Anksioznost je stanje koje je poprimilo epidemijske razmjere.

“Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teškoće nesavladive. Ali kada se otkineš od sebe neodlučnog, kada pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen i pun prijetnji.” Meša Selimović

Andrea Tintor piše o svom iskustvu i trenutku kada je shvatila da je anksioznost uzela pod svoje, a mi vam njen tekst prenosimo u cjelosti.

“2015. je godina kada su se srušili svi moji snovi na nekoliko mjeseci. Znate kad vam život opali jedan od šamara koji niste očekivali? Upravo to se dogodilo meni. Od ambiciozne studentkinje koja je vjerovala u bolje sjutra transformirala sam se u osobu čije je najdraže vrijeme bilo na kauču, zamotana u ćebe analizirajući svaki trenutak svog života, propitkujući svaku odluku koju sam do tada donijela pitajući se; šta ako…!? Nisam bila sama, ali sam bila usamljena. Bila sam bez ljudi koji su smatrali da je prijateljstvo kada je njima potrebna pomoć, bez razumijevanja. Jer na kraju krajeva ljudi mogu pričati o vama, širiti laži, tračati, družiti se, povremeno se smijati… Ali se sve svede na to da velika većina ne vidi dalje ispred vlastitog nosa…I to sam propitkivala – zašto ne vide?
Pad se dogodio nenadano kao da slušate vremenu prognozu i očekujete kataklizmu. No uvijek postoji nada „ma neće baš mene“… Ipak se dogodila, a kada se dogodila bila je propraćena napadima panike, ubrzanog disanja, slabljenja apetita u kombinaciji za nagonom za povraćanjem, gubljenjem kontrole – sve dok sam sjedjela na krevetu i buljila u zid.

Nisam vukla ljude za rukav da pomognu jer kako da im objasnim da sam zapela na mjestu kad oni vide da mi zapravo ništa ne nedostaje?

Odjednom, guglajući, ali postepeno nastavljajući život ispod ćebeta pojavio se pojam ANKSIOZNOST. Vrištao je iz svakog kutka interneta. U knjizi Strah, anksioznost i anksiozna stanja detaljno su opisane teorije filozofa i psihoanalitičara poput Frojda šta je za njih anksioznost. Knjiga je napisana 1972., no pojam anksioznost nije bio stran. Kada bi se povukla paralela između svih teorija definicija anksioznosti bila bi da je to bolest koja prouzrokuje strah/opasnost koji je skriven, iracionalan, i subjektivan, stvara ga sama osoba koja pati od anksioznosti.

Anksioznost je stanje koje se pojavljuje kao nemir u slobodi. Pojam strepnje i strah od budućnosti. To je strast koja rezultira iz bojazni od velike nesreće…

Pročitala sam mnoge članke u kojima pišu savjeti kako je preboljeti. Čitala sam o iskustvima drugih. Neki od njih koriste mentalnu bolest kao izgovor da nešto ne mogu da urade jer je Mreža tako odlučila. Anksioznost je postala bolest od koje svi bolujemo jer se bojimo živjeti!

Pojavom hiperprodukcije anti-anksioznih tekstova zapitala sam se stvara li se kontraefekt? Kako zaista pomoći sebi i okolini? Ljudi moraju da shvate da Bićeš bolje; Daj razveseli se malo; Gle, imam ti ja neku self-help knjigu; Biti srećan je izbor, Meni je gore nego tebi pa nemam depresiju – neće postići ništa produktivno osim produbiti crnu rupu u kojoj se anksiozna osoba nalazi.

Slušajući svoje vršnjake uvidjela sam da je veliki broj ljudi uvučen u bespuća crnih rupa popraćenih egzistencijalnim krizama iz kojih se ne mogu izvući radi velikih očekivanja koja su nametnuta od razno raznih lifestyle magazina i osoba koje se u njima pojavljuju. To je početak, svi ostalih strahovi proizlaze iz subjektivnog psihičkog stanja osobe i individualnog načina života. Pitanje koje se samo nameće prema nekom obrascu dvadesetogodišnjaka je; zašto sam baš JA rođen/a u vukoje*, imam VEĆ +20 i ništa nisam postigao/la zanemarujući širu sliku života.

Ne mogu da pišem iz tuđeg iskustva, no mogu iz vlastitog. Moj ples na rubu sastojao se od sebičnog odabira sebe, svojih ciljeva, uvjerenja, nada ili upadanja u monotoniju prostora i okoline toksičnih ljudi koji su se nalazili u mojoj blizini. Oduvijek su me odgajali da budem „dobra osoba“ pa kako mogu tako sebično odabrati sebe dok se borim sa svojim nesigurnostima!?

I ja sam brinula o svemu jer je moja okolina hiperbolisala probleme nas mladih. Ja sam imala napade panike koje još uvijek ne mogu da opišem riječima, i ja sam, na kraju, odlučila da živim s dozom anksioznosti. Anksioznosti se ne želim odreći jer me zna usporiti i natjerati da se zapitam idem li u pravom smjeru, ali me više ne ograničava.

Tlo se izmiče pod nogama svima nama s vremena na vrijeme i u redu je ne biti u redu. Neki su prošli depresivna stanja, neki ih prolaze. Problemi mentalnog zdravlja ne počinju banalizacijom bolesti i svrstavajući ga u isti koš kao pasivnost, lijenjost itd. Takođe, ne rješavaju se kolektivnom dijagnozom. Ne možemo da kažemo da je društvo zagađeno problemima s ličnosti ili samopouzdanjem.

Oni se rješavaju zdravim monologom, dijalogom kada prepoznaš da je potrebno tražiti pomoći, ali je i pružiti.

Pružiti ruku pomoći prvi je korak prema oslobođenom svijetu. Onom svijetu o kojem je Meša na početku govorio.

GODINU KASNIJE…

Godinu dana kasnije čitajući ovaj tekst shvatila sam koliko sam napredovala kontinuirano gurajući se u emocije i mjesta gdje moj um nije želio da ide.

U posljednjih 365 dana doživjela sam jedan poprilično ozbiljan napad panike u centru grada da sam u trenutku mislila da ću prestati da dišem. Da će mi srce pući, nisam osjećala noge, mislila sam da ću umrijeti na mjestu. Samo sam željela da budem kod kuće i da se zatvorim da me nema na dvadesetak sati.

Anksioznost me uhvatila nekoliko puta na malim velikim životnim prekretnicama kad sam je identifikovala na vrijeme pa umjesto smjera prokrastinacije, bezvoljnosti i melanholije odabrala sam smjer strpljenja od nekoliko sati. Nakon toga bih se vraćala tamo gdje sam stala prije nada da završim započeto. Na kraju su rezultati rada bili više nego uspješni.

Jedna od krucijalnih odluka koje sam donijela je odlazak psihologu. Ako se pitate zašto bih išla u industriju koja broji prevelik broj samoubistava očito je da se nikad niste sreli sa osobom sklonom suicidalnim mislima ili se niko u vašoj bliskoj okolini nije ubio pa ste u stanju pomisliti takvu glupost.

S druge strane, osobe koje umanjuju stručno znanje o mentalnom zdravlju automatizmom “gube pravo” da se sami izjašnjavaju kako su bili depresivni i/li anksiozni.

Ironično, najviše je onih koji negiraju psihologe i psihijatre. No kad je potrebno iz rukava izvući vlastita nestabilna mentalna stanja onda su prvi naglašavajući kako su sopstvenim snagama pobijedili sve mentalne nedaće koje su ih snašle. Najčešće, na kraju, nabijajući drugim, potencijalno depresivnim osobama, manjak njihove sposobnosti.

Osim ljudi koji negiraju stručno znanje o mentalnom zdravlju i potencijalnu pomoć veliki je broj osoba koje negiraju samodijagnozu. Ponekad se izmiješaju ljudi koji negiraju samodijagnozu, a sami sebi dijagnosticiraju šta jesu, a šta nisu.

Poznato je da ljudi što više čitaju o bolestima smatraju da su bolesniji. (Moj pas je do sad dobio i prebolio bar deset alergija) i da cyberhondrija (kontinuirano guglanje simptoma bolesti) doprinosi nestručnim i površnim dijagnozama. Prvi korak prema izlečenju je pitanje za pomoć i shvatanje da nam je ona potrebna. Smatram da bi svako kome je imalo stalo do mentalnog zdravlja, a osjeća da ga trenutna okolina sputava trebao da popriča sa stručnjakom.

Naravno da niko osim nas neće riješiti naše probleme. Ni prijatelji, porodica pa ni psiholog. Počećemo da ih rješavamo samo kad krenemo djelovati.

Moji savjeti za sve koji se osjećaju na prekretnici da ne znaju je li im sad ili odmah potrebna pomoć ili su već upoznati sa simptomima vlastitih mentalnih nestabinosti su:

Kreiranje nove dnevne/nedjeljne rutine.

Svakodnevno čitanje (knjige koje su meni pomogle u borbi s anksioznošću su: Healing The Shame That Binds You, The Success Principles, Relentless: From Good to Great).

Svakodnevna izolacija od ljudi i mreža na barem sat vremena

Meditacija (app Headspace mi je fanstastičan)

Vođenje dnevnika u bilo kojem obliku (popisivanje ciljeva, problema, strahova, želja…)

Sve to raditi na silu dok ne uđe u svakodnevicu da postane navika.

Znam da je svaki početak težak, ali svaki početak je i novi korak u nepoznato koje je bolje od prošlosti.

Sram nije opcija.

Rad na sebi jeste”.