Video
Marina Abramović je održala predavanja kod Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu ispred, kako kaže, najviše publike nego ikada ijedan njoj sličan umjetnik.Publiku je pozdravila riječima “Dobro veče, djeco”, zbog velikog broja mladih ljudi koji su došli kako bi vidjeli svjetski poznatu umjetnicu i kako bi “iz prve ruke” čuli, a kasnije i vidjeli, šta je zapravo performans kojem je trebalo mnogo vremena da bude prihvaćen, u Srbiji, ali i u ostatku svijeta.
“Vi se probudite ujutru i imate ideje. Te ideju postaju opsesija i sve su veće i veće. Osjećate nemir u stomaku i ništa drugo ne možete da uradite osim da odete i ostvarite ih u svom studiju”, rekla je Marina dok je objašnjavala da se umjetnik ne postaje, već sa tim darom rađa.Govorila je kako je svaki umjetnik zapravo sam, sa svojim radom u kojem nije važan sam cilj već sam proces stvaranja. Ovome ju je naučio prijatelj njenog oca kada je ona imala 14 godina. Filo Filipović napravio je djelo na platnu prosuvši tutkalo iz konzerve onda je zalijepio malo gipsa, slame. Obojio je to crvenim i žutim pigmentom, posuo terpentinom i zapalio. Sve to je buknulo, a on je rekao: “Ovo je zalazak Sunca” i otišao”.
Četrnaestogodišnja djevojčica je djelo stavila na zid, ali se ono ubrzo raspalo, i ostalo je samo sjećanje na proces, objasnila je ona.
“U performansu proces je sve, nije rezultat, rezultat je kraj. Ali taj proces kroz koji prolazis, tu transformaciju bića na koji nailazis u tom performansu”, rekla je Abramović i istakla da je razlika između “tradicionalne” umjetnosti i performansa to što je za nju nož-nož, krv-krv i jedino ako se “suočimo sa strahovima i bolom, i ako to razumijemo, možemo upoznati sebe i mijenjati se”.
Za nekoga ko se bavi performanskom, njeno tijelo je glavno oruđe u stvaranju umjetnosti. To je razmjena energije i zato umjetnik mora da bude prisutan u vremenu i prostoru gdje se njegovo djelo nalazi.
“Publika je kao pas, sve osjeti”, rekla je Marina ističići da umjetnik mora biti prisutan umom i tijelom i da mora dati 150 odsto sebe, ukoliko želi da toliko dobije od publike.
Umjetnica na performans gleda kao na pitanje života ili smrti.
“Željela sam da vidim koliko publika može daleko da ide”, rekla je Marina. Tada je dopustila publici da joj urade šta god žele, a oni su je sjekli žiletom, boli ružinim trnjem, pokušavali da zapale pamuk oko njenog vrata, skidali odjeću sa nje.
Jedan od prisutnih je želio da provjeri da li bi dopustila i da njenom rukom ka njoj ispali metak iz pištolja, čak i na to je bila spremna, ali je neko iz publike to spriječio. Marina Abramović je nakon ovog performansa krvava krenula ka prisutnima, ali su svi od nje pobjegli.
Rekla je kako niko ne želi krvavu i ranjivu Marinu i da je za tih šest sati cio jedan pramen njene kose osijedeo. Tada je shvatila da publika može i da ubije umjetnika.
Na predavanju, prisutni su imali priliku da vidi neke stare radove Marine Abramović i da čuju objašnjenja za njih. Najveći uticaj ostavili su radovi sa dugogodišnjim parterom Ulajem sa kojim je izvela neka od najopasnijih performansa. Publika je tada gledala kako umjetnica ka sebi zateže luk, dok njen parter treba da izdrži, a da ne pusti strijelu kroz njeno srce.
“Naizgled besmislen performans šamaranja zapravo predstavlja mogućnosti ljudskog tijela i njegovu povezanost za ostale umjetnosti. Ovaj performans nije predstavljao nasilje, već muzikalnost tijela koje je u ovom slučaju bio udarački instrument, objasnila je Marina.
Publika je imala priliku i da sama “učestvuje u performansima”. Prvi je bio “A”, prosto vikanje iz sveg glasa.
“Ti poznaješ svoj glas ako vičeš malo. Ali ako vičeš 15 minuta, 20, 30, ako vičeš jedan sat, tvoj glas se mijenja. Postaje glas ptice, postane glas djeteta, postane glas neke nježne žitotinje. Toliko imamo sami u sebi glasova, za koje uošte ni ne znamo. Treba upoznati svoj glas”, rekla je umjetnica, a onda su svi prisutni u glas vikali. Iz sve snage, a onda je Marina samo napomenula da je to svega nekoliko trenutaka, a da je ona to činila satima, da bi upoznala sebe.
“NE je početak”, rekla je umjetnica, ali onda DA znači kraj. Ulaj i ona željeli su da se vjenčaju na Kineskom zidu ali su im rekli NE, kada su konačno dobili DA kao odgovor, pješačili su po 2.500 kilometara da bi sastali na sredini kako bi se rastali.
“Tada sam imala 40 godina i izgubila sam čovjeka kojeg sam voljela i u isto vrijeme cio moj rad zajednički sa njim. Tako da sam bila ponovo na početku”.
Publiku je pozvala da obiđu muzej kako bi vidjeli delo “Balkanski barok”, performans u kojem ona riba kosti, pokušavajući da skine krv sa njih i na taj način pokušavajući da spere sve ono što je donio rat kojeg se ona lično veoma stidjela.
“Ja sam sa Balkana, a Balkan uvijek imaš u sebi, ne možeš to da izbaciš. Uvijek sam mislila da je Balkan na mostu između istoka i zapada, a na svakom mostu duvaju vrlo snažni vjetrovi. Mi smo proizvod tih vjetrova i mi smo vjetrovi sami po sebi. Zbog toga imamo takvu vrstu energije, mi možemo ludački da volimo, možemo da mrzimo, da budemo osjetljivi, možemo da nikada ne zaboravimo… sve te stvari su naše odlike i za mene to su elementi sa kojima radim u svom radu”, rekla je Marina pokušavajući da približi publici šta za nju predstavlja njeno porijeklo i kako ono utiče na njeno stvaralaštvo.
Publika je, sjedeći na zemlji ispred muzeja, pomno slušala riječi proslavljene umjetnice. Na kraju, kao poklon, Marina Abramović je “spojila sve prisutne” tražeći da neznanci jedni drugima stave ruku na rame i Beogradu poklonila sedam minuta potpune tišine.
Preporučeno
Natalija Toljić – B92
