Video
Jegulje se pojavljuju u mitologiji i u drevnoj umjetnosti, a njihove kosti su pronađene u grobnicama koje su starije više od hiljadu godina, prenosi agencija Hina.
Prije samo 30 godina bile su toliko česte da su u Francuskoj označene kao smetnja koja ugrožava populaciju lososa i uništava ribolovna mjesta.
“Sjećam se da su, kad sam bio mlad, jegulje bile u svakoj rijeci i u svakom ušću”, rekao je francuski istraživač Erik Feunten, vodeći stručnjak za jegulje.
“Moja je baka imala kafić… i ponekad bi siromašni kupci donijeli kantu mladih jegulja da plate kafu“, dodao je.
U manje od pola vijeka situacija se dramatično promijenila – populacija evropske jegulje pala na samo 10 odsto u odnosu na šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka, prenosi Hina.
“Oglasili smo alarm još tokom 80-ih”, rekao je Feunten, profesor ekologije mora u francuskom Nacionalnom prirodoslovnom muzeju, ali Evropska unija tek je 2007.godina zatražila članice da zaštite vrstu.
Evropsku jegulju danas se može pronaći na listi kritično ugroženih vrsta Međunarodne unije za zaštitu prirode.
Kritično ugrožene vrste su kategorija iznad ugroženih vrsta, u koju spadaju američki i japanski srodnici evropske jegulje.
Što ih ugrožava?
Jeguljin kompleksni životni ciklus čini je ranjivom na širok raspon ljudskih aktivnosti, uključujući prekomjerni izlov vrste koja je omiljena poslastica u Aziji.
Ali, to nije jedini razlog koji je doveo do smanjenja populacije jegulje.
“Još smo tokom osamdesetih godina prošlog vijeka ustanovili da su razlozi višestruki i da ribolov nije glavni faktor”, rekao je Feunten.
Istakao je da zagađenje vodotoka pesticidima, ljekovima i plastikom ima mnogo veći učinak, ne samo na populaciju jegulja već i na njihovu sposobnost za razmnožavanjem.
Uništavanje staništa takođe ima značajnu ulogu, smatra Endrju Ker, predsjednik udruženja “Održiva jegulja”.
Skrenuo je pažnju na “isušivanje tri četvrtine močvarnih područja u Evropi i na prepreke koje onemogućavaju migraciju riba u rijekama, poput brana”.
“Dakle, mi smo najviše doprinijeli uništenju staništa jegulja. I to ih je ubilo”, kazao je Ker za AFP.
Ne smiju se zanemariti ni klimatske promjene. One mijenjaju tok morskim strujama koje vode jegulje iz mrjestilišta u tropskim vodama prema rijekama i ušćima u kojima će provesti većinu života. Duže rute znače veću stopu mortaliteta za mlade jegulje.
Kako se jegulje štite?
Od 2012. godine Japan, Kina, Tajvan i Južna Koreja ribolovnim kvotama sarađuju na očuvanju jegulja u njihovim vodama. Ali samo ribolovna ograničenja nisu dovoljno efikasna, kažu stručnjaci.
Osim toga, potrebno je pomoći jeguljama u prevladavanju migracionih prepreka te preseliti mlade jegulje u ona područja u kojima ih nedostaje ili im se broj značajno smanjio. Ipak, potrebno je učiniti više, kao na primjer zaštititi staništa, dodaju stručnjaci.
“Neće proći mnogo dok se i ostalih 16 vrsta jegulja ne nađe na listi ugroženih. Zato moramo da usvojimo globalni pristup kojim ćemo zaštititi jegulju”, rekao je Ker.
Šta je sa vještačkom reprodukcijom?
Jegulje u zatočeništvu nisu sklone razmnožavanju prirodnim putem, dok je vještačka oplodnja moguća, ali vrlo skupa.
“Stopa razmnožavanja je niska i potrebno je mnogo vremena mladoj jegulji da naraste”, izjavila je Rujisuke Sudo iz japanske Agencije za istraživanje i obrazovanje u ribarstvu, jugozapadno od Tokija.
Naučnici nisu još posmatrali jegulje dok se hrane u divljini, pa nije poznato koja im je omiljena hrana. Ono što jest poznato je da rastu sporije kada se nalaze u zatočeništvu, te tada svaka jegulja zahtijeva ljudsku intervenciju kako bi se razmnožila.
Mogu li jegulje nestati?
Vjeruje se da su jegulje živjele i prije 60 do 70 miliona godina, ali do danas je otkriveno tek 19 različitih vrsta i podvrsta koja pripadaju porodici Anguillidae.
Uprkos njihovoj dugovječnosti, mnogo toga o njima ostaje misterija, a naučnici su tek nedavno locirali njihova prva mrjestilišta.
Na neki način, jegulje su “superprilagodljiva” bića, smatra Feunten.
One se mogu razmnožavati tamo gdje većina riba ne može da pronađe hranu jer se mlada jegulja može hraniti mrtvim i raspadajućim biljnim i životinjskim tvarima.
Ali velike udaljenosti koje prevaljuju i tokom kojih se razdvajaju čine ih ranjivima.
“Sedamdeset miliona godina postojanja i 40 godina propadanja”, sažeo je Feunten.
Ipak, još gaji neku nadu.
Preporučeno
“Riječ je o vrsti koja se može oporaviti čak i kada ostane mali broj jedinki, što se pokazalo tokom prethodnih klimatskih promjena”, rekao je.
