Kako su roditelji Kamale Haris kao imigranti pronašli dom i jedno drugo

U prostoru van kampusa na Univerzitetu Kalifornija u Berkliju u jesen 1962. godine, visoki, mršavi jamajkanski student se obratio maloj gomili povlačeći paralele između svoje rodne zemlje i Sjedinjenih Država.

Rekao je grupi, u sobi crnih učenika, da je odrastao posmatrajući britansku kolonijalnu moć na Jamajci, način na koji je mali broj bijelih gajio „domorodačku crnačku elitu“ kako bi prikrio ekstremnu socijalnu nejednakost.

Sa 24 godine, Donald J. Harris je već bio profesor, rezervisan kao i anglikanski akolit koji je nekada bio. Ali njegove ideje su bile nervozne. Jedna članica publike ih je smatrala toliko ubjedljivim da je ona prišla njemu nakon govora i predstavila se.

Bila je majušni indijski naučnik koji je nosio sari i sandale – jedini drugi strani student. Bila je, podsetio je, „izvanrednog izgleda u odnosu na sve ostale u grupi i muškaraca i žena“.

Shiamala Gopalan rođena je iste godine kao i gospodin Harris, u drugoj britanskoj koloniji na drugoj strani planete. Ali njen pogled na kolonijalni sistem bio je zaštićeniji, pogled ćerke starijeg državnog službenika, rekla mu je. Njegov govor ju je zamislio, imala je pitanja. Željela je da čuje više.

„Sve mi je ovo bilo veoma zanimljivo i, usuđujem se reći, pomalo šarmantno“, podsjetio je gospodin Harris, sada 82-godišnjak i emeritus profesor ekonomije na Stanfordu, u pisanim odgovorima na pitanja. „Na sljedećem sastanku, ponovo smo razgovarali, i na onom nakon toga. Ostalo je sada istorija “.

Kamala Harris često priča priču o romansi svojih roditelja. Bili su to idealistički strani diplomirani studenti koji su bili zahvaćeni američkim pokretom za građanska prava – varijacijom klasične američke imigracione priče zbijenih masa.

Taj opis, međutim, jedva grebe površinu Berklija početkom 1960-ih. Zajednica u kojoj su se upoznali bila je krčag radikalne politike, jer se sindikat preklopio sa ranim crnim nacionalističkim misliocima.

Donio je talas studenata crnaca, mnogih potomaka zajedničara ili robova koji su migrirali iz Teksasa i Luizijane, u razgovor sa studentima iz zemalja koje su se borile protiv kolonijalnih sila.

Dugo nakon što je prošao određeni intenzitet ranih 60-ih, zajednica koju je stvorila je opstala.

Senator Harris, koja je odbila da komentariše ovu priču, bila je jedna od umjerenijih demokrata na polju predsjedničkih kandidata 2020. godine, a svoj politički pogled dala je u izrazito pragmatičnom smislu.

„Ne pokušavam da restrukturiram društvo“, rekla je prošlog ljeta. „Samo pokušavam da se pobrinem za probleme koji bude ljude usred noći.“

Ipak, u trenucima visokog profila – uključujući i prihvatanje nominacije za potpredsjednika – primijetila je trajni uticaj kruga svojih roditelja na Berkliju. Za Shiamalu Gopalan i Donalda Harrisa ta prijateljstva bi sve promijenila.

‘Morao sam da idem tamo’

Decenijama su najsjajniji studenti iz britanskih kolonija poput Jamajke i Indije refleksno bili poslati u Britaniju da bi stekli napredne diplome. Ali Donald Harris i Shiamala Gopalan bili su drugačiji. Svako je imao ubjedljiv razlog da želi američko obrazovanje.

U slučaju gospođe Gopalan, nevolja je bila u tome što je ona bila žena.

Gospođa Gopalan, najstarije dijete u porodici tamilskih bramina sa visokim uspjehom, željela je da bude biohemičar. Ali na koledžu Ladi Irvin, koji su osnovali Britanci kako bi indijskim ženama pružile naučno obrazovanje, bila je primorana da se zadovolji diplomom iz domaćih nauka. Njeni brat i otac smatrali su to smiješnim.

„Moj otac i ja smo je zadirkivali kao ničija posla“, rekao je njen brat, Gopalan Balachandran, koji je nastavio da doktorira u računarstvu i ekonomiji. „Rekli bismo:„ Šta studirate iz domaće nauke? Da li te uče da postavljaš tanjire za večeru? ’Znala je da se ljuti i smije. Rekla bi: „Ne znate šta studiram.“ “

Njegova sestra je umrla 2009. godine

“Bila bi frustrirana kao vrag”, rekao je.

Ali ona je imala plan: U Americi je – za razliku od Indije ili Ujedinjenog Kraljevstva – i dalje bilo moguće prijaviti se za biohemiju, rekao je njen brat. Predočila je svom ocu činjenicu: primljena je na Kalifornijski univerzitet u Berkliju.

Njen otac je bio zapanjen, rekao je njen brat, ali nije se usprotivio. „Samo se brinuo: niko od nas nije bio u inostranstvu. Rekao je, ‘Ne znam nikoga u Sjedinjenim Državama. Sigurno ne znam nikoga u Berkliju. ’Rekla je: “Oče, ne brini”. Ponudio joj je da plati prvu godinu studija.

Osam hiljada milja dalje, 1961. godine, nešto slično se dogodilo sa gospodinom Harrisom, koji je tražio doktorat iz ekonomije.

Kada mu je dodijeljena prestižna stipendija kojom je upravljala britanska kolonijalna vlada, pretpostavljalo se da će studirati u Britaniji, poput primalaca koji su mu prethodili.

Ali gospodin Harris nije želio da ide u Britaniju. Njegovo rano obrazovanje mariniralo ga je u britanskoj kulturi, svim onim poslušnim refrenima „Rule, Britannia“. („Pročitajte riječi, bićete zapanjeni!“, Rekao je.) Počeo je, kako je rekao, da vidi kako je britanska „statička krutost pompe, ceremonije i klase“ presađena u plantažno društvo na Jamajci.

Ne, privukle su ga Sjedinjene Države.

Kao tinejdžer je slušao džez muziku velikih bendova iz američke mornaričke baze u Gvantanamu i naletio na kasnonoćni ritam i bluz koji je emitovao VLAC u Nešvilu. Za njega su Sjedinjene Države izgledale – „izdaleka i možda naivno“, rekao je – kao „živahna i evoluirajuća dinamika rasno i etnički složenog društva“.

U.C. Berkli mu je skrenuo pažnju vijestima o studentskim aktivistima koji putuju na Jug u kampanju za građanska prava.

„Dalja istraga informacija o ovom univerzitetu ubijedila me je da moram tamo“, rekao je.

Korišćenje stipendije za studije u Sjedinjenim Državama bilo je tako „ozbiljno odstupanje od običaja i tradicije“, rekao je, da je stalni sekretar Ministarstva obrazovanja pisao za savjet uglednom zapadnoindijskom profesoru, gospodinu Arthur Levisu, koji je predavao ekonomiju na Univerzitetu u Mančesteru. Razmatranje je trajalo toliko dugo da su časovi već počeli kada je stiglo odobrenje ekonomiste.

„Bio sam presrećan“, sjetio se gospodin Harris. Dvije nedjelje u semestru, ukrcao se na avion za San Francisko.

Pronalaženje grupe

Shiamala Gopalan je odmah sklopila važna prijateljstva na Berkliju.

Dok je stajala u redu da se prijavi za časove, u jesen 1959. godine, iza nje je stajao Cedric Robinson, crni tinejdžer iz Oaklanda. 1960. godine bilo je manje od 100 učenika crnaca u studentskom tIJelu od 20.000, piše istoričarka Donna Murch u svojoj knjizi „Živjeti za grad: migracije, obrazovanje i uspon stranke Crni panter“.

Gospodin Robinson, čiji je djed pobjegao iz Alabame 1920-ih da bi izbjegao linč, prvi je u svojoj porodici upisao koledž. „Kao crno dijete iz Oaklanda, nije ni znao šta je učinio da bi ušao na univerzitet“, sjećala se njegova udovica Elizabeth.

Žena ispred njega ostavila je utisak. Gospođa Gopalan, starija dvije godine, često je u to vrijeme nosila sari, a poznanici su rekli da misle da potiče iz kraljevske porodice; tako se nosila. Kada je gospodin Robinson prišao stolu, zaposleni je pretpostavio da je apsolvent iz Afrike i ljubazno pitao da li i njegova država plaća školarinu.

Gospodin Robinson, koji je umro 2016. godine, smatrao je da je to smiješno, rekao je istoričar Robin D.G. Kellei. Pričao bi tu priču, dok je stekao master i doktorat, a zatim mandat na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari, usput napisavši pet knjiga. On i gospođa Gopalan ostali su prijatelji do kraja života.

Kada je 1983. napisao svoju najpoznatiju knjigu „Crni marksizam: Stvaranje crne radikalne tradicije“, nabrojao je stare prijatelje koji su mu pomogli da formuliše svoje ideje. Svi su bili Crnci, osim gospođe Gopalan.

Oboje su postali dio crne intelektualne studijske grupe koja se sastala u kući Mari Agnes Levis, studentkinje antropologije, izvan kampusa.

Grupa, kasnije poznata kao Afroameričko udruženje, bila je „najtemeljnija institucija pokreta Black Pover“, rekla je gospođa Murch, koja joj je u svojoj knjizi posvetila dva poglavlja.

Ovo nije bio slučajni klub knjiga. Na jednoj diskusiji o egzistencijalizmu, student koledža po imenu Huei Nevton – budući suosnivač Partije crnih pantera – bio je kažnjen zbog toga što nije čitao, podsjetila je Margot Dashiell (78) koja je postala profesor sociologije u Lanei-u Koledž.

„Vratio se sljedeći put i bio je potpuno spreman“, rekla je.

Ti skupovi golih kostiju – „bilo je puno sjedećih podova“, podsjetila je ona – bili su njeno prvo izlaganje ideji da američka crnačka kultura potiče iz Afrike.

„Dobijali smo novi jezik“, rekla je. „Izmišljali smo novi jezik. Prva nova riječ bila je afroamerička. Nikad u životu to nisam čuo. Nećemo biti ta stvar koja nije imala porijeklo, crnac. Namjeravali smo da prozovemo svoje nasljeđe. “

Gospođa Dashiell je objasnila da su svi oni odgajani u „integracioniste“, da bi se borili za prijem u bijele institucije. „Ovo je bio revolucionarni zaokret misli“, rekla je, „da imamo razlike, ali razlike nisu loše“.

Grupa će kasnije ograničiti svoje članstvo na ljude afričkog porijekla, odbijajući prijem bijelog člana, piše gospođa Murch.

Ali nije bilo sumnje da je Shiamala Gopalan pripadala grupi, rekli su drugi članovi u intervjuima.

„Bila je dio pravog bratstva i sestrinstva. Nikada nije bilo problema “, rekao je Aubrei LaBrie, koji je nastavio da drži kurseve o crnom nacionalizmu na Državnom univerzitetu u San Francisku. „Upravo je prihvaćena kao dio grupe.“

Kao dio grupe, gospođa Gopalan se ponekad našalila u vezi sa potpuno drugačijim svijetom koji je ostavila za sobom. Gospođa Dashiell se sjetila kako se smijala sa gospodinom Robinsonom o udvaraču koji se obratio njenoj porodici zbog dogovora o braku, slajući rođake koji su se prevrtali kako bi pregledali astrološke karte.

Strani studenti pristizali su u sve većem broju, predstavnici novih nezavisnih država sa bijelim elitama. Grupe su se prirodno pronašle.

„Bili su to ljudi negdje drugdje, koji su imali širi pogled na svijet, i to ljudi boje boje kože“, rekla je istoričarka Nell I. Painter, 78, čiji je otac u to vrijeme radio u Berkeleiu. „Sjećam se da su ljudi sa nekog drugog mjesta predstavljali neku vrstu intelektualne slobode.“

1961. godine, kada je gospodin Harris stigao u kampus, i on je odmah pripao studijskoj grupi.

Jednog od svojih prvih dana na Berkliju, rekao je, primijetio je studenta crne arhitekture kako drži ručno oslikani znak, održavajući demonstracije protiv aparthejda u Južnoj Africi i predstavio se. Ispostavilo se da je student bio Kenneth Simmons, „vođa“ u Afroameričkom udruženju, zajedno sa gospođom Levis i gospodinom Robinsonom, rekao je.

Gospodin Harris opisao je studijsku grupu kao oazu, njegov uvod „u stvarnost afroameričkog života u njegovom najiskrenijem i najsirovijem obliku, bogatstvo i složenost, bogatstvo i siromaštvo, nadu i očaj“.

U toj kompaniji je, u jesen 1962. godine, upoznao svoju buduću suprugu. „Razgovarali smo tada, nastavili smo da razgovaramo na narednom sastanku, i na drugom i na drugom,“ rekao je. Sljedeće godine su se vjenčali.

Do tada je gospođa Gopalan očekivala povratak u Indiju, razmišljala je godinama kasnije. „Nikad nisam došla da ostanem“, rekla je novinarki SF Veekli-a. „To je stara priča: zaljubila sam se u momka, vjenčali smo se, uskoro su došla i djeca.“

Politika aktivnog djelovanja

Kao par, Don Harris i Shiamala Gopalan Harris isticali su se svojim odisanjem intelektualnog samopouzdanja, rekli su njihovi savremenici. 76-godišnja Anne Villiams, koja je još bila u tinejdžerskoj dobi kad su se upoznali, smatrala je da je gospodina Harrisa „rezervisanog i akademskog u svojoj prezentaciji“ teško upoznati. Gospođa Gopalan je bila „topla“ i „šarmantna“.

„Moglo bi se reći da je bila „za narod “, iako je u sebi imala auru kraljevstva“, rekla je. “Ovdje je bila žena, duboko smeđa, a opet je mogla da prelazi iz jednog u drugi set u smislu rase.”

Baron Meghnad Desai, 80, ekonomista indijskog porijekla, prisjeća se da je par upoznao na stepenicama kuće dok su svi ulazili na večeru. U to doba, rekao je, „bili smo svađajući se. Mogli bismo se prepirati oko politike u mnogim zemljama “.

Gospođa Gopalan Harris bila je strastveni debater, „vatrena i radikalna, ali ne marksistička u bilo kom smislu“. Njen suprug se, podsjetio je, „ozbiljno zanimao za radikalnu političku ekonomiju, ali je bio smiren i strpljiv raspravljač“.

„U to nije bilo sumnje, da su bili veoma zaljubljeni“, rekao je.

Tih dana kolonijalne sile propadale su u svim pravcima. 1960. godine 17 afričkih država steklo je nezavisnost. Iste godine Fidel Castro primljen je raširenih ruku u Harlemu, gdje se sastao sa Malcolmom Ks, sovjetskim premijerom Nikitom Hruščovom i indijskim premijerom Javaharlal Nehruom.

„Mislili smo da postoje razne mogućnosti“, rekao je gospodin Desai. „Vlade su padale, a ljevičarske vlade su preuzimale vlast. Bilo je zaista dirljivo.”

Mnogi u njihovim krugovima vidjeli su vezu između borbe za građanska prava i pokreta za nezavisnost izvan zemlje, rekao je gospodin LaBrie, član studijske grupe koji je postao doživotni porodični prijatelj.

„To je bila samo neka vrsta nesmetanog protoka između građanskih prava i onih koji su podržavali kubansku revoluciju“, rekao je kongoanski lider za nezavisnost Patrice Lumumba i alžirsku revoluciju, gospodin LaBrie. „Bio je lak tok. Ljudi se nisu etiketirali. “

1963. i 1964. godine, pet članova grupe pridružilo se putovanju na Kubu, koje je organizovao Studentski komitet za putovanja na Kubu, uprkos zabrani putovanja Stejt departmenta, kako bi vidjeli kako žive Afro Kubanci pod vladom Fidela Castra. Gospođa Villiams i još jedan član, James L. Laci, sjetili su se prvog saslušanja o putovanju na skupu koji su organizovali Harrises.

„Oni od nas koji smo se nazivali nacionalistima, podsticali smo ljude Kube i Južne Amerike i Centralne Amerike da rade ono što rade“, rekao je gospodin Laci, 85, penzionisani profesor.

Gospodin Harris rekao je da se ne sjeća da je učestvovao u bilo kakvom aktivizmu oko Kube, što je moglo ugroziti njihov imigracioni status. „Sigurno smo bili veoma svjesni i skrupulozno pažljivi da slijedimo pravila i propise koji regulišu našu ulogu stranih studenata“, napisao je.

Protesti oko građanskih prava, međutim, bili su veliki dio života mladog para. U svom govoru na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji prošlog mjeseca, senator Harris rekla je da su se njeni roditelji „zaljubili na taj najameričkiji način – dok su zajedno marširali za pravdu u pokretu za građanska prava 1960-ih“.

Za strane studente – mnoge koji dolaze iz zemalja sa snažnim ljevičarskim studentskim pokretima – porast aktivizma učinio je da se osjećaju kao kod kuće, rekao je indijski ekonomista Amartia Sen (86), koji je u to vrijeme predavao na Berkeleiu i sprijateljio se sa parom.

„Odjednom se Amerika osjećala manje kao vanzemaljska zemlja“, rekao je gospodin Sen, koji je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu. „Sada su imali puno prijatelja i puštali su korijene“.

Do trenutka kada se prvo dijete ovog para, Kamala, rodila 1964. godine, politička klima je ponovo počela da se mijenja.

Bijeli studenti skočili su u znak protesta sa obje noge, odbijajući establišment i staromodne običaje iz 1950-ih. Podrška oslobađanju trećeg svijeta postepeno je ustupala mjesto zahtjevima za političkim pravom na slobodu govora. 1966. godine, naizgled niotkuda, glumac po imenu Ronald Reagan probudio je uspavano konzervativno biračko tijelo i pobijedio kalifornijskog demokratskog guvernera.

Harrisesov brak je propao dok je gospodin Harris zauzimao kratkotrajna nastavnička mjesta na dva različita univerziteta u Ilinoisu. Kada je osvojio poziciju na univerzitetu u Viskonsinu, gospođa Gopalan Harris nastanila se, sa svojom djecom u Oaklandu i Vest Berkeleiu.

Pauza je bila očigledna njihovoj petogodišnjoj ćerki.

U „Istinama koje držimo“, svojim memoarima iz 2018. godine, senator Harris je napisala: „Znala sam da se jako vole, ali izgledalo je kao da su postali poput nafte i vode“.

Napisala je da „da su bili malo stariji, malo emotivnije zreliji, možda bi brak mogao preživjeti. Ali bili su tako mladi. Otac je bio prvi dečko moje majke. “

Karijera gospodina Harrisa je procvjetala. Ljevičarski kritičar neoklasične ekonomske teorije, bio je popularni profesor i postao prvi naučnik Crnaca koji je dobio mandat na ekonomskom odjeljenju Stanforda. Ali duboko smrzavanje naselilo je brak.

Gospođa Gopalan Harris, naučna istraživačica koja je objavila uticajni rad o ulozi hormona u raku dojke, podnijela je zahtjev za razvod 1972. godine. Rascjep ju je toliko naljutio da je godinama jedva komunicirala sa gospodinom Harrisom. Kamala Harris se sjetila da se, kada je pozvala oba roditelja na maturu, plašila da se njena majka neće pojaviti.

„Bila je prilično nesrećna zbog razdvajanja, ali već se bila navikla na to i poslije toga nije željela da razgovara sa Donom“, rekao je njen brat, gospodin Balachandran. „Kad nekoga volite, ljubav se pretvara u vrlo jaku gorčinu, čak ni ne želite da razgovarate sa njim.“

Gospodin Harris je tada izrazio frustraciju zbog , kako je rekao, postupaka koji su doveli njegov kontakt sa ćerkama do „naglog prekida“. Njegova ćerka ga je malo spominjala tokom kampanje, a on je odbijao prethodne intervjue, objašnjavajući da „posao koji traži slavne osobe nije moja stvar, i ja sam se trudio da ga se klonim.

„Nije bio u blizini poslije razvoda“, rekla je Meena Harris, nećakinja senatorke Harris.

Tu su zakoračili stari prijatelji gospođe Gopalan Harris, veze iz grupe za proučavanje Berkelei-a.

Bila je samohrana, zaposlena majka dvoje djece, daleko od porodice. Sve dok njena najstarija ćerka nije bila u srednjoj školi, nije mogla sebi da priušti polog u svom domu, nešto što je silno željela, napisala je senator Harris u svojim memoarima.

Mreža podrške – od dnevnog boravka, preko crkve, do kumova i časova klavira – zračila je iz Afroameričkog udruženja.

„Te veze postale su selo koje ju je podržavalo u odgajanju djece“, rekla je gospođa Dashiell, profesor sociologije koja je bila član diskusione grupe. „Ne mislim finansijski. Opkolili su tu djecu “.

Gospodin LaBrie predstavio je gospođu Gopalan Harris njenoj tetki, Regini Shelton, koja je vodila dnevni boravak u zapadnom Berkeleiu. Gospođa Šelton, koja je rođena u Luizijani, postala je stub života mlade porodice, na kraju im unajmivši stan na spratu iz dnevnog centra.

Gospođa Gopalan Harris je često radila do kasno, sjećala se Carole Porter (56), prijateljica senatora Harrisa iz detinjstva, i imala je velika očekivanja od svojih ćerki.

„Shiamala nije igrala“, rekla je. „Biti imigrant, visok pet stopa i imati akcenat – kad ti se takve stvari dogode, a suočiš se sa stvarima, to te ojača.“

Ali uvijek je bilo grickalica i zagrljaja kod gospođe Shelton. Ako bi bilo kasno, pospana djeca bi legla u njenu kuću ili bi gospođa Šelton poslala svoje ćerke da ih ušuškaju kod kuće. Jedna od omiljenih priča senatorke Harris iz djetinjstva je priprema limuna sa solju umjesto šećera; Gospođa Šelton, naboranog lica, rekla je da su ukusni.

Nedjeljom ujutru, gospođa Šelton odvodila je djevojke do Crkve Božje na 23. aveniji, crne baptističke crkve. To je, rekla je gospođa Porter, ono što je Shiamala željela za njih.

„Odgajila ih je kao crnke“, rekla je gospođa Porter. “Shiamala je stvarno želio da imaju oboje.”

Gospođa Dashiell je rekla da je sigurna da je neki uticaj studijske grupe preživio kod djece Harris.

„Razmišljanja unutar udruženja bila su duboka“, rekla je. „Možete pogledati, koji su osnovni uzroci problema u kojima se nalazimo kao Crnci? I to je nešto što bi, preko ovih porodica, prevelo u Kamalu. “

Tokom godina, senator Harris često je razmišljao da ju je odabrana porodica imigrantske majke – porodice crnaca jedne generacije uklonjene sa odvojenog Juga – snažno oblikovala kao političarku. Kada je položila zakletvu da bi postala državni pravobranilac Kalifornije, a potom američki senator, tražila je da položi ruku na Bibliju gospođe Šelton.

„Na funkciji i u borbi“, napisala je u eseju prošle godine, „Gospođu Shelton uvijek nosim sa sobom.“