Kamala Haris nije trebalo samo da bude prva žena potpredsjednik SAD već i prvi potpredsjednik koji je postavljen na tu poziciju s idejom da zamijeni predsjednika poslije prvog mandata. Demokrate su nametnule Haris Bajdenu jer je ona sve suprotno od njega: žena, mlada, afro-azijatskog porekla, pripadnica manjine.
Godinu dana u Bijeloj kući je bilo dovoljno da razbije u paramparčad ideju koja je na papiru i zamislima izgledala perfektno. Ko je u Harisovoj želio da vidi Teodora Ruzvelta našeg doba morao je da svjedoči poređenjima Kamale sa Denisom Kvejlom koji je među američkim potpredsjednicima ono što je Džordž Buš mlađi među predsjednicima. Ironija sudbine je da je Kvejl bio zamjenik Džordža Buša starijeg.
Ko želi da dolije ulje na vatru poredi Harisovu sa Sarom Palin, istina tek malo bolje informisanom i znatno više obrazovanom.
Harisova plaća cijenu usuda koja je pogodila veliku većinu njenih prethodnika u Bijeloj kući koji su osjetili tantalovsku zamku funkcije potpredsjednika najmoćnije države na svijetu.
Tomas Maršal je imao (ne)sreću da bude potpredsjednik Vudrua Vilsona u oba mandata. Istorija ga ja zapamtila po njegovom ironičnom stavu prema poslu koji je obavljao u Bijeloj kući od 1913. do 1921. godine: “Bila jednom dva brata, jedan je sjeo u čamac i otisnu se na pučinu, drugi je postao potpredsjednik SAD: obojica su nestali u nepoznatom smjeru i o njima se ništa više nije čulo.
Ništa nježniji prema poslu zamjenika šefa države nije bio ni prvi potpredsjednik Džon Adams. Za njega je pozcija zamjenika predsjednika SAD bila njebeznačajnija u istroriji ljudskog roda. Broj dva Franklina Delana Ruzvelta, “nesrećni” Džon Garner je govorio da njegov posao vrijedi manje od jedne pljuvaonice a najduhovitiji je bio predsjednik Dvajt Ajzenhauer. Kada su pitali generala Ajka, tokom predsjedničke izborne kampanje 1960. godine, kakav je bio doprinos potpredsjednika Ričarda Niksona njegovom duplom predsjedničkom mandatu, odgovorio je: “Dajte mi jednu nedjelju da razmislim prije nego što vam dam odgovor”.
Primjer jednog od najboljih, ako ne i najboljeg predsjednika SAD, Teodora Ruzvelta je prilično indikativan. Vrh Republikanske partije, zajedno sa velikim industrijalcima, sponzorima “GOP-a”, je došao na ideju kako da iskoristi ambicije, prodornost i pjenušav karatkter Teodora Ruzvelta a da ga istovremeno neutrališe i pošalje na političko groblje slonova: napravili su tiket Vilijam Makinli-Teodor Ruzvelt na predsjedničkim izborima 1900. godine.
Međutim, slučaj je htio da anarhista Leon Čolgoš ubije Makinlija nekoliko mjeseci po njegovom reizboru za predsjednika SAD. Tako je, već u septembru 1901. godine, “prokleti kauboj”, kako su Ruzvelta oslovljavali neprijatelji u Republikanskoj partiji, zasio u Ovalnu sobu i u sljedećih osam godina je postavio temelje SAD koje će postati planetarni hegemon.
U posljednjih 185 godina samo je Džordž Buš stariji uspio da kao potpredsjednik pobjedi u izbornoj trci za predsjednika SAD. Svi ostali potpredsjednici, od pomenutog Ruzvelta preko Kalvina Kulidža, Harija Trumana i Lindona Džonsona, su postali predsjednici poslije nasilne ili prirodne smrti svojih prethodnika a zatim su pobijedili na izborima za drugi mandat. Ričard Nikson je izgubio izbore 1960. godine od Džona Kenedija, izgubio bi i od Boba Kenedija 1968. godine da mlađi Kenedi nije ubijen. Džo Bajden je takođe napravio pauzu prije nego što se vratio u Bijelu kuću kao predsjednik SAD.
U istoriji SAD samo su Kalvin Kulidž i Dik Čejni bili potpredsjednici sa efektivnom vlašću, većom čak i od predsjednikove, zahvaljujući činjenici da je Voren Harding bio korumpiran i ucjenjen a Džordž Buš mlađi se nije miješao u svoj posao. Najdalji domet za potpredsjednike u Bijeloj kući je bio da postanu neka vrsta korektiva, glasa kritičke savjesti sa licencom da kažu predsjedniku istinu, bez obzira, koliko brutalna ona bila. Takav status je upravo imao Džo Bajden sa Barakom Obamom.
Kamala Haris je potpredsjednik sui generis. Ona jeste pripadnica manjina, afroameričke i azijatske, ali uopšte se ne uklapa, kao ni Barak Obama uostalom, u stereotip o disrkiminisanoj djevojci tamne boje kože. Naprotiv, Kamala je odrastala u privilegovanom ambijentu. Njena mama je pripadala privilegovanoj kasti u Indiji i bila je briljantna naučnica. Njen otac jeste bio Jamajčanin, ali je bio neka vrsta Usaina Bolta u ekonomiji, riječju akademska zvijezda za koju su se otimali prestižni univerziteti. Zato zvuče neubjedljivo i patetično njene žalbe da je ne bi kritikovali tako žestoko u medijim da nije žena i tamne puti.
Poslije godinu dana provedenih u Pensilvanijskoj aveniji 1600 politička zvezda Kamale Haris je izbledjela brže nego što su mogli da pretpostave njeni najveći protivnici. Popularnost Haris u biračkom tijelu je na nižem nivou od one koju je imao njen prethodnik Majk Pens.
Pokušaji Bajdena, Haris i njihovih kabineta da predstave njihove odnose kao plodotvorane i konfidencijalane su se pretvorili u medijske bumerange jer isti Bajden sve češće ponavlja da ima namjeru da se ponovo kandiduje za Bijelu kuću, pogotovo ako Donald Tramp bude kandidat reublikanaca.
Sa naknadnom pameću moglo bi se pomisliti da je Bajden namjerno povjerio najteže dosijee Harisovoj poput migracione politike, zaustavljanja nelegelnih migracija i obezbjeđivanje većine u Senatu za najvažnije projekte, poput “Build Back Better”.
Harisova je doživjela debakle na svim poljima. Pokazala se kao nedorasla, nepromišljena i mnogo bliža Trampu nego ljevičarima unutar Demokratske partije po pitanju migranata i upravljanju granicom sa Meksikom. Još teži poraz je doživela u Senatu gdje je zahvaljujući glasu demokratskog senatora iz Zapadne Virdžinije Džoa Menčina potopljen ključni projekat Bajdenove administracije “Build Back Better”.
Potpredsjednica je optužena od svojih kolega da se nije dovoljno angažovala da obezbijedi potrebnu većinu u Senetu za paket mjera vrijedan blizu dvije hiljade milijardi dolara namjenjen socijalnim programima za ugrožene porodice i mlade, zdravstvo, otpis studentskih kredita i borbu protiv klimatskih promjena. Bez usvojenog i realizovanog “Build Back Better” programa, šanse bilo kog demokratskog kandidata na sljedećim izborima za Bijelu kuću se redukuju.
Preporučeno
Kondicija predsjednika SAD je sve upitnija. Na pragu devete decenije života Bajden ne odaje utisak da može da izdrži ni čitav mandat a kamoli da se kandiduje za još četiri godine u Bijeloj kući. Kamala Haris nije iskoristila svoju šansu i nije čudo da iz drugog plana izranjaju dva bivša gradonalečnika Pit Butidžidž i Mič Landrju, kao mogući kandidati za 2024. godinu. Nije slučajno da njih dvojica, prvi u ulozi ministra transporta a drugi savjetnika za koordinaciju infrastrukturnih radova, upravljaju investicionim programom vrijednim hiljadu milijardi dolara – jedini koji su Bajden i demokratska većina u Kongresu uspjeli da odobre – za izgradnju i obnovu infrastrukture u SAD.
Video