Moglo bi vam biti oprošteno ako ste, dok su Sjedinjene Američke Države i Iran posljednjih dana razmjenjivali napade, pomislili da je sporazum iz Islamabada, kojim je formalizovan proces okončanja rata i uspostavljen 60-dnevni rok za pregovore o konačnim uslovima dogovora, potpisan prije samo mjesec. Zato što i jeste potpisan prije samo mjesec.

Ali bilo je toliko prijetnji, bombastičnih izjava, napada i povlačenja da se čini kao da je ovaj sukob već nekoliko puta počinjao i završavao. Rat traje svega pet mjeseci, a već poprima obilježja trajnog stanja – beskonačne predstave u kojoj je svaki čin gotovo isti kao prethodni, osim za one koji pomno prate svaki detalj. 

Rat je završen. Rat je na vrhuncu. Iranci su hrabar narod. Iranci su ološ, posebno njihovi lideri. Iranci ne žele primirje. Iranci mole za primirje. Hormuški moreuz je otvoren. Hormuški moreuz je zatvoren. Hormuški moreuz je djelimično otvoren.

Da rezimiramo: rat za koji se tvrdilo da će trajati svega nekoliko sedmica sada ulazi u šesti mjesec. SAD su proširile vazdušne udare na Iran u, kako su to opisale, „velikoj vojnoj kazni“. Iran je ponovo gađao američke vojne baze širom regiona. Huti su proglasili blokadu drugog važnog pomorskog prolaza, pa se rat sada proteže od Persijskog zaliva do Crvenog mora.

Donald Tramp više ne može da se izvuče. Iran sada razumije koliku pregovaračku snagu ima zahvaljujući Hormuškom moreuzu i svojoj geografskoj, a samim tim i vojnoj prednosti u njegovoj kontroli. Tramp ne može završiti rat dok Iran raspolaže tim adutom, a Iran ga neće završiti dok ga ima u rukama.

Ne može se povući pod uslovima koji bi samo vratili stanje prije rata. Ali ne može ni da krene do kraja. Kopnena invazija značila bi dug i krvav rat sa velikim brojem žrtava. U SAD je pogibija 18 vojnika, kao i optužbe da Pentagon pokušava umanjiti stvarni broj poginulih, izazvala ogorčenje javnosti.

Šta sada slijedi? Logika „već uloženih troškova“ koja će nastaviti da baca još novca i još ljudskih života u ratno blato.

Rat je SAD do sada koštao gotovo 40 milijardi dolara. Pentagon sada traži još 67 milijardi. Zahtjev Bijele kuće Kongresu za narednu fiskalnu godinu iznosi ogromnih 1,5 biliona dolara.

Posljedica takve rasipničke politike biće gušenje domaće potrošnje.

„Vodimo ratove“, rekao je Tramp ranije ove godine. „Nije moguće da brinemo o vrtićima, Medicaidu, Medicareu… Moramo voditi računa o jednoj stvari: vojnoj zaštiti“.

Za šta? Za rat koji su same SAD pokrenule, koji niko nije tražio, koji nema nikakvu odbrambenu svrhu i kojim upravlja grupa nasilnika i ulizica.

Sve se baca u peć Trampovih avantura: iranska djeca, civili i infrastruktura; ekonomije zemalja Zaliva, njihova politička stabilnost, pa čak i zalihe pitke vode, dok Iran gađa postrojenja za desalinizaciju od kojih mnoge države u regionu zavise.

I gotovo svako domaćinstvo na svijetu osjeća posljedice.

Cijena nafte prošle sedmice premašila je 100 dolara po barelu, a cijene energije porasle su širom svijeta. Brent nafta sada je gotovo 40 odsto skuplja nego prije početka rata. Galon benzina u SAD košta 37 odsto više, dok je dizel skuplji za 40 odsto.

U Ujedinjenom Kraljevstvu cijene gasa ponovo su naglo porasle, gotovo 50 odsto samo ovog mjeseca, a puni efekat rasta cijena nafte na cijene goriva na pumpama osjetiće se za dvije sedmice.

Ista priča ponavlja se širom svijeta, povećavajući troškove energije i dodatno opterećujući državne budžete.

To nijesu samo statistike. Zajedno predstavljaju ništa manje nego globalno prekrajanje energetskog sistema dok se rat s Iranom pretvara u dugotrajni sukob.

Pritisak raste na ekonomije širom svijeta, bilo da su to bogate kapitalističke zemlje koje već pucaju pod teretom privatizacije, enormnih marži i profiterstva, ili siromašnije države čije vlade više ne mogu amortizovati nove udare za građane koji su već pod velikim finansijskim pritiskom.

Protesti zbog rasta cijena i goriva izbili su od Irske do Kenije, paralizujući saobraćaj.

Sve to čini ovaj nestabilni trenutak savršenim za donošenje mjera koje bi povećale stabilnost i povjerenje u ekonomsku politiku.

Na primjer, zamjena Trampovog režima carina, koji je istekao prošle sedmice, novim paketom carina uvedenim uz obrazloženje da države ne čine dovoljno u borbi protiv „prisilnog rada“.

Ako mislite da je to smiješan izgovor i da Trampova administracija nije iskreno zabrinuta zbog loših uslova rada širom svijeta, onda ste vjerovatno žrtva „Trampovog sindroma poremećaja“. I to bi, kaže, trebalo provjeriti.

Ne postoji način da se ublaže kumulativne posljedice ovog razaranja. Nema subvencije niti ograničenja cijena koje može apsorbovati ovako snažan udar na ključne svjetske energetske i naftne tokove.

Svi smo taoci režima u SAD koji svoju vojnu i ekonomsku moć koristi u službi ega i neznanja; vezani za administraciju koja državom upravlja isto kao i svijetom – u potrazi za političkim poenima u igri u kojoj nijedan potez nije ni premalen ni prevelik.

Bilo da postavlja upozorenja ispred muzeja Smithsonian da su izložbe „netačne“, uvodi grube carinske mjere ili uvlači čitav region u rat zato što je mislio da će to biti lako i da će izgledati dobro, Tramp djeluje krajnje neozbiljno i nepromišljeno – čas mu je dosadno, čas je bijesan.

Kao da je cio svijet igračka koju može odbaciti, pa ponovo uzeti u ruke, protresti i ponovo se njome poigravati.

I ništa ne ukazuje da će se to uskoro promijeniti.

Vezani za američku hegemoniju, svi brojimo novac, mrtve i sve veću cijenu izbora jednog jedinog čovjeka, kao i spremnosti karijerista i kukavica koji ga podržavaju.

Što duže to traje, ti troškovi će postajati tek pozadinska buka naših života, a ono što je nekada bilo nezamislivo ponovo i ponovo će postajati nova normalnost.

Rat s Iranom najopasniji je izraz te pojave. Prividni diplomatski proboji i prijetnje konačnom odlučujućom eskalacijom ustupili su mjesto hladnoj stvarnosti.

Preskup rat svakim danom iznova preoblikuje geopolitiku, državne budžete i porodične finansije. Postao je nova normalnost.

Tramp je zaglavljen. Nije spreman da prihvati političku cijenu mira.

A račun, na kraju, plaćaju svi ostali.