Video
Ona je u dužoj objavi na Fejsbuku napisala nekoliko činjenica o učenicima Odeljenja VII2, koliko su đaci zajedno bili srećni i ispunjeni, ali je i upitala dječakove roditelje zašto su ga slali u streljanu umjesto na sport ili umjetnost.
“Roditeljima neliječenog dječaka:
….ako nas ikada budete tražili i poželjeli da kažete: „Molim vas oprostite, nismo znali bolje i mnogo nam je žao…“. Znate, mi više u ovozemaljsku pravdu ne vjerujemo… ali se trudimo da nastavimo da vjerujemo u ljudskost i u istinu…
Vjerujem da vam je dobro poznata činjenica da je naše odjeljenje VII2 bilo jedno izuzetno odjeljenje, ne zato sto je bilo sastavljeno od odličnih đaka, vec zato što su to bila dobra djeca i dobri prijatelji jedni drugima. Oni su u školu odlazili nasmijani i vraćali se zadovoljni.
Sjećate se da su nam djeca išla zajedno na jezički kamp u Francusku… pa dobijali smo njihove video snimke kako pjevaju pored kamina, igraju se na tematskim večerima i idu na izlete… znate i da su se svi zajedno kartali i smijali u sobama do kasno u noć.
Kako ne biste znali, kada ste puni zahvalnosti zvali razrednog starješinu i zahvaljivali se što vam je sin tako lepo prihvaćen od strane drugara u novom odjeljenju u koje ste izabrali da ga prebacite.
Bilo im je prelijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno dijete svih 7 dana spava sklupčano na fotelji, umjesto u krevetu, iako mu je na raspolaganju cijela dvokrevetna soba?!
Da li znate da je tom djetetu bila neophodna pomoć i vas roditelja i stručnih lica?
Tragedija koja nas je zadesila je toliko strašna, bolna i nepojmljiva, da se svakodnevno borimo za udah. Misli koje će nas doživotno moriti su: Zašto mu niste pomogli?! Zašto ste ga obučavali u streljani i kod njega razvijali i gajili tako jezive vještine pucanja i ubijanja, dok smo mi našu djecu vodili na časove umjetnosti i sporta?!
Ako niste bili svjesni svoje uloge u nezapamćenoj tragediji od 3. maja 2023. godine, onda biste se morali osvijestiti i shvatiti da se nažalost ovdje suočavamo sa tragedijom nakon tragedije koja poprima svjetske razmjere. Jasno nam je da javno mnjenje traži neki smisao – razlog sa ciljem da se ovakav zločin na neki način obrazloži i shvati kako je do njega došlo?
Da se razumijemo, vršnjačko nasilje je krucijalna tema današnjeg doba kojoj se mora posvetiti najveća pažnja i briga kako bi se ono zaustavilo. Ali se u ovoj tragediji ono nije desilo niti biste smjeli ponovo da se obmanjujete i krijete iza neistine.
Izvinjavam se, desilo se na najpogubniji mogući način, ali od strane vašeg djeteta prema našoj djeci.
Da li ste svjesni činjenice da preživjeli i ranjeni dobijaju životne prijetnje iz cijelog svijeta jer će „neko završiti ono što je započeto“, u bolesnom ubjeđenju o zadovoljenju pravde za „maltretiranog“ dječaka.
Vi dobro znate da su ga djeca VII2 naivno prihvatila, pružila mu ruku prijateljstva i to je sve što su njihova zlatna srca mogla da urade… sve drugo je bilo na vama koji ste za njega odgovorni i stručnim službama koje su morale da zadrže objektivnost onda kada nastupi roditeljska slabost.
Znate, 21. vijek je nažalost vijek bez srama… ne bi trebalo da je u ovom vijeku bila sramota potražiti svu stručnu raspoloživu pomoć današnjice. Kada vas opet budu pitali, razmislite hoćete li ponoviti: „Nisam kriv“ ili ćete makar reći: pogriješili smo nismo znali bolje…
Tada mozda niste znali, ali je sada bolna istina iza svih nas i trebalo bi da možete bolje… makar da kažete: „Oprostite, mnogo nam je žao, vaša djeca ni za šta nisu kriva!“. Ovdje nije u pitanju samo lična tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na pravom putu da postanu sjajni ljudi i koji su sa nesuđenim sopstvenim porodicama trebala da budu zalog ovom društvu.
Preporučeno
I dalje se molimo za spasenje vaših dušša, ali bez priznanja, nema ni pokajanja“, napisala je Nina Kobiljski.
