Oni ovaj način komunikacije zovu “ptičji jezik” ili “kuš dili”, a i samo ime njihovog sela Kuškoj znači “selo ptica”.

Ovo fascinantno sredstvo komunikacije je nastalo pre više od 400 godina. Pošto je selo smješteno na jako nepristupačnom terenu, prenošenje poruke do drugih seljana bilo je jako zahtjevno. Upravo su zbog toga seljani osjetili potrebu za alternativnim načinom komunikacije.

Inspirisani pjesmama ptica, počeli su da zvižde slogove turskih riječi. Mještani su koristili ovaj način komunikacije da jedni druge obavijeste o strancima koji prolaze kroz selo, da upitaju jedni druge za pomoć ili da jednostavno pošalju nekome pozivnicu za druženje uz čaj.

Tokom godina njihov jezik zviždanja se toliko razvio da su počeli da sklapaju i složene rečenice, pa čak i da vode razgovore zviždanjem iako su u međuvremenu naučili svi turski jezik.

Kada biste ih i danas upitali zašto komuniciraju zviždanjem a ne “normalno”, ne bi vam dali odgovor. Kažu samo da imaju svoje razloge za to i zato bojkotuju obične razgovore.

Pošto se zvižduk čuje do udaljenosti od jednog kilometra, ako je osoba koja treba da primi poruku dalje, neko će uvijek biti ljubazan da prenese zvižduk – sve dok poruka ne stigne do svog cilja.

Električna energija je stigla u Kuškoj tek 1986. godine, a otprilike u to vrijeme mlađi stanovnici su već napuštali selo u potrazi za boljim životom u razvijenim gradovima.

Danas u selu žive uglavnom stariji ljudi. U selu su se već pojavili mobilni telefoni, ali narod i dalje gleda da pred drugima komunicira zviždanjem.

Meštani, štaviše, svake godine organizuju festival koji promoviše jezik zviždanja, i prilikom toga pokušavaju da promovišu jezik među mlađom populacijom, kao i da razviju turizam koji značajno doprinosi ekonomiji sela.