Fotografija koja je obišla svijet: Meliha Varešanović – žena koja je donijela glamur u ratnu zonu

Ispovijest žene kojoj su se ratnih godina, radi stava koji je ovjekovječio britanski fotograf, divili mnogi u svijetu, ali to isto čine i danas.

“Malo ko je u svijetu bio poznat kao ja, a da toga uopšte nije bio svjestan. Bila sam “zvijezda” časopisa Life, Sunday Times… Fotografija na kojoj sam u haljini sa ljubičasto-plavim cvjetovima i u sandalama sa visokom štiklom kružila je svijetom, obišla je Veliku Britaniju, Francusku, Italiju… neki ljudi koje nisam ni u snu usnila, pričali su o meni, a ja sam za to vrijeme samo mislila kako preživjeti još jedan dan u opkoljenom Sarajevu”, ispričala je ranije za Al Džaziru, Meliha Varešanović Sarajka sa fotografije

Priču o svojoj svjetskoj slavi Meliha Varešanović, Sarajka sa fotografije engleskog fotoreportera Toma Stodarta, nastale u proljeće 1994. u naselju Dobrinja, dok odjevena kao na modnoj pisti i sa visoko podignutom glavom, prolazi pored skloništa sa vrećama pijeska.

Ova fotografija postala je poznata širom svijeta, a Meliha, nije čak znala ni daje neko fotografisao. Kasnije je ta fotografija završila i u radnoj sobi glumice Anđeline Džoli, a kasnije je i magazin Cracked uvrstio na listu pet foto-priča o “hrabrim ženama, buntovnicama u istoriji”.

“Žena koja je donijela glamur u ratnu zonu” pisalo je tada ispod fotografije u magazinu Cracked, a elegancija i ljepota djevojke na njoj opisana kao ona koja je krasila Sofiju Loren šezdesetih godina prošlog vijeka.

Poruka sa osmijehom

U šanel kostimu, sa ružem i lakom za nokte u istoj boji, hoda dostojanstveno i uzdignute glave, baš kao na Stodartovoj fotografiji.

“Tog jutra kada je nastala fotografija bila sam kod sestre na Dobrinji, kod koje sam se preselila jer nam je nekoliko mjeseci prije toga umrla majka, i krenula sam na posao – na Alipašino Polje. Naravno, pješice, kao što su i svi ostali išli – kroz naselja, prolazeći dva snajperska i jedno mitraljesko gnijezdo. Obukla sam jednu od svojih omiljenih haljina i sandale. Sjećam se da je to bilo prvo jutro kada sam izašla sa kratkom kosom, jer nije bilo vode i šampona, pa sam se ošišala, ali sam kosu uvila i ispala je prava frizura. Stavila sam ruž za usne, maskaru, popravila lak za nokte. Išla sam polagano, dignute glave. Nikad nisam trčala, a pogotovo u ratu. Nisam htjela onima što su me gledali kroz snajper dati do znanja da me je strah. Uvijek sam se sređivala, ali tada, čini mi se, još i više. Ja sam u ratu nosila sve najbolje što sam imala u ormaru”, ispričala je Meliha.

U trenutku dok je prolazila pored zaklona sa vrećama pijeska, zapucalo je. No, ona je nastavila hodati. Kasnije će saznati da je engleski fotograf Tom Stodart bio samo nekoliko metara od nje, u zaklonu i da ju je snimio.

Stodart je kasnije, kada je fotografija na kojoj je Meliha Varešanović postala popularna, kazao kako se zapravo uplašio pucnjave i legao u zaklon sa vrećama pijeska.

Upravo tada je imao zadatak da napravi foto-esej o ženama u Sarajevu. I onda se pojavila ona.

”Hodala je ponosno, visoko uzdignute glave i imala ruž na usnama, štikle i šarenu haljinu. Uspio sam napraviti tri ili četiri snimka svojom Leicom dok je prolazila pored mene”, objašnjavao je poslije Stodart.

Meliha je rekla da su njena vanjština, stav, hod i urednost bili jedino njeno oružje, koje “je usavršila do perfekcije” i kojim se borila protiv agresora.

“Nije to bio samo moj odgovor onima koji su nas ubijali, koji su nas poražavali tako što su nam zavrnuli vodu da se ne možemo ni okupati, bio je to moj odgovor i međunarodnoj zajednici, stranim medijima, svima koji su nas ponižavali. Sjećam se da su strani novinari slikali samo pokrivene žene, jadne žene koje su bježale u čemu su se zatekle, u pohabanim stvarima…. I to je bila istina, strašna istina, ali je bila i istina da su žene u Sarajevu davale sve od sebe da bar svojom vanjštinom poprave tu ružnu sliku rata”, objasnila je ranije Meliha.

Pričala je i da nikada nije obukla patike, pa ni kada je granatiranje bilo najžešće.

“Nisam nikad nosila patike i nisam dozvolila ni neprijatelju da me na to natjera. I kad je pucalo blizu mene, oko mene, nisam ni trčala, niti sam skidala osmijeh sa lica. Moja poruka je bila jednostavna – nećete nas pokoriti. I ustrajala sam u tome”, dodaje ona.

Poklon žena iz Engleske

Iako u ratnom Sarajevu za četiri godine nije bilo dovoljno ni hljeba, a kamoli kozmetike, Meliha nijednog dana nije bila nenašminkana.

“Tada sam imala 38 godina, dakle bila sam dovoljno mlada da ne upotrebljavam pretjerano puno šminke. U neseseru sam imala samo ruž, maskaru, lak za nokte i lak za kosu. Kad je rat počeo imala sam svoje zalihe. Kasnije kad je ponestalo, snalazila sam se – maskaru sam stavljala u toplu vodu da se zagrije, lak bih kupila na pijaci. A čarape… čudno je to s njima. U miru bi mi trajale najviše tri dana, a u ratu su nekako izdržale. Valjda je i Bog mislio na nas, pa je u svemu tome pomogao”, ispričala je i kroz smijeh, dodala ”A nismo ih puno ni prali, nije bio vode, pa su se čarape valjda stvrdle”.

Tek pred kraj rata Meliha će saznati za fotografiju.

“Iz jednog udruženja žena donijeli su mi paket. Povelika kutija koju su mi dali bila je prazna, a na dnu je samo bio časopis Life i velika fotografija na kojoj sam ja – u haljini na ruže, kupljenoj nekad u miru, u popularnoj Muri, i uz to jedno pismo. Pisalo je da mi paket šalje Udruženje žena Engleske i da su u njemu pokloni – garderoba koju su ‘za mene pažljivo odabrale, da odgovara mom stilu’. Međutim, te garderobe nije bilo. No, nisam ni bila tužna zbog toga – sreća i uzbuđenje zbog fotografije nadvladali su ljutnju što je moj poklon neko uzeo sebi. A fotografija, koju su te žene specijalno uokvirile za mene i dan danas krasi moju dnevnu sobu”.

Nakon toga o Melihi su počeli pisati i domaći mediji, a jedan ženski časopis je objavio njenu fotografiju i pored nje pitanje: Znate li ko je dama sa fotografije?

“Supruga mog rođaka donijela mi je taj časopis. Ubrzo, činilo mi se da čitav grad zna moje ime. Ljudi su me počeli prepoznavati na ulici, javljali su mi se na Fejsbuk. Dobila sam prekrasne poruke od meni sasvim nepoznatih ljudi iz Australije, Amerike, Evrope. Ova fotografija nije me učinila bogatom u materijalnom smislu, ali jeste u tom što sam dobila nenadane prijatelje, poznanike, prekrasne komplimente i što je najvažnije – to što sam svoju poruku ‘nikad nas nećete poraziti’ uspjela odaslati”, pričala je ranije Meliha.

Susret sa Tomom

A onda je došao i dan upoznavanja sa fotografom Tomom Stodartom. Bilo je to prije dvije godine, kada je u Sarajevo došao na obilježavanje godišnjice opsade.

“Tom je došao pred zgradu Opštine u kojoj radim. Zagrlili smo se kao stari znanci, mada se nikad nismo upoznali. Bilo je puno emocija, suza, a poslije i smijeha. Šetali smo po Sarajevu, po Dobrinji, gdje me je slikao opet na istom mjestu, samo 20 godina stariju… Bio je gost u mom domu. Tada mi je ispričao kako je Anđelina Džoli vidjela moju fotografiju i pitala ga da mu izradi jednu, što je i učinio, te da sam joj ja bila inspiracija za film U zemlji krvi i meda.”

Njena fotografija izložena je i u Londonu prije dvije godine u formatu billboarda. U filmu Šejle Kamerić “1.395 dana bez crvene” Meliha Varešanović je dobila i ulogu statiste.

“Na snimanju sam upoznala i špansku glumicu Maribel Verda, albanskog režisera Anrija Salu. Eto, jedna fotografija nadarenog fotoreportera mene je postavila u svijet poznatih”, rekla je Meliha.

Haljina sa ružama završila je u Beču, kod njene sestrične, a sandale – u vatri.

“Trebali smo završiti pečenje hljeba, a vatra se skoro bila ugasila. Nismo imali više ništa u stanu za naložiti. Zažmurila sam i ubacila crne sandale sa kaišićem.”

Izvor: Al Jazeera