Nacionalnost po potrebi: U BiH ste Srbin, Hrvat ili Bošnjak kako bi se došlo do neke funkcije

Izgleda da se u nacionalno ustrojenoj državi Bosni i Hercegovini, nacionalnost može birati, mijenjati, precrtati – već po potrebi.

Odnosno kako to nacionalne kvote zahtijevaju. A sve kako bi se došlo do neke funkcije, piše “Dojče vele”.

Pitanje promjene nacionalnosti dospjelo je u žižu javnosti nakon što se Goran Opsenica, rođen inače kao Srbin, izjasnio kao Hrvati i postao županijski ministar iz reda Hrvata, odnosno HDZ BiH. Međutim, stvari su se nakon posljednjih izbora malo zakomplikovale, jer je ministar Opsenica dobio mandat u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH predviđen za pripadnike srpskog naroda.

U rubrici nacionalnost na njegovom kandidatskom kartonu – koji je javno prestavila Centralna izborna komisija BiH – jasno se vidi da „krstić“ stoji pod „Srbin“. Ali Opsenica izričito tvrdi da je on i dalje Hrvat, i da karton nije ispunio.

„Zanoćio sam kao Hrvat i probudiću se kao Hrvat“, potvrdio je medijima ministar Opsenica svoje nacionalno opredjeljenje.

U svemu je morao javno da interveniše čak i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, tvrdeći da je Opsenica „opredijeljen za hrvatsku nacionalnost“.

I dok čitav taj slučaj nameće pitanje ko tu ne govori istinu – Opsenica ili Centralna izborna komisija – a što je i više nego dobar razlog za angažovanje Tužilaštva, neprestano pristižu novi, slični primjeri.

Hrvat islamske vjeroispovjesti

„Ja se od početka pišem kao Hrvat i normalno da, kao što znate, i u Hrvatskoj i u BiH postoji 300.000 Hrvata islamske vjeroispovjesti“, dosljedan je Edim Fejzić, predstavnik Stranke za dijasporu u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.

Nini Bukejlović, predsjednici Omladine Srpske demokratske stranke (SDS) koja se u posljednje vrijeme izjašnjavala kao Bošnjakinja, propao je mandat u Narodnoj skupštini Republike Srpske, jer je Sud BiH prihvatio žalbu po kojoj je dokazano da se prije dvije godine izjasnila kao Srpkinja. Centralna izborna komisija će sada na tu dužnost imenovati drugog kandidata iz reda bošnjačkog naroda.

Slično je bilo i sa Harisom Plehom i Nerminom Bjelakom koji su u Skupštinu Kantona Sarajevo imenovani kao predstavnici iz reda „ostalih“, ali se sada i jedan i drugi, zahvaljujući „slobodi opredjeljenja“, na kandidatskim listama izjašnjavaju kao Srbi.

Još zanimljiviji je slučaj Nerkeza Arifhodžića koji je, kao Bošnjak po nacionalnosti bio ambasador BiH u Turskoj, kao Hrvat ambasador u Rimu, a u posljednje vreme izjašnjava se kao Bosanac.

Bošnjak lider mladih SNSD

Denis Šulić lider je Mladih Stranke nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), čiji je lider Milorad Dodik, novoizabrani člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda. Taj mladi, 27-godišnji političar, za sebe kaže da je Bošnjak po nacionalnosti i upravo je on, umjesto Nine Bukejlović, novi poslanik u Skupštini Republike Srpske iz SNSD, a u kvoti bošnjačkog naroda.

„Teme oko nacionalnosti plodno su tlo za nove sukobe i smatram da bi prvenstveno trebalo govoriti o radu, rezultatima i budućnosti“, poručuje u izjavi za DW mladi Šulić.

„U BiH je važan nacionalni identitet, ali nacionalna pripadnost se često koristi kao negativni vjetar. Mi, kao društvo i mladi političari, trebalo bi da imamo drugačiji pristup.“

Šulić ističe da bi svako trebalo da ima pravo da se izjašnjavanja o svom nacionalnom identitetu. A na pitanje da li je kao Bošnjak osjetio diskriminaciju u RS, diplomatski odgovara braneći svoju stranku: „Bošnjaci, Srbi, Hrvati, kao i ostali, svi su podjednako ugroženi u BiH. Ali RS je jedina u potpunosti vratila imovinu Hrvata i Bošnjaka. Iako se moja stranka optužuje da podriva Dejtonski sporazum, ona je jedina koja čuva slovo Dejtona i cjelovitost BiH. Na kraju, kako god se mi zvali, moramo zajednički da odlučujemo, a ne da to umjesto nas rade stranci.“

Svake četiri godine može nova nacionalnost

U Zakonu o matičnim knjigama BiH određeno je da roditelji u matične knjige mogu, ali i ne moraju, da upišu nacionalnost djeteta. A dijete, nakon sticanja punoljetstva, ima pravo da se izjasni se o svojoj nacionalnosti. Ipak, ni nacionalnost ne može tek tako da se mijenja – i to ima, moglo bi da se riješi, svoj „rok“.

„Izborna pravila ne dozvoljavaju da kandidati tokom jednog izbornog, četvorogodišnjeg ciklusa mijenjaju nacionalnu pripadnost i drugačije se izjašnjavaju“, objašnjava Maksida Pirić, portparolka Centralne izborne komisije BiH. Ona dakle potvrđuje da sloboda nacionalnog izjašnjavanja postoji.

A gdje su u svemu tome političke manipulacije?

Zona moralnog i etičkog sumraka

„Političari u BiH nisu ni bolji ni gori od političara u drugim državama, ali imaju znatno više prostora za prevare, nelegalne i nemoralne poslove. Ono što im se mora priznati jeste nevjerovatna sposobnost pronalaženja svake rupe u zakonu i izvrtanje namjere zakonodavca, čak i preko svih moralnih granica“, kaže za DW politička analitičarka iz Sarajeva Ivana Marić.

„Zakonodavci su željeli da svim konstitutivnim narodima obezbijede zastupljenost u vlasti, pa su predvidjeli minimalne kvote za svaki narod. Njima sigurno ni na kraj pameti nije bila mogućnost da će neko da se predstavlja drugačije nego što jeste, i da će, radi zauzimanja određene pozicije, da mijenja svoju pripadnost narodu, pa time i religiju.“

Marićeva kaže da je razočarana jer, smatra, za te očigledne političke manipulacije niko neće biti kažnjen, pa ga čak ni građani neće ni moralno osuditi.

„Zakonodavac to nije predvidio. Očigledno je da je BiH, u nedostatku odgovarajuće kaznene politike, zaronila u zonu moralnog i etičkog sumraka. Koliko duboko tonemo pokazuje i to da su se predsjednici omladinskih ogranaka mladih i SDS i SNSD izjasnili kao Bošnjaci kako bi bar na taj način ušli u Narodnu skupštinu RS. Ako se sjetimo česte izreke da na mladima svijet ostaje – loše nam se piše”, kazala je Ivana Marić.

A gdje su Jugosloveni?

Dok tvrdi da su političke igre oko izjašnjavanja pripadnosti naciji najpogubnija izmišljotina ljudskog življenja, mostarski novinar i književnik Emil Karamatić u taj kontekst dovodi još jedno, zaboravljeno pitanje.

„Danas, nakon skoro 30 godina, niko ne spominje nestanak oko dva miliona pripadnika jugoslovenske nacije. Kao da su u zemlju propali. To pitanje je prije svih potrebno razjasniti da bismo došli u ovo novo vrijeme, kada se nacionalna pripadnost mijenja od potrebe do potrebe. Sve te Jugoslovene pojeli su prije svega, srpski, hrvatski i bošnjački nacionalizmi na prostoru bivše države. Pa je bilo potpuno normalno od Jugoslovena postati Hrvat, Srbin ili Bošnjak.“

„Kakva je razlika“, pita se Karamatić, „kada danas od Srbina, Hrvata, Bošnjaka, po potrebi želite da postanete neko drugi? Naime, ovdje se sve vrijeme radi o ljudima koji su postali žrtve sopstvene egzistencije i licemjerne političke manipulacije. I zamislite, sve pod plaštom nacionalizma. Koja cirkuska, groteskna maskarada dok im gledaoci aplaudiraju!“

„Prije će biti“, zaključuje Ivana Marić, „da će im sugrađani čestitati na domišljatosti. Jer bi mnogi isto to uradili da su bili u mogućnosti.“

Izvor: B92