Video
Da li je logično dati 250 miliona eura građana Srbije za stadion na kojem bi se igralo par utakmica godišnje? Nema tu ekonomske ni sportske logike, kažu sagovornici DW. Ali ima stalne kampanje predsjednika Srbije.
Preporučeno
Ako je vjerovati riječima Aleksandra Vučića, Srbiju ništa ne sprječava da već naredne godine započne gradnju „nacionalnog“ fudbalskog stadiona u Ostružnici kod Beograda. Kako ističe predsjednik Srbije, taj projekat bi koštao do 250 miliona eura i, naravno, bio bi najbolji stadion u regionu sa oko 60.000 mjesta.
Kako će se i gdje pronaći taj novac? To pitanje pristojni novinari, oni koji obično postavljaju pitanja predsjedniku, ne postavljaju. Zamišljeno je da na stadionu igra nacionalna selekcija, a predsjednik se nada da bi mogao da ugosti i utakmice Lige Evrope i Lige šampiona.
Pored toga, Vučić napominje da se neće zaboraviti ni stadioni Crvene Zvezde, Partizana i drugih, da je za njihovu obnovu spremljeno 35 miliona eura, ali da se na tom planu ništa ne radi jer klubovi nemaju spremne projekte.
Do nepostojećeg stadiona – nepostojećim metroom
Ideja o nacionalnom stadionu za sadašnju vlast datira još od 2015. godine kada su se u srpskim medijima mogle čitati iste najave koje Vučić saopštava i proteklih dana. Nakon uspjeha Hrvatske na Mundijalu, i tamošnjih najava o izgradnji „nacionalnog stadiona“, Srbija očito ne želi da zaostaje za susjedima.
Mnogo je nepoznanica, a za početak bi se valjalo osvrnuti na lokaciju. Domaći i eventualni inostrani posetioci trenutno mogu stići do Ostružnice, udaljene preko dvadeset kilometara od centra Beograda, u nekom od udobnih autobusa gradskog prevoza koji podsjećaju na onaj iz filma „Ko to tamo peva“. Pješaci i biciklisti mogu da krenu u avanturu ako im ne smetaju vožnja i pješačenje kroz njive i kukuruze.
Ali, i na to se mislilo, ističe za DW urednik sportske rubrike lista „Danas“ Zoran Pavić, pa će tamo stići i linija metroa. Kada? To doduše ne znamo.
„Mislim da ima mnogo boljih lokacija koje su urbanije i imaju bolju infrastrukturu. Tu između ostalog mislim i na neke prateće sadržaje koji bi popunili prostor na stadionu, prodavnice, poslovni prostor i slično, što bi donekle iznajmljivanjem prostora pokrivalo troškove“, kaže Pavić.
„Vidimo kakve probleme da stane na noge ima Beogradska arena, sa svojih 20.000 mjesta, koja je na mnogo boljoj lokaciji. Zamislite kako će to biti sa stadionom smještenim tamo negdje, koji je triput veći, i do kojeg se stiže nekim metroom koji je tek u planovima“, kaže Pavić.
Priču bi ipak trebalo vratiti na početak. Novinar BIRN-a Slobodan Georgiev ne razumije zašto se ulazi u ovu priču kada Srbija ne može da održava ni postojeće stadione.
„Cijela suština sportskih objekata je da budu samoodrživi. Jer, šta ćete sa takvim stadionom kada nema velikih sportskih događaja? Možda se očekuje da će Madona da dolazi svake godine u Srbiju da pjeva pa će puniti taj stadion?“
Stadion na teretu države
Ideja o takvom stadionu koji bi služio prije svega za nekoliko utakmica reprezentacije godišnje je inače spin, kaže Zoran Pavić. Dodaje da Hrvatima očigledno nije bila prepreka da postignu uspjeh to što nemaju nacionalni stadion.
„Finansijska konstrukcija od 250 miliona eura najprije nije realna jer su stadioni građeni u Rusiji, koji su tipski i imaju četrdesetak hiljada mjesta – svi koštali preko 300 miliona eura. Taj stadion kod Ostružnice bi država morala da izdržava. Takav dinosaurus užasno mnogo dnevno košta i to bi bilo opterećenje za budžet“, kaže Pavić.
On naglašava da bi se na stadionu igrale „najviše četiri reprezentativne utakmice godišnje. A finale Lige Evrope ili Lige Šampiona možete da dobijete jednom u deset, petnaest, ili dvadeset godina.“
Georgiev vjeruje da je u pitanju nastavak Vučićeve stalne izborne kampanje, priča koja dobro zvuči jer se uklapa u infrastrukturne i turističke bajke. Nije normalno, kaže, potrošiti 200 ili 300 miliona eura „samo da bi sutradan ljudi pričali kako je taj čovjek podigao velelepni objekat na tamo nekoj poljani“.
„Umjesto toga bi trebalo doterati ova dva stadiona u Beogradu i jedan u Novom Sadu, i to je sasvim dovoljno. Tri velika stadiona u Beogradu, u siromašnoj zemlji, sa malim klubovima i jadnom fudbalskom ligom – po meni je to neodrživo“, dodaje Georgiev
On se osvrće na primjer još jednog susjeda, Makedonije, koja ima nov Nacionalni stadion u Skoplju.
„To je zaista lijep stadion, ali je jedini stadion u Makedoniji tog tipa, a i on nikada nije pun. Bio je popunjen prošle godine kada se igrao Super kup Evrope između Reala i Mančester Junajteda. A sada bi možda mogla da ga napuni Ceca ako ode da nastupa“, kaže Georgiev.
Stadion iz inata
I ulaganja u renoviranje stadiona Partizana i Zvezde je takozvana „dobra volja države“ i klasična politička kampanja, primjećuje Zoran Pavić. „Navijači Zvezde i Partizana su ogromna glasačka masa. Vrlo je lijepo reći kako ćemo sada da obnovimo ta dva stadiona, koji inače nemaju ljudski WC, a o parkingu da ne govorimo. U svijetu je nezamislivo da imate stadione tog kapaciteta sa 100 parking mjesta, ali ne mislim da bi zbog toga trebalo da idemo u Ostružnicu, gdje će biti 5.000 parking mjesta.“
Koliko se sve to pretvara u još jedan privatni trip predsjednika države, gde ekonomska i svaka druga logika više nemaju nikakav značaj? „Ako bih želio da budem ciničan, mislim da će taj stadion – ukoliko bude napravljen – biti napravljen iz inata“, smatra urednik sportske rubrike Danasa.
„Proslava otvaranja prve zgrade u Beogradu na vodi bila je u znaku inata. Dakle, oni nijesu govorili o svom uspjehu, nego se pričalo ‘gdje ste sada vi što ste sumnjali da to neće biti napravljeno?’ A tako izgleda sve na toj infrastrukturno-političkoj sceni Srbije. Što veće sumnje budu u javnosti oko nacionalnog stadiona, to su veće šanse da bude napravljen po svaku cijenu“, zaključuje Pavić.
