U razgovoru za hrvatski portal “Express”, bivša tužiteljica Haškog tibunala Florens Hartman otkrila je detalje sa suđenja Karadžiću, osvrnula se na mnoge presude, a progovorila je i o smrti Slobodana Praljka. Prenosimo dio intervjua:

Je li s obzirom na sve kalkulacije, konformizme i političke interese velikih sila Karadžićeva presuda mogla biti drukčija, blaža? Jeste li strahovali od toga s obzirom na iskustva koja imate iz Haga?

Sad je vrlo nezahvalno pokušavati procijeniti, a to se dešava već deset godina, kakva će biti presuda ne na osnovu poznavanja predmeta i iskaza svjedoka, nego da se nagađa iz razumijevanja političkih prilika koje nalikuju na šahovsku igru. To do 2006. ili 2008. nismo radili, a onda smo svaku optužnicu počeli gledati tako. I to je stravično. Ali se moglo ovo očekivati jer nije bilo presude Miloševiću. Zar moramo sad vjerovati da je jedan ludi pjesnik iz paljanskog hotela Panorama mogao sam smisliti sve što je učinjeno? Nažalost, presude za Miloševića zbog smrti nije bilo, a ona bi bila ključna.

To suđenje je bilo ključno. Imamo međupresudu koja nije sudski relevantna, ali je veliki elaborat, čiji je dio vezan za genocid i Srebrenicu, nažalost, zatamnjen u verziji za javnu upotrebu, ali se vide zaključci, a dokumentacija je još bogatija nego što je dostupno javnosti. Poseban problem je što stradanja u istočnoj Bosni nisu cjelovito promatrana, nego su kao kobasicu isjeckali narativ i uzimali odvojene dijelove, a genocid ne počinje i ne traje dva dana, njegova namjera i priprema traju mnogo duže. Tako je bilo zahvaljujući Džefriju Najsu (Geoffrey Nice), koji je vodio taj predmet.

To je proces koji je dobio genocidni završetak, a počeo je 1992. Žrtve, naravno, žele da genocid bude od 1992., i to je razumljivo, ali je bilo neizvodljivo čim se pristupilo tako da se odvoji 1992. od 1995. Genocid je proces i on je uvijek proces. To je proces koji počinje prije ubijanja – stigmatiziranjem, getoizacijom… Ne treba nam samo Povelja iz 1948., dovoljno je da znamo iskustva iz Drugog svjetskog rata i holokausta. Po Hagu je genocid počeo 11. ili 12. jula u bratunačkom hotelu Fontana i završio 18. jula, kad su se ‘umorili’. Znali smo da to neće biti tako, da nisu iskoristili priliku kad je bilo suđenje Mladiću na predmetu Tomašica, imali su tijela i dokaze, tad se trebao desiti preokret.

Osim onih koji su umrli ne dočekavši presudu, imamo i žive, puštene, neosuđene. Misli se na Vojislava Šešelja. Šta će se desiti s njima?

Nakon što je bio pušten zbog zdravstvenog stanja, proces je nastavljen, ali u međuvremenu je zanemaren, zahvaljujući glavnom sudiji Žanu Klodu Antonetiju (Jean Claude Antonetti), koji je sad predsjednik Apelacijskog vijeća i koji je pravio probleme i onda i danas, svjesno minirajući rad Tribunala od trenutka kad se pojavio. Šešelj je sudu postao takva glavobolja, taj cijeli predmet bio je glavobolja, i htjeli su se toga riješiti. I kao zatvorenik im je bio problematičan. I u predmetu protiv Šešelja bio je poseban problem pritiska na svjedoke, za jednog čovjeka znam da je bio godinu dana u kućnom zatvoru kako ne bi svjedočio, a bio je odličan svjedok. Ili bi dolazili na sud i nisu govorili ništa što je bilo predviđeno, jer optužnicu gradiš na osnovu iskaza, a onda neko dođe i kaže da to nije rekao. Bez obzira na to što bi bilo nezadovoljstva zbog konačne presude, jer je njemu ostavljena neka mogućnost da utiče na svjedoke, na više predmeta, u njegovu slučaju baš vidljivo, uz sve te slabosti, da je bio neki drugi sudija, Šešelj bi bio osuđen.

Uz činjenicu da bi sve bilo drukčije da je Slobodan Milošević osuđen, koliko bi se prilike u regiji i ne samo u njoj promijenile da su Tuđman i Izetbegović bili procesuirani, da njihova smrt nije prevenirala takvu mogućnost?

Što se njih dvojice tiče, nikad nije bilo ni planirano da oni budu procesuirani. Javnost ima stavove o tome na osnovu izjava pojedinaca iz Suda. Međutim, mislim da čak postoji i službeni dokument o Izetbegoviću u kojemu se Sud izjasnio kako odbija tu inicijativu. Mislim da je to bilo prije nego što sam došla u Tribunal. Ali se sud izjasnio da je razmotrio slučaj, ali da nema osnova za optužnicu. I s Tuđmanom je bilo slično.

Biste li se mogli složiti sa stavom da je Hrvatska prošla nepravednu torturu tokom potrage za generalom Antom Gotovinom, s obzirom na to da se on nije skrivao u Hrvatskoj? 

Ne bih. To je čista poza. Normalno je da se izvrši pritisak na Hrvatsku jer su sve njegove veze u Hrvatskoj, bez obzira na to nalazi li se on u tom momentu u zemlji ili ne. Zahtjevi prema Hrvatskoj u tom slučaju dio su uobičajenog postupka. On je bio u kontaktu s bliskim ljudima. Postojao je način da se sazna gdje je, a ne da se ponaša kao da Gotovina veze s Hrvatskom nema.

Da je poživio, za šta bi Milošević bio osuđen?

I za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i za genocid, i to bez obzira na sve što se desilo unutar tužilaštva, od odlaganja rada na istrazi pa do pokušaja Džefrija Najsa da ukloni iz optužnice genocid, Sarajevo i Srebrenicu s tačke optužnice i zatim sva svjedočenja koja bi dokazala umiješanost JNA u ratu u BiH.

Dakle, sumnju u prirodnost njegove smrti ne trebamo pripisivati teoriji zavjere, iako ste dobili strašne prijetnje iz Srbije nakon što ste to i javno rekli?

To se zna i postoji izvještaj. Iz Srbije su došli ljekari s ruskim ljekarima i prisustvovali obdukciji. On je umro prirodno od srčanog udara koji je neprirodno izazvan. Uzimao je lijekove za smanjivanje pritiska i morao ih je pred čuvarima pritvora progutati, a tajno je uzimao takođe lijekove koji su neutralizovali učinak prvobitnih i čije se prisustvo ne može vidjeti na ispitivanjima. Lijek je donesen iz Srbije, ali su o njegovu učinku informaciju sigurno imali ruski ljekari.

Odakle je donesen otrov za Slobodana Praljka?

Zna se da je to učinila ekipa koja je ušla da prisustvuje suđenju jer on nije mogao to u pritvoru posjedovati, što svakako baca sumnju na njegov advokatski tim, eventualno nekoga iz ambasade. Uglavnom nekoga ko je imao pristup Praljku prije ulaska u sudnicu.