Aleksandra Mihajlovna Kolontaj vjerovala je i cijeli život ponavljala da su žene u svemu jednake s muškarcima. Bila je ruska revolucionarka, feministkinja, diplomatkinja i dugogodišnja veleposlanica Sovjetskog Saveza u Norveškoj i Švedskoj. 

Ona je prva žena koja je bila članica neke vlade i prva žena u istoriji diplomatije na veleposlaničkom položaju. Upravo je ona nagovorila Lenjina da 8. mart postane državni praznik i tokom sovjetskog razdoblja se koristio za obilježavanje “herojstva radnica”.

Poznata je i po svom radu na poboljšanju životnih uslova žena u Sovjetskom Savezu, Aleksandra Kolontaj je u Rusiji nastojala sprovesti socijalistički program za žene koji je zahtijevao socijalnu i ekonomsku emancipaciju žena: glasačko pravo, jednakost pred zakonom, pravo na razvod, legaliziranje pobačaja, dvomjesečni plaćeni porodiljni dopust, dječije vrtiće na poslu i u mjestu stanovanja, obrazovanje, kažnjavanje nasilja u braku…

Svi su je željeli, a ona izabrala siromašnog oficira

Rođena je 31. marta 1872. u Sankt Peterburgu u aristokratskoj, ali liberalnoj porodici. Otac joj je bio ruski general, pripadnik stare kozačke ukrajinske porodice, a majka kćerka finskog trgovca drvima.

Odgajala ju je engleska dadilja. S majkom i sestrom je pričala francuski, sa slugama finski, a s dadiljom engleski. Naučila je i njemački. 

Htjela je studirati, ali njena majka je smatrala da je to nepotrebno jednoj mladoj uglednoj djevojci, te da su univerziteti ionako rasadnik radikalnih političkih ideja primamljivih mladima.

Kao djevojka bila je omiljena u modernom društvu carske Rusije i mnogi muškarci su bili ludi za njom. Odbila je udaju za carevog pomoćnka i umjesto njega izabrala siromašnog vojnog inženjera Vladimira Kolontaja za kojeg se udala kada je imala 21 godinu, uprkos protivljenju svojih roditelja. Godinu nakon vjenčanja rodila je sina Mihaila. Za vrijeme trudnoće počela je čitati marksističku literaturu kojom se vrlo brzo zarazila.

Ostavila sve radi revolucije

Nakon pet godina braka ostavila je muža i sina i uputila se na studij ekonomije u Cirihu. Tada je upoznala Lenjina i postala članica Ruske socijaldemokratske radničke partije. Nakon toga je jedno vrijeme živjela u Engleskoj. U emigraciji se zbližila s najautoritetnijim vođama svjetske socijaldemokratije, kao i s poznatim sufražetkinjama.

Kad se stranka 1903. godine podijelila na menjševike i boljševike, ona se nije priklonila nijednoj frakciji nego je ostala bliska i s jednima i s drugima. Boljševicima i Lenjinu je tek pristupila 1915. godine.

Poslije Februarske revolucije vratila se u domovinu, postala član Izvršnog komiteta Petrogradskog savjeta i, za razliku od mnogih, odmah podržala Lenjinovu politiku hitne proleterske revolucije. Kako je ženski pokret uvijek silno privlačio, ona je, napisavši mnoge radove na temu ženskih prava, postala i jedna od glavnih teoretičarki feminizma.

Nakon Oktobarske revolucije postala je jedna od najistaknutijih žena, a u vladu formiranu nakon Oktobarske revolucije Lenjin je imenovao za ministricu državne zaštite. Zauzimala se za korjenite reforme tradicionalnih običaja i institucija.

Suprotstavila se Lenjinu pa je marginalizirana

Dva najvažnija muškarca u njenom životu bili su Aleksandar Šljapnikov, narodni komesar za rad, i Pavel Dibenko, narodni komesar za pomorstvo za kojeg se poslije i udala.

Priča se da je jednom prilikom, kada se Dibenko i Kolontajeva nisu pojavili na jednom važnom sastanku vlade jer su zaboravili na obaveze i otputovali na Krim Lenjin rekao: “Smatram da strijeljanje nije dovoljno stroga kazna. Predlažem da ih osudimo na to da budu vjerni jedno drugom tokom pet godina”.