Ove odluke će ne samo oblikovati naš zdravstveni sistem već i ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo djelovati brzo i odlučno. Moramo uzeti u obzir dugoročne posljedice naših akcija. Kada odlučujemo koju od alternativa da izaberemo, moramo sebi postaviti pitanje, ne samo o tome kako da prevaziđemo neposrednu opasnost, već i u kakvom svijetu želimo da živimo nakon što oluja prođe.
Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, mnogi od nas će još uvijek biti živi, ali ćemo naseljavati sasvim drugačiji svijet.
Mnoge kratkoročne mjere donijete tokom pandemije postaće naša životna fiksacija. To je u prirodi vanrednog stanja. One ubrazavaju istorijski proces. Odluke za koje su, u normalnim okolnostima, potrebne godine razmatranja da bi bile donijete, u vanrednim okolnostima se donose preko noći.
Nedevoljno istražene i opasne tehnologije se uvode u upotrebu zato što nečinjenje predstavlja veći rizik. Cijele države služe kao zamorčići za velike socijalne eksperimente.
Šta se dešava kada svi rade iz svojih domova i kada svi komuniciraju sa distance? Šta se dešava kada škole i univerziteti svoja predavanja drže online? U normalnim uslovima, Vlade, privreda i obrazovne institucije nikada se ne bi složili da sprovedu takav eksperiment. Ali ovo nisu normalna vremena.
U ovom vremenu krize suočavamo se sa dva veoma bitna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i građanskog aktivizma. Drugi je između nacionalne izolacije i globalne solidarnosti.
Potpuni nadzor
Sa ciljem sprečavanja epidemije cijele populacije moraju da se pridržavaju određenih mjera. Postoje dva načina na koja se ovo može ostvariti. Prvi metod je da Vlade nadgledaju gađane i kažnjavaju one koji ne poštuju pravila. Danas, po prvi put u ljudskoj istoriji, tehnologija omogućava praćenje svih građana svakog trena.
Prije 50 godina KGB nije mogao da prati 240 miliona građana Sovjetskog saveza tokom cijelog dana niti je mogao da efikasno procesuira sve informacije. KGB se oslanjao na ljudske agente i analitičare i nije postojao način da obezbijede po jednog agenta koji bi pratio svakog stanovnika. Sada, međutim, Vlade mogu da se oslanjaju na senzore i moćne algoritme, a ne na strašila od krvi i mesa.
U borbi protiv koronavirusa nekoliko Vlada je već uvelo nove mjere nadzora. Najbolji primjer je Kina. Prateći pomno smartfone ljudi, koristeći milione kamera za prepoznavanje lica i naređujući ljudima da prate svoju tjelesnu temperaturu i da rezultate dostavljaju nadležnim organima, kineske vlasti mogu ne samo brzo indentifikovati potencijalne prenosioce korone, već i pratiti njihovo kretanje i identifikovati svakoga ko je bio u kontaktu sa njima. Već sada postoji širok dijapazon mobilnih aplikacija koje upozoravaju građane o prisustvu zaraženih osoba u njihovoj blizini.
Ova tehnologija nije samo limitirana na Istočnu Aziju. Izraelski premijer Bendžamin Netanjahu nedavno je naredio izraelskoj obavještajnoj službi da upotrebi tehnologiju nadzora, koja se do sada koristila u borbi protiv terorista, za praćenje oboljelih od koronavirusa.
Kada je parlament odbio da da svoju saglasnost za ovu mjeru, Netanjahu je uveo kroz dekret. Možete reći da u ovome nema nšta novo. Poslednjih godina su Vlade i korporacije koristile sve više i više sofisticiranih tehnologija za praćenje stanovništva. Međutim, ukoliko ne budemo oprezni, epidemija može predstavljati važnu prekretnicu u istoriji nadzora stanovništva.
Ne samo zbog toga što će možda normalizovati mjere masovnog nadzora u zemljama koje su do sada odbijele da ih upotrijebe već i zato što će to biti dramatičan prelazak sa spoljašnjeg na unutrašnji nadzor.
Do sada, kada bi vaš prst dotakao ekran smartfona i kliknuo na link, Vlada je željela da zna šta ste tačno kliknuli. Međutim, sa koronavirusom, fokus interesovanja se pomjera. Sada će vlade željeti da znaju temperaturu ispod vašeg prsta i krvni pritisak ispod vaše kože.
Puding vanrednog stanja
Jedan od problema sa kojim se suočavamo kada je u pitanju nadzor je taj što niko od nas ne zna način na koji smo praćeni i šta godine pred nama mogu donijeti u tom smislu. Thnologija nadzora se razvija ogromnom brzinom i ono što je prije 10 godina izgledalo kao sci-fi danas je stara vijest. Uradimo mali misaoni eksperment, zamislite hipotetičku Vladu koja zahtijeva da svaki njen građanin nosi biometijsku orglicu koja nadiže tjelesnu temperaturu i otkucaje srca 24 časa. Ti podaci se skupljaju i analiziraju u Vladinim algoritmima. Ti algoritmi će znati da ste bolesni prije nego što vi to budete znali, a znaće i gdje ste bili i s kim ste se sretali. Lanci infekcije mogli bi biti dramatično skraćeni čak i prekinuti. Takav sistem bi mogao da zasutavi potencijalnu epidemiju u svega nekoliko dana. Zvuči sjajno, zar ne? Problem je naravno što bi se ovim dao legitimitet novom sistemu nadzora. Ako znate da sam ja kliknuo na link konzervativnog medija prije nego liberalnog, to vam može reći nešto o mojim političkim pogledima a možda čak i o mojoj ličnosti. Međutim, ukoliko možete čitatii šta se događa u mom tijelu dok ja gledam neki video na Jutjubu, vi možete da saznate šta me čini srećnim a šta tužnim a šta veoma ljutim. Važno je zapamtiti da su ljutnja, radost, dosada, i ljubav biološki fenomeni kao i prehlada ili kašalj. Ista tehnologija koja možei dentifikvati prehladu može takođe i smijeh. Ukoliko korporacije i Vlade počnu da sakupljaju masovno naše biometrijske podatke one mogu da nas poznaju bolje nego što mi sami sebe poznajemo i one mogu, ne samo predvidjeti naša osjećanja već i njima manipulisati i prodati nam sve što oni žele – bio to proizvod ili političar. Biometrijski monitoring će učiniti da hakerske taktike Kembridž Analitike izgledaju kao da su iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030. kada će svaki građanin morati da nosi biometrijsku narukvicu 24 časa dnevno. Ukoliko slušate govor velikog vođe i vaša narukvica očita znakove ljutnje to vrlo lako može biti vaš kraj.
Možete naravno reći da biometrijske narukvice mogu biti privremena mjera tokom vanrednog stanja koja će se ukinuti kada opasnost prođe.
Preporučeno
Međutim privremene mjere imaju naviku da nadžive vanredno stanje, naročito zbog toga što se uvijek neko novo vanredno stanje nalazi na horizontu. Moja država, Izrael, je npr. uvela vanredno stanje 1948. godine tokom svog rata za nezavisnost, koji je uveo nekoliko mjera od cenzure medija do konfiskacije zemlje pa sve do specijalnih instrukcija za pravljenje pudinga (ne zezam vas). Rat za nezavisnost je odavno završen, ali Izrael nikada nije ukinuo mnoge “privremene” mjere koje su donesene za vrijeme vanrednog stanja 1948. godine (dekret o pudingu je ukinut 2011. godine). Čak i kada su infekcje od korone na nuli, neke Vlade, gladne za podacima, mogu tvrditi da je potrebno da imaju biometrijski sistem nadzora kako bi spriječili drugi talas epidemije korone ili zato što se pojavila nova vrsta ebole ili zato što… shvatili ste. Velika bitka se vodi poslednjih godina oko naše privatnosti. Epidemija može biti prekratnica u toj borbi.
Video