onog dana kada je na bolji svijet preselila Salihova supruga.
Bio je to vakat uoči Berlinskog kongresa, kada se u Bosni dešavala smjena Istoka i Zapada, u vrijeme kada su se mijenjivali svjetovi, svjetonazori i vlast.

Salih Bukvić se ponovo oženio.

Možda bi tuga ubrzo bila zaboravljena, da je majku zaboravu mogao pustiti Salihov desetogodišnji sin Ibrahim koji se teško nosio s prisustvom nove žene u kući svog oca. Stariji su negodovali mašući zabrinuto glavom i ne primjećujući da dječak sve više vremena provodi van kuće u kojoj je rođen.

Jedini koji je razumio Ibrahimov tugu bio je njegov prijatelj Ahmet Čošabić s kojim je provodio najviše vremena u dugim i ozbiljnim razgovorima pored hladnog Vrbasa. Često su na obali pored rijeke sjedili maštajući o budućnosti obasjanom zvijezdama nekog dalekog nepoznatog svijeta.

Za to vrijeme život sa maćehom u porodičnoj kući svakim danom postajao je nesnosnijim. Jedne mračne noći Ibrahim se iskrao bez pozdrava, napuštajući zauvijek očevo ognjište. Nikada se više nije vratio u Donji Vakuf.

Pobjegao je u Sarajevo gdje je utočište pronašao u Gazi Husrev-begovoj medresi koja je postala njegov novi dom. Brigu o dječaku preuzeo je Muhamed Pandža.

Destljećima poslije, nastavljajući praksu svog dobrotvora Pandže, Ibrahim i njegovi sinovi nastavili su tradiciju pružanja doma dječacima koja su dolazili u Sarajevo da se školuju.

Sarajevsku medresu završo je kao najbolji učenik zbog čega je dobio priliku da školovanje nastavi u Istanbulu. Ibrahim Bukvić sin Salihov, bio je lijep mladić sa izrazito svijetlim očima. U Stambolu na Bosforu proveo je šesnaest godina i stekao znanje zbog kojeg se smatrao jednim od najvećih alima svoga vremena. Nakon što se vratio u Sarajevo krajem devetnaestog stoljeća, bilo je vrijeme da se oženi i osnuje porodicu. Vjenčao se sa djevojkom Hanifom s Bjelava, iz porodice Cerić.

Ibrahim i njegova supruga prve godine braka proveli su u Bosni kada je stigao poziv iz dalekog svijeta. Poziv je bio adresiran na Ibrahimovo ime. U pismu je profesor Bukvić bio pozvan da predaje arapski i turski jezik u Medini. Pošiljalac je bio Ibrahimov prijatelj Ahmet Čošabića koji je u gradu Božijeg Poslanika otvorio školu. Tih godina Medina je bila pod Otomanskom upravom čije je vrijeme bilo na izmaku. Kako je taj vakat bio težak za ummet, zadnjih godina Hilafeta, najbolje govori činjenica, da je jedan Bošnjak napustio svoju zemlju da bi u drugom po važnosti centru islamske duhovosti i svijeta predavao maternji jezik, ljudima toga svijeta. Kako je tek bilo na drugim mjestima dunjaluka gdje je živio taj Ummet???

Posljednji voz iz Medine

Početkom dvadesetog stoljeća Ibrahim Bukvić je u Medinu otišao sam, a nakon nekog vremena u pratnji svog oca stigla je i njegova mlada supruga Hanifa s djecom. Ibrahimov punac je nakon što je kćerku doveo u grad u kojem je posjednje utočište našao i Božiji poslanik, ubrzo umro. Sahranjen je na mezarju Džennetul Bakijah. Dva prijatelja iz Bosne, Ibrahim Bukvić i Ahmet Čošabić godinama su živjeli sa svojim suprugama i djecom u Jesribu. Ahmet je imao jednog sina, a Ibrahim dvojicu, Muhameda i Fadila.

Nakon osam godina u Medini je došlo neko nove vrijeme, vrijeme promjena i Lorensa od Arabije. Bio je to vakat kada je Otomanska vlast morala da preda upravu nad dva Sveta grada. Zadnjim vozom prije nego što je Lorens od Arabije minirao prugu dva prijatelja su sa porodicama krenula u pravcu Damaska. Ibrahimova supruga u to vrijeme bila je trudna. Nevjerovatno je bilo to putovanje, nakon kojeg ništa više nije bilo isto kako u svijetu jedne porodice tako i u svijetu Ummeta.

Vozom su stgli u Damask u kojem su se obje porodice zadržale određeno vrijeme.

Ibrahim je osamnestogodišnjeg sina Muhameda ostavio u Damasku da se školuje a on je s trudnom suprugom i osmogodišnjim Fadilom krenuo na put prema Istanbulu gdje su ostali kratko da bi nekoliko mjeseci poslije otputovali za Sarajevu. Bilo je to 1918. godine i bili su to posljednji zajednički trenuci dvije porodice poslije koje je svako krenuo na svoju stranu svijeta noseći sa sobom trag sjećanja na posljednje godine hilafeta koje su proveli zajedno u Medini.

Zaborav je trajao sve do početka 21. stoljeća kada je priča o posljednjem vozu iz Medine u kojem su bile dvije porodice iz Bosne, pomogla Ahmetovom unuku i Ibrahimovog praunuka da povežu davno zaboravljenu priču u jednu cjelinu.

Bosanski đulistan u pustinji

Ahmet Čošabić se poslije tri godine provedene u Damasku s porodicom vratio u Medinu. Vrlo brzo nakon dolaska u Medinu Ahmet je umro a iza njega je ostala supruga sa sinom. Mlada Bosanska nije govorila arapski i bila je potpuno sama sa svojim dječakom. U to vrijeme nije mogla krenuti na put prema Bosni jer nije imala mahrema. Morala je čekati da njen mali dječak naraste da bi se vratila u svoj rodni kraj, a do tada je njihova kuća bila otvorena za Bosance koje bi tih davnih dana, prije više od stotinu godina od danas, put doveo u Svetu zemlju.

Jedne godine u bosanskoj kući u Medini gosti su joj bili mladi bračni par sa djevojčicom, Bosanci koji su preselili u Tursku. U gradu u kojem se nalazi mezar Muhameda a.s Bosanci iz Turske zadržali su se duže nego što su planirali

Bilo im je lijepo u kući mlade udovice i njenog sina.

Osjećali su uzajamnu bliskost i ljubav kao da su pronašli izgubljene članove porodice. U bašti koja je mirisala na ruže đulbešećerke što ih je mlada žena donijela iz Bosne i zasadila ispred svoje kuće u Medini, najduže bi se zadržavali poslije obavljanja posljednje molitve, nakon što bi mrak prekrio ulice noseći ugodnu svježinu noći.

Jedne večeri dok su sjedili za sofrom i jeli slatko od ruže, mladi Bosanci iz Turske koji su te godine došli da zijarete časna mjesta, rekli kako bi ako im se nešto desi voljeli da brigu o djevojčici preuzme mlada Ahmetova udovica koja ih je nesebično ugostila i pružila dom u dalekom svijetu, svijetu Svetog tla. Nije prošlo mnogo od te noći, mladi bračni par je otputovao za Mekku. Na rastanku su obećali da će se vratiti jednog dana.

Nakon nekog vremena u Medinu u kuću sa đulisatnom stigla je vijest da su otac i majka male djevojčice u preselili na Ahiret u Mekki. Preko Bosanaca koji su te godine bili na hadždžu mlada udovica Ahmeta Čošabića uzela je djevojčicu pod svoje okrilje i tako ispunila obećanje koje je dala njenim roditeljima da će se brinuti o njoj ukoliko ostane siroče. Djevojčica bez roditelja bezbrižno je rasla u bosanskom đulistanu kojim je mirisala cijela mahala.

Poslije dosta godina od dana smrti svojih roditelja, djevočica se udala za dječaka iz bosanske kuće u Medini, sina Ahmeta Čošabića, s kojim je odrastala pod istim krovom igrajući se u mirisnoj bašči u kojoj je cvjetala najljepša mirišljava majska ruža. Prezime Čošabić promijenili su u Bošnjak. Njihova djeca danas žive u Džedi. Škola u Medini jedna od najčuvenijih obrazovno-školskih ustanova je uvakufljena, a brigu o vakufu vode potomci Ahmeta Čošabića iz Bosne.

Kasim, sin Ibrahimov

Nakon što su napustili Damask, vrlo brzo po dolasku u Bosnu Ibrahim Bukvić i njegova supruga postali su roditelji još jednog dječaka. Mali Kasim rodio se u Sarajevu u vrijeme primopredaje kratkotrajne vladavine Austorugarske monarhije u nasljedstvo Kraljevini Jugoslavije. Za Kasimovog najstarijeg brata Muhameda roditelji više nikada nisu ništa čuli. Svaki trag se izgubio onog dana kada su ga ostavili u Damasku. Ibrahim i Hanifa bili su roditelji djevojčice Hatidže. Hatidža se nije nikada udavala.

Stari profesor iz Medine, Ibrahim Bukvić, ostatak života proveo na Bjelavama u kući svoje žene. U njihovoj kući na Ašikovcu uvijek je bilo musafira, djece iz unutrašnjosti Bosne koji su mjesece i godine bili sa njima, sve dok ne bi izučili škole u Šeheru. Jedan od njih bio je i otac mog tetka Ahmeta Muminovića. Ibrahim je do svoje smrti bio je imam u džamiji na Vratniku, istoj onoj u kojoj je mujezinio dedo Šerif Isović, amidža mog dede Nazifa Isovića kojeg je volio kao oca kojeg nikada nije upoznao.

Ibrahim Bukvić, svjetski putnik i učenjak umro je u Sarajevu 1941.godine. Na Ibrahimovoj dženazi govorio je jedan od njegovih najboljih prijatelja Hamdija Kreševljaković. Iza Ibrahima ostala je kćerka Hatidža i sinovi Fadil i Kasim. Te iste godine, 10. juna u kući na Bjelavama rođen je Kasimov prvi sin koji je dobio ime po dedi Ibrahimu. 

1941.godine nad Sarajevom su se nadvili mračni oblaci rata. Cijeli svijet je bio u totalnom haosu. Čak i u tako teškom vremenu Kasim je tražio priliku da bude od koristi. Sve što je radio bilo je sa svrhom da pomogne bez obzira koliko je to bilo rizično u mračnom vremenu Drugog svjetskog rata. Iako je bio inicijator i potpisnik čuvene Sarajevske deklaracije, nakon završetka rata Kasim Bukvić je zavšio u zatvoru kao ‘mladi političar’. Zatvorsku kaznu služio je u Stocu.

Otac Rusmira Mahmutćehajića bio je čuvar zatvora i koji mu je spasio život tako što je svaki dan kroz mali prozor ćelije u kojoj je ležao Kasim, kriomice ubacivao jednu glavicu luka. Njegov odlazak u zatvor bila je najava vremena u kojem da bi bio uspješan morao si živjeti u skladu sa novim adetima gdje je religija bila ‘opijum za narode’.

Kasim Bukvić pet teških godina proveo je u zatvoru, dok se njegova mlada žena borila da prežvi sa troipogodišnjim Ibrahimom i tek rođenom djevojčicom Fatimom. Nakon izlaska iz zatvora Kasim je završio fakultet, naučio u izolaciji arapski jezik da bi kasnije prevodio sa arapskog na bosanski.

Sedamdesetih godina počeo je da radi na jednom od svojih najzanačajnijih stručnih radova, islamskom bankarstvu. U kući u kojoj se Kasim rodio i u kojoj su se rađala njegova djeca uvijek je bilo mjesta i za drugu djecu koja su u Sarajevo dolazila zbog školovanja. Kasim i njegova supruga Aiša pored Ibrahima i Fatime imali su još dva sina Amira i Ediba. Kasimov sin Ibrahim koji je nosio ime svog dede bio je jako vezan za oca. Volio ga je posebnom ljubavlju koju može da razumije samo Univerzum.

Kada je početkom devedeset i druge godine, Kasim čuo da je Ibrahim doživio srčani udar bio je toliko potresen da je nakon što je i sam doživio udar pao u komu iz koje se nikada nije probudio. Onog dana kada je saznao da mu je otac u komi, Ibrahim je imao i drugi srčani udar. I danas u Sarajevu kruže priče kako je Kasimova kuća bila mjesto gdje su se nakon izlaska iz zatvora krajem osamdesetih dva puta sedmično okupljali bošnjački intelektualci na čelu sa Alijom Izebegovićem konsultirajući se međusobno za izaozove vremena koje je tek trebalo da dođe. Kasimova mudrost bila je pokretač novog buđenja bošnjačke svijesti.

Ibrahimova džamija

Ibrahim Bukvić, Kasimov sin kao mladi inžinjer obišao je cijeli svijet. Živio je na desetak različitih mjesta od Afrike do Azije, Šri Lanke i Filipina, Zambije i Zimbabvea. Kao dijete političkog zatvorenika nije bio u milosti društva u kojem je stasavao, zato je sve što je postigao u životu postigao svojim radom i stručnošću. Iako nikada nije bio član Partije imao je rukovodeće mjesto u jednom od najznačajnijih preduzeća bivše države.

Bio je direktor u Energoinvestu i po mišljenju mnogih jedan od najboljih građevinskih inžinjera u Jugoslaviji koji je sedamdesetih godina za Energoinvest dobijao i vodio poslove u vrijednosti stotina miliona dolara što je bilo od neprocjenjive vrijednosti za bivšu državu.
Rahmetli Hakija Turajlić, predsjednik Vlade BiH koji je ubijen tokom rata jedan od lidera Energoinvesta i vodećih poslovnih ljudi Jugoslavije, znao je reći da je Ibrahim Bukvić, najveća ljudska i tehnička vrijednost koju Energoinvest ima.

Često su partijski službenici vršili pritisak na Ibrahima da postane njihov član, pokušavali su čak i preko Hakije Turajlića, koji im je govorio da se mane ‘ćorava posla’ jer Ibrahim sin Kasimov neće nikada postati član Partije. Bio je jedan od najboljih građevinskih inžinjera u Jugoslaviji koji je sedamdesetih godina za Energoinvest dobijao i vodio poslove u vrijednosti stotina miliona dolara što je bilo.od neprocjenjive vrijednosti za bivšu državu. Krajem šezdesetih kao građevinski inžinjer Ibrahim, Kasimov sin, unuk Ibrahimov, počeo je svoj put po svijetu.

Tih godina živio je u Africi sam i daleko od bjelavske mahale. U svojim afričkim noćima u Zambiji često se suočavao sa teškim uslovima života za koje nije bio pripremljen.
Pričao je o susretima sa nilskim konjem ili drugim divljim životinjama koje bi se iznenada pojavile ispred njega, o teškim izazovima borbe sa malarijom ali najteže od svega padao mu je rastanak sa ljudima koje je volio.

Putujući po svijetu prvo sam a zatim i sa porodicom prošao je kroz razna iskušenja ali na kraju svake misije vraćao se u Sarajevo, sve do zadnjeg puta kada je kao predstavnik svoje zemlje boravio u dalekoj Maleziji u kojoj je preselio i gdje se danas nalazi njegov mezar. Na njegovom.posljednjem ispraćaju u Kuala Lumpuru bio je i dr. Mohamed Mahatir, malezijski lider koji je godinama poslije, zajedno sa današnjim premijerom Malezije Muhidinom Yasinom, bio prisutan na svečanoj ceremoniji u Sarajevu prilikom otvaranja džamije Ibrahim Bukvić.

Na obali Crvenog mora

Sedam godina poslije, neposredno nakon godišnjice smrti Ibrahima Bukvića, u bolnici pored Crvenog mora rodio se dječak sa najljepšim plavim očima na svijetu. Dali smo mu ime Ibrahim po dedi Ibrahimu, čovjeku za kojeg su oni koji su ga poznavali, svjedočili o njegovoj čovječnost ali i o stručnost zbog koje je važio za jednog od najboljih inžinjera Jugoslavije.

Ibrahim Bukvić, moj dječak rodio se 2003. godine u pustinjskoj zemlji u kojoj je nekada davno, njegov čukundjed Ibrahim Bukvić živio i radio kao profesor. Dok sam u naručju prvi put držala svog plavookog dječaka, čukununuka Ibrahima Bukvića, alima iz Medine, pod istim krovom bolnice u centru Džedde rodio se čukununuk Ahmeta Čošabića, osnivača i vlasnika danas jedne od najprestižnijih obrazovnih ustanova u Saudijskoj Arabiji.

Često pomislim da su nekada davno kada je taj dio svijeta bio prekriven samo pustinjom i zvijedzdama, dva prijatelja sjedeći pored Poslanikove džamije u Medini, sanjala onako smjelo kako su i živjeli, nastavak svog život stotinama godina poslije od tog trenutka ispod zvjezdanog neba pustinje a da smo mi koji smo došli poslije njih, postali dio njihovog sna.

Amina Isović Bukvić