Video
Enver Hodža bio je veliki obožavatelj Staljina. Čak kada je Staljin umro 1953. godine, njegov albanski kolega naredio je masovno prikazivanje žalosti. Albanci su morali da se okupe na najvećem trgu u glavnom gradu Tirani kako bi pokazali svoju tugu. Albanski komunistički diktator takođe je poštovao Staljinovu metodu represije, o čemu svjedoče radni logori po uzoru na gulage u kojima je bio i Adem, sagovornik “Euronjuza”.
Preporučeno
Kako se navodi , “neprijatelji nacije” osuđenivani su na smrt, zatvore ili radne kampove u vrijeme Envera Hodže. Procjenjuje se da je tokom njegove vladavine, jedan od stotinu Albanaca podvrgnut takozvanim programima “re-edukacije”.
Adem postaje “zavjerenik”
Jednog ranog jutra 1972. godine, ljudi u uniformama pokucali su na drvena vrata Ademove kuće optužujući ga da je “djelovao protiv partije”. Tih godina, strah od hapšenja bio je dio svakodnevnog života. Bio je Ademov red da ga policija odvede. Nije znao ni gdje ide, ni kada će se vratiti.
Vodili su ga na suđenje. Dva čovjeka koja će svjedočiti protiv njega već su bila u sudu. Izjave dvojice svjedoka bile su dovoljne kao “nesporni” dokaz koja god optužba da je u pitanju.
“Nisam mogao da se branim. Poslije suđenja, odmah su me odveli u zatvor”, prisjetio se on.
Adem je proglašen krivim za planiranje bjekstva u Jugoslaviju uprkos tome što to nikada nije činio. Međutim, protiv moćne države sa malo nade da mu je dozvoljeno da dokaže svoju nevinost, priznao je “zločine” za koje je optužen i nadao se blažoj kazni.
Ipak, dobio je 20 godina rada u zatvoru Spacu. Režim Envera Hodže imao je oko 50 logora, od kojih je Spac bio najpoznatiji. Napravljen je po uzoru na Staljinove gulage, a Adem je jedan od rijetkih bivših zatvorenika tog logora koji je i dalje živ i može da posvjedoči o užasima koji su se tamo događali.
Hodža se naročito plašio Jugoslavije, zemlje koja je u to vrijeme bila kapija između Moskve i Zapada, i one koji su pokušavali da pobjegnu u Jugoslaviju označavao je kao zavjerenike.
Ademove porodične veze činile su ga metom za vlast. Njegov otac je bio oficir pod vladavinom albanske monarhije, a Hodžin režim pokušao je da iskorijeni one koji su se nekada bili povezani sa aristokratijom. Dok je Ademov otac pobjegao da bi spasao svoj život, njegov sin je osjetio posljedice. Ademova velika porodica takođe se smatra opasnim za režim, jer je smatrana plodnim tlom za pobunu. U Albaniji su tada često i članovi porodice preseljivani ili zatvarani.
Ozloglašeni logor Spac
Put prema Spacu, planinskom selu po kojem je logor dobio ime je uzak i krivudav. Visoko na obroncima planine nalazio se kompleks zgrada pokriven komunističkim sloganima i citatima Hodže. Pored su bili ulazi u rudnike bakra gdje su osuđeni bili prisiljeni da toliko naporno rade da je često dolazilo do prekomjerne fizičke iscrpljenosti i smrti.
Spac je bio najpoznatiji od svih logora. Otvoren je 1968. godine, a godinu kasnije u njemu je bilo na hiljade zatvorenika. U jednom trenutku, u Spacu je bilo između 1.200 i 1.400 političkih zatvorenika.
Nema prostora ni za ležanje
Zatvorenici su radili po sistemu rotacije. Grupe su slate u rudnike svakih osam sati, a radnici, koji su vadili rudu i tokom vrućih ljeta i tokom ledenih zima, morali su da ispune dnevnu kvotu.
Bezbjednost na radu je bila loša, a potrebnih alata nije bilo, zbog čega su povrede bile učestale. Sva kolica koja su izlazila iz rudnika, bila su precizno kontrolisana.
“Ako nismo ispunili kvote, bivali smo kažnjeni. Ako bismo ispunili, one su se uvećevale sljedećeg dana. Ali svaki put kada bismo uspijevali da prekoračimo zadatu kvotu zatvorska kazna smanjivana je za jedan dan. Dobili smo dan slobode”, kaže Adem koji je u Spacu trebalo da provede tačno 7.305 dana.
Poslije posla, zatvorenici su se vratili u svoje hladne i prepune sobe.
“Mnogi od nas živjeli su u tako malim ćelijama da nije bilo mjesta za spavanje. Ni da legnete, ni da se pomjerite”, sjeća se on.
Država špijuna
Partija je mrzjela izdajnike, ali je nagrađivala one koji su osudili navodne izdajnike. Albanci kažu da je “na deset ljudi bilo 11 špijuna”. Javne osude prisiljavale su ljude da budu stalno na oprezu – čak i u zatvorima.
“Kada je jedan od zatvorenika čuo da se drugi žalio na zabavu, odmah je obavijestio stražare. Svaka takva dojava bila je prilika da se kazna smanji. Zato ste morali biti pažljivi da ne pogoršate situaciju”, kaže Adem.
Komunističke vođe Albanije, tada najzatvorenije evropske diktature, planirale su, na svojim tajnim sastancima krajem 70-ih i početkom 1980. godine, vojnu operaciju “Shperthimi” (Eksplozija) protiv Jugoslavije.
Stražari su se služili brutalnim kaznama. Tukli su i mučili one koji su bili uhvaćeni da izražavaju političko neslaganje ili su smatrani neproduktivnim. Ni žene nisu pošteđene. I one su ili prebijane ili silovane i prisiljene na abortuse ako ostanu trudne.
Dana 21. maja 1973. godine, zatvorenici su pokrenuli pobunu i zauzeli logor, postavljajući albansku zastavu nad Spacom, ali bez komunističke zvijezde. Režim je brutalno ugušio pobunu za dva dana, a vođe su pogubljene.
Sloboda
Pod Hodžom, Albanija je bila jedna od najugroženijih zemalja na svijetu. Sve paranoičniji od unutrašnjih prijetnji, Hodža je intenzivirao svoju tiraniju, ogradio zemlju bodljikavom žicom, zabranio inostrane izlete i kontakte sa bilo kim u inostranstvu. Po njegovom naređenju izgrađeno je 750.000 bunkera kako bi se čitavoj naciji omogućilo kretanje pod zemljom u slučaju napada, piše “Euronjuz”.
Enver Hodža umro je 1985. godine, četiri godine prije nego što će pasti komunizam. Kako je Berlinski zid srušen 1989. godine, Albanci su počeli da vjeruju da su promjene moguće.
Štrajk radnika natjerao je režim da dozvoli rad i drugih partija pored vladajuće Radničke partije. Posljednjeg dana marta 1991. godine, u Albaniji su se dogodili prvi višestranački izbori od 1923. godine. Tri mjeseca kasnije, za političke zatvorenike objavljena je amnestija, kojom je i Adem pušten iz Spaca.
Međutim, mnogi od onih koji su oslobođeni amnestijom nisu imali čemu da se vrate. Njihove kuće i zemljišta su konfiskovani. Iako su bivši zatvorenici obezbijedili zakonsko pravo na obeštećenje za svaki dan njihovog zatvaranja, većina je vidjela samo deo obećane sume, a neki ništa.
“Morali su da nas tuku”
Danas je bivši logor samo ruina koja propada, srasla sa korovom. Samo djelovi natpisa sa Hodžinim citatima danas se mogu vidjeti na zidovima. Gulag je pao u zaborav, a mnogi Albanci ni ne žele da se osvrću na to vrijeme.
“Bilo je onih koji su tražili osvetu. Pokušali su da pronađu ubice svojih rođaka. Nikada nisam sreo moje čuvare nakon što sam napustio logor. Sumnjam da su napustili zemlju. Ali, shvatam da i oni nemaju izbora, da su morali da nas tuku, jer ako ne izvrše svoja naređenja, neko bi ih optužio i oni bi bili zatvoreni”, kaže Adem.
Ipak, nakon povratka kući, sreo je svjedoke koji su svedočili protiv njega.
“Izvinite, možete učiniti šta želite, ali bili smo prisiljeni da svjedočimo protiv vas. Nismo mogli ništa”, rekli su mu.
Adem nije učinio ništa.
