Video
Ako bi se predizborna kampanja u Srbiji mjerila samo po snimcima koji se dijele na društvenim mrežama, moglo bi se zaključiti da se politička borba vodi kroz muzičke želje, dosjetke i nadmetanje u tome ko će proizvesti upečatljiviju scenu. Jedna pjesma postaje simbol studentskog pokreta, druga se pojavljuje u političkom obraćanju, dok se predizborni događaji pretvaraju u materijal za mimove, kratke video-klipove i komentare koji se šire poput šumskog požara
U središtu pažnje našle su se pjesme „Tri poljupca“ i „Ruzmarin“, ali njihova popularnost nije samo zanimljiv detalj iz kampanje. One pokazuju koliko se politička komunikacija promijenila: poruka više ne mora da bude izgovorena sa govornice da bi postala politički relevantna. Dovoljno je da se refren začuje u pravom trenutku, da ga kamera zabilježi i da snimak počne da kruži internetom.
Takav način komunikacije nije slučajan. U kampanji u kojoj se sukob između vlasti i studentskog pokreta sve više predstavlja kao izbor između dva suprotstavljena politička svijeta, humor, muzika i vizuelni simboli postaju sredstva mobilizacije.
OD NARODNOG REFRENA DO POLITIČKE PAROLE
Poseban paradoks cijeloj priči daje pjesma „Tri poljupca za sreću“, koja je postala jedan od prepoznatljivih muzičkih simbola studentske liste, iako je glumica i pjevačica Snežana Savić, koja ju je proslavila, javno podržala Aleksandra Vučića. Savić se 3. oktobra pojavila na predizbornom skupu Srpske napredne stranke u Beogradskoj areni i izjavila da već godinama glasa za tu stranku, kao i da će tako učiniti i ovog puta.
Tako je pjesma koja prati dio studentske kampanje dobila politički obrt kakav bi teško smislio i najbolji scenarista političkog rijalitija: izvođačica podržava vlast, dok njen hit postaje simbol pokreta koji tu vlast osporava. Vučić je njeno pojavljivanje na skupu propratio objavom na Instagramu, uz poruku da je „srušila snove blokaderima“.
Savić, međutim, nije osporila pravo studenata da koriste pjesmu. Poručila je da ona „pripada svima“ i izrazila želju da bude povod za zajedništvo, a ne za nove podjele. U tome i jeste suština ovog neobičnog slučaja: pjesma je odavno prestala da bude samo pjesma, a njeno značenje počelo je da zavisi od toga ko je pušta, ko je pjeva i protiv koga se u tom trenutku politički navija.
Jedan od upečatljivih primjera zabilježen je tokom „Pasuljijade“ u Novom Sadu. Dok je gradonačelnik održavao kratak govor, u pozadini je puštena pjesma koja se već povezivala sa studentskim pokretom. Umjesto da pažnju zadrži govor lokalnog funkcionera, u prvi plan je dospio muzički trenutak koji je odmah dobio političko značenje.
U takvoj kampanji čak ni narodna pjesma više ne može mirno da ostane narodna pjesma. Refren se pretvara u poruku, poruka u politički simbol, a simbol u povod za novi krug prepucavanja. Jedni u njemu vide izraz otpora, drugi pokušaj provokacije, a treći priliku da naprave još jedan viralni snimak. Ako se kampanja posmatra kroz taj niz događaja, stiče se utisak da se politički program sve češće piše u pozadini, dok se glavni nastup odvija na bini, u kadru telefona i u komentarima na društvenim mrežama.
Aleksandar Vučić je 9. oktobra, tokom vožnje kroz Šumadiju, u obraćanju objavljenom na TikToku pomenuo pjesmu „Tri poljupca“, koju izvodi Snežana Savić, a potom zapjevao „Stavi ruzmarin ispod jastuka“, poznati hit pokojne Merime Njegomir. Poruku je usmjerio prema Srđanu Milivojeviću i političkim protivnicima koje je nazvao „blokaderima“, povezujući njihov navodni muzički izbor sa Tompsonom, a „Ruzmarin“ predstavio kao „njihovu“ pjesmu. Snimak su istog dana prenijeli B92 i Kurir.
Naravno, pjesme, humor i satira oduvijek su bili dio političkog života. Problem nije u tome što se građani služe ironijom, već u tome što ona postaje upečatljivija od odgovora na pitanja zbog kojih se izbori uopšte održavaju. Refren može da okupi ljude i prenese poruku, ali ne može da objasni kako će se voditi država, šta će biti sa životnim standardom, institucijama ili spoljnopolitičkim pravcem Srbije.
KAMIONČIĆ, POKRETNE BINE I POLITIKA NA TOČKOVIMA
Ako je muzički dio kampanje pokazao da se politička poruka može spakovati u refren, nadmetanje kamiončićima pokazalo je da se može spakovati i na točkove.
Aleksandar Vučić najavljivao je obilazak Srbije terenskim vozilom, uz kamiončić koji bi služio kao pokretna bina. Ideja je bila da se političar približi građanima, razgovara sa njima i kampanju predstavi kao neposredan susret, a ne samo kao niz velikih skupova i televizijskih obraćanja.
Studentski pokret odgovorio je sopstvenim kamiončićem sa natpisom „Studenti pobeđuju“. Tako je sredstvo kampanje postalo i sredstvo političke ironije: ono što je trebalo da bude novina u predstavljanju vlasti dobilo je odgovor koji je istu ideju pretvorio u predmet nadmetanja.
No, problem nastaje kada se u tom nadmetanju lako izgubi pitanje šta se sa te pokretne bine zapravo poručuje. Koliko je obećanje konkretno, koliko košta, u kom roku će biti ostvareno i ko će odgovarati ako ne bude ispunjeno? To su pitanja koja ne stanu uvijek u kadar, naročito ako je cilj da kadar bude što zanimljiviji.
Sličnu logiku slijede i predizborni spotovi. U jednom od njih Vučić se pojavljuje u ulozi konobara, dok porodica u restoranu „naručuje“ autoputeve, veće plate i penzije, besplatno školovanje i druge političke poruke. U drugom se koristi slogan „Pu, pu, da ne ureknemo Srbiju“, kojim se dostignuća vlasti i obećanja predstavljaju kroz jeftini humor i nekakav narodski izraz.
Kada se izbori predstavljaju kao jelovnik na kojem građani naručuju bolji život, ostaje da se vidi ko plaća račun i da li je sve što je ponuđeno zaista moguće isporučiti. Autoput se ne gradi zato što je dobro odglumljen u spotu, kao što veća plata ne stiže na račun zbog efektnog slogana. Za to su potrebni novac, odluke, rokovi i odgovornost – sve ono što je manje fotogenično od dobro osmišljene reklame.
Upravo tu počinje problem kampanje koja sve više podsjeća na politički vašar. Na jednoj strani su obećanja, muzika, pokretne bine i masovni skupovi; na drugoj su pitanja o ekonomiji, institucijama, pravosuđu, obrazovanju i međunarodnom položaju zemlje. Prvo se lakše snima i dijeli. Drugo zahtijeva da neko zastane, objasni, provjeri i preuzme odgovornost.
ARENA, NOVI PAZAR I TAKMIČENJE U BROJKAMA
Masovni skupovi odavno su jedan od najvažnijih instrumenata političke mobilizacije u Srbiji, ali u ovoj kampanji djeluje kao da se politička snaga sve češće mjeri kvadratnim metrima zauzete hale, dužinom kolone i brojem ljudi koji stanu u kadar. Fotografija prepune dvorane postaje argument sama za sebe, kao da se politički program može procijeniti pogledom na tribine, a povjerenje građana izbrojati sa bine. U takvoj atmosferi važno je ne samo okupiti ljude nego i proizvesti sliku o snazi, stabilnosti i pobjedi – sliku koja će nastaviti da živi i dugo nakon što se skup završi.
Veliki skup Srpske napredne stranke u Beogradskoj areni 3. septembra organizovan je uz dolazak pristalica i poruke o stabilnosti i nastavku politike vlasti. Prema izvještaju Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa od 7. oktobra, CRTA je navela da je skup prenosilo 46 televizijskih stanica. To je podatak koji govori i o značaju medijske slike: politički događaj ne završava se na mjestu na kojem je održan. Njegov drugi život počinje kada snimci stignu do televizijskih ekrana i društvenih mreža, gdje se pažljivo biraju kadrovi koji treba da pokažu brojnost, entuzijazam i navodnu nezaustavljivost političkog pokreta.
Drugačiju, ali jednako važnu sliku donijelo je studentsko okupljanje u Novom Pazaru. U sredini obilježenoj složenim nacionalnim, društvenim i stranačkim odnosima, zajednički nastup Bošnjaka, Srba i drugih građana Sandžaka nosio je poruku koja je prevazilazila uobičajeno predizborno nadmetanje. U vremenu u kojem se političke razlike često koriste za produbljivanje podjela, sama slika građana različitih identiteta okupljenih oko zajedničkog zahtjeva dobija dodatnu težinu. Ona otvara pitanje može li nezadovoljstvo postojećim političkim prilikama stvoriti prostor za saradnju i tamo gdje su tradicionalne podjele dugo određivale politički život.
Takve scene jesu atraktivne za kamere i zahvalne za dramatične naslove, ali ostaje pitanje šta građani iz njih zaista dobijaju. Ako se politička rasprava svede na to ko je okupio više ljudi, ko je bio glasniji i ko je uspio da nadjača protivnički skup, onda javni prostor postaje arena za demonstraciju moći, a ne mjesto za razmjenu argumenata. U toj utakmici lako se zaboravlja da građani nijesu došli na izbore da bi birali pobjednika u takmičenju u masovnosti, već da bi odlučili ko će upravljati zemljom i na koji način.
I upravo je to najveći paradoks ove kampanje: što su političke slike veće, glasnije i spektakularnije, to je veća opasnost da najvažnija pitanja ostanu izvan kadra, a u tome je Aleksandar Vučič majstro. Pune tribine mogu da pokažu organizacionu moć, ali ne mogu zamijeniti plan za razvoj zemlje. Masa na ulici može da pošalje snažnu poruku, ali ne može sama po sebi riješiti duboke političke podjele. A kada se svaki skup pretvori u dokaz pobjede, izborna kampanja prestaje da liči na raspravu o budućnosti i sve više poprima obrise vašara na kojem svako pokušava da privuče najviše pažnje, dok se o onome što slijedi nakon posljednjeg aplauza govori mnogo manje.
POLITIČKI VAŠAR I PITANJA KOJA OSTAJU IZVAN KADRA
Sve ovo zajedno stvara sliku kampanje u Srbiji u kojoj je forma često glasnija od sadržaja. Pjesme se pretvaraju u političke znakove, kamiončići u pokretne bine, predizborni spotovi u kratke skečeve, a masovni skupovi u dokazivanje snage. Svaki događaj ima potencijal da postane viralni hit, svaki protivnički potez prilika za dosjetku, a svaki gaf materijal za novi krug političkog obračuna.
Preporučeno
Zato pitanje više nije da li će „Ruzmarin“ ili „Tri poljupca“ obilježiti kampanju. Vjerovatno hoće. Pitanje je da li će se, kada se završi takmičenje u viralnim snimcima i masovnim okupljanjima, građani sjetiti ijednog konkretnog odgovora na probleme zbog kojih izlaze na izbore. Jer država se ne vodi kao rijaliti, a izborna pobjeda nije isto što i uspješno režirana predstava.
