Ova 33-godišnja učiteljica tačno zna gdje se šta nalazilo – učionice za djevojčice na gornjem spratu, učionice za dječake ispod njih, kancelarija direktora, prostorija za molitvu.

Od njene učionice u Osnovnoj školi Šajareh Tajebe u Minabu, malom gradu na jugu Irana, ostala je samo gomila ruševina. Tu je predavala djevojčicama prvog razreda.

Dana 28. februara, u prvim satima američko-izraelskog rata protiv Irana, napad na školu pretvorio je obično subotnje jutro u jednu od najtežih tragedija tog sukoba – i najsmrtonosniji pojedinačni napad na civile.

Ukupno 156 ljudi, među kojima 120 djece, potvrđeno je da je poginulo, uključujući trudnicu i njeno nerođeno dijete, prema podacima tužilaštva u Minabu.

Stručnjaci navode da dokazi ukazuju na to da su američke snage pogodile školu, koja se nalazi pored kompleksa Islamske revolucionarne garde (IRGC), za koji satelitski snimci pokazuju da je više puta bio meta napada.

SAD nijesu priznate odgovornost, iako su američki mediji izvijestili da vojni istražitelji vjeruju da je vjerovatno da su američke snage nenamjerno izvele napad.

Bol zbog onoga što se ovdje dogodilo i dalje je veoma snažan. Nastavnici kažu da se svakog dana mole na tom mjestu. Spasioci i dalje tragaju za ostacima poginulih.

Veći dio gornjeg sprata urušio se na donji. „Ne možete ovo nazvati školom“, kaže Amaineh – već samo „zidovima koji mirišu na smrt, tugu i krv koja je ovdje prolivena“.

Iranske vlasti željele su da BBC posjeti školu. Oni tvrde da je ona dokaz da je kampanja koju je Vašington predstavio kao napad na iransku vojnu i bezbjednosnu infrastrukturu zapravo nanijela katastrofalne posljedice civilima.

„Svi smo bili odbačeni u vazduh“

Nastava je tog dana počela kao i obično, kaže Amaineh.

Pošto je bio sveti mjesec Ramazan, djeca su se okupila u molitvenoj sali kako bi učila Kuran, prisjeća se ona, prije nego što je počela da predaje novu lekciju – novo slovo persijske abecede.

Međutim, dok su se prvi napadi rata širili širom Irana, direktor škole je objavio da će škola biti zatvorena, a nastavnici su počeli da kontaktiraju roditelje i pozivaju ih da dođu po djecu.

U učionici Amaineh na gornjem spratu ostalo je samo pet od njenih 15 učenika prvog razreda, kaže ona, kada je prvi put čula eksploziju nedaleko od škole. Bila je u hodniku i odmah se vratila po djecu.

„Tek što sam krenula da izađem, projektil je pogodio školu“, kaže Amaineh. „Nešto je udarilo mene i moje učenike u glavu – svi smo bili odbačeni u vazduh.“

Zatim je, kako kaže, gust crni dim ispunio učionicu.

„Nijesam mogla ni da vidim učenike koje sam držala u naručju. Nijesmo mogli da dišemo.“

Sjeća se još jedne eksplozije, vriske, plača djece, a onda i urušavanja same škole – „sve je bilo uništeno u jednom trenutku“.

„Krv je tekla iz mene i učenika“, dodaje ona.

Kada se dim nakratko razišao, predavala je povrijeđenu djecu ljudima koji su bili ispod, a zatim se probijala kroz vatru i ruševine prema izlazu škole, gdje je vidjela gomilu roditelja.

Mnogi su, kako kaže, dotrčali do škole bez obuće.

Nije mogla da razumije zašto roditelji trče ka školi, jer je u šoku vjerovala da su svi već uspjeli da izađu.

„Nijesam znala da su svi oni bili ispod ruševina.“

Amaineh je šest godina predavala prvi razred u toj školi. Nabrajala je imena učenika i kolega koji su poginuli tog dana: Adrine iz njenog razreda, za koju kaže da je stradala na stepenicama sa majkom, Fateme iz drugog razreda, kao i mnoge druge učenike šestog razreda kojima je ranije predavala osnove abecede.

Poginuli su i direktor škole, zamjenik direktora, nastavnik fizičkog vaspitanja i vjeroučitelj.

„Pronađite mog sina“

Nekoliko minuta kasnije stigle su ekipe hitne pomoći.

Reza Bešarati, radnik Iranskog društva Crvenog polumjeseca, kaže da je bio među prvim spasiocima na mjestu nesreće.

Put do škole bio je zakrčen automobilima, dok su očajni roditelji pokušavali da pronađu svoju djecu.

Minab je mali grad. Dok je Reza prolazio kroz masu ljudi i ulazio u ruševine, prepoznao je poznanike, među njima i neke svoje rođake.

„Počeli smo da pronalazimo ljude, nadajući se da je možda neko živ“, kaže on. „Ali, nažalost, niko nije bio.“

Kaže da su tijela bila teško prepoznatljiva.

„Možda samo ruka, možda samo noga… Niko nije imao cijelo tijelo.“

Mnoge porodice su svoju djecu identifikovale po obući ili odjeći, dodaje on.

Jedna od Rezinovih rođaka preklinjala je:

„Samo pronađite moje dijete, pronađite mog sina.“

„Nijesam mogao da joj kažem da njen sin nije živ. Samo smo svi plakali.“

Reza kaže da ga prizori iz srušene škole i dalje progone.

„Nijesam mogao da spavam nekoliko dana. Kada zatvorim oči… samo se sjetim svega što sam ovdje vidio.“

Istraga napada

Nakon što su se pojavili detalji napada, predsjednik Donald Tramp je prvo optužio Iran, bez pružanja dokaza.

Ministar odbrane Pit Hegset rekao je da vojska sprovodi istragu i da američke snage „nikada ne gađaju civilne ciljeve“.

Kasnije je najavio širu istragu koju vodi oficir izvan američke Centralne komande (Centcom).

Administracija predsjednika Trampa još nije objavila rezultate istrage.

Nekoliko američkih medija izvijestilo je, pozivajući se na izvore upoznate sa vojnom istragom, da su preliminarni nalazi pokazali kako je moguće da su zastarjeli podaci koje je dostavila američka obavještajna služba za odbranu doveli do toga da škola bude tretirana kao dio vojnog objekta.

Analiza video materijala stručnjaka pokazala je da je kompleks IRGC-a pored škole pogođen precizno navođenim projektilom „Tomahawk“ – vrstom krstareće rakete za koju nije poznato da je posjeduju ni Izrael ni Iran.

Satelitski snimci pokazali su da su pogođeni i škola i više objekata u kompleksu, dok potvrđeni snimci ukazuju da je područje bilo meta više udara.

Američke vojne mape takođe potvrđuju operacije SAD na jugu Irana, uključujući područje Minaba, u to vrijeme.

Istorijski satelitski snimci pokazuju da je prostor škole ranije bio dio kompleksa IRGC-a, ali je od 2016. godine ograđen i ima sopstvene ulaze i dvorišta.

Takođe, informacije da se na toj lokaciji nalazi škola bile su javno dostupne na internetu.

BBC je kontaktirao Ministarstvo odbrane SAD i američku vojsku za komentar. Zvaničnici su rekli da je istraga i dalje u toku i da nema novih informacija.

„Prepoznali su je po čarapama“

Na kratkoj udaljenosti od uništene škole nalazi se groblje gdje su sahranjeni mnogi učenici i nastavnici.

Svake večeri porodice dolaze na grobove. Majke brišu prašinu sa fotografija svoje djece. Roditelji sjede i mole se dugo nakon što padne mrak.

Braća i sestre igraju se između spomenika djece čiji su životi prerano prekinuti.

Masume Mehran Šekhabadi svakog dana dolazi da posjeti svoju devetogodišnju kćerku Setaješ, često ostajući do kasno u noć.

Bila je među roditeljima koji su potrčali ka školi nakon napada.

„Nije bilo škole“, kaže ona kroz suze. „Bio je samo dim, kosa djece, ruka na jednoj strani, noga na drugoj. Bili su rastrgani.“

Masume dodaje:

„Stalno sam dozivala, ne samo Setaješ, već svu djecu: ‘Djeco, gdje ste?'“

Porodica Setaješ nije dobila potvrdu o njenoj smrti sve do ranih jutarnjih sati narednog dana.

Majka se prisjeća da su je više puta pitali koje je boje bile čarape koje je djevojčica nosila. Odgovorila je da su bile krem boje.

Setaješ je, kaže, identifikovana upravo po čarapama.

Djevojčica je željela da postane učiteljica.

„Poređala bi svoje lutke na kauču i govorila: ‘Ja sam vaša učiteljica. Sada sam u osnovnoj školi, pa sam učiteljica.'“

Kao i mnogi drugi roditelji, Masume svoju tugu nosi zajedno sa bijesom.

„Neka Tramp bude uništen, da krv ove djece ne bude uzalud prolivena“, kaže ona.

„Oni su otišli da uče“

Iranska vlada je više puta koristila slučaj Minaba u govorima, međunarodnim forumima i državnim medijima – čak je avion kojim su putovali pregovarači nazvala „Minab-168“, prema broju poginulih koji su ranije navodile vlasti.

Napad je Islamskoj Republici pružio snažan argument protiv američkog predstavljanja rata kao operacije protiv iranskih vojnih ciljeva.

Rat je podijelio Irance. Neki su slavili kada su počeli vazdušni napadi, ogorčeni zbog dugogodišnjeg djelovanja vlasti protiv disidenata i upotrebe sile tokom protesta.

Nadali su se da bi spoljni vojni pritisak mogao oslabiti ili čak srušiti režim.

Međutim, neki protivnici vlasti rekli su BBC-u da su napad u Minabu vidjeli kao veliki udarac toj ideji.

On je, prema njihovom mišljenju, pokazao da je nemoguće voditi „čist i precizan rat“ bez civilnih žrtava i omogućio vlastima da se predstave kao zaštitnici iranskog naroda od strane agresije.

U Minabu, Amaineh posjećuje groblje i prolazi između grobova svojih bivših učenika.

Na obližnjem zidu spomenika nalaze se lica djece, zaposlenih i roditelja koji su tog subotnjeg jutra izašli iz svojih domova i nikada se nijesu vratili.

Setaješina majka i dalje sjedi pored groba svoje male djevojčice.

„Koji je bio zločin ove djece? Da li su nosili oružje? Imali su olovku, knjigu, svesku i školsku torbu. Nijesu imali oružje… Oni su otišli da uče“, kaže ona.