Iza tog broja, međutim, stoji mnogo veća priča – slabljenje tradicionalnih stranaka, nezadovoljstvo migracionom i ekonomskom politikom, rast desnice i pitanje koliko dugo njemački politički sistem može održavati „zid“ prema stranci koju podržava gotovo svaki drugi birač.

AfD nije osvojila vlast u Njemačkoj, niti ovaj rezultat znači da je zemlja preko noći promijenila politički kurs. Riječ je o izborima u jednoj od 16 saveznih pokrajina. Ipak, rezultat ima težinu koja prevazilazi granice Saksonije-Anhalta. AfD je gotovo udvostručila rezultat iz 2021. godine, dok je CDU kancelara Fridriha Merca pao na 17,2 odsto. Izborna izlaznost od 76,5 odsto pokazuje i da se ne radi o malom broju birača.

Ko su ljudi koji glasaju za AfD?

Odgovor nije jednostavan. Stranka je godinama izgradila snažnu podršku u istočnoj Njemačkoj, gdje se osjećaj političke i ekonomske zapostavljenosti ukršta sa slabijim povjerenjem u tradicionalne partije. Među važnim temama su migracija, cijene, industrija, energija, osjećaj nesigurnosti i uvjerenje dijela stanovništva da etablirane stranke više ne govore jezikom svakodnevnog života. Analize nakon izbora pokazuju da AfD posebno dobro prolazi u ruralnim i ekonomski ranjivijim sredinama, ali da se podrška širi i izvan tradicionalnog uporišta na istoku.

Na čelu te političke transformacije nalazi se Alis Vajdel, jedno od najprepoznatljivijih lica AfD-a. Ekonomistkinja i bivša bankarka, Vajdel stranku predstavlja znatno uglađenijim javnim nastupom od slike koju javnost često vezuje za njeno radikalno krilo. Njena politika, međutim, ostaje tvrda. AfD traži mnogo strožu kontrolu migracije, deportacije i koncept „remigracije“, dok njeni protivnici upozoravaju da takva politika prelazi granicu između kontrole migracije i diskriminatornog odnosa prema ljudima migrantskog porijekla. Kancelar Merc je upravo ove sedmice optužio AfD da takvim stavovima podriva društvenu raznolikost.

Vajdel je pritom figura koja nosi neobičan lični kontrast. Živi u istopolnoj zajednici sa partnerkom Sarah Bossard, koja je rođena u Šri Lanki i zajedno podižu djecu. To je životna stvarnost koja se ne uklapa lako u pojednostavljenu sliku tradicionalističke radikalne desnice. Upravo zato je Vajdel zanimljiva za političku analizu. Njena privatnost sama po sebi nije politički argument, ali postaje relevantna kada se posmatra u odnosu prema vrijednostima koje zastupa njena stranka.

U međuvremenu, na društvenim mrežama pojavilo se i zanimljivo poređenje koje povezuje Njemačku, Italiju i Japan — tri države koje su bile glavne sile Osovine u Drugom svjetskom ratu. Povod za poređenje je različit: u Njemačkoj jača AfD, stranka krajnje desnice; Italijom vlada Giorgia Meloni, čija je stranka Fratelli d’Italia politička nasljednica tradicije koja vodi preko poslijeratne Nacionalne alijanse do neofašističkog Italijanskog socijalnog pokreta; dok se u Japanu posljednjih godina bilježi jačanje nacionalno-konzervativne politike i značajno povećanje odbrambenih kapaciteta. Ipak, to treba ostaviti upravo na nivou zanimljive političke podudarnosti.

Ipak, ono što ih čini zanimljivim za posmatranje jeste širi evropski i međunarodni trend: desnica je postala važan dio političkog centra gravitacije, dok tradicionalne partije sve teže zadržavaju monopol nad temama poput migracije, nacionalnog identiteta, bezbjednosti i ekonomskog nezadovoljstva. U Italiji je Meloni pokazala da desnica može dugoročno vladati i prilagođavati se institucionalnom okviru EU, dok je njemački AfD i dalje mnogo radikalniji i politički izolovaniji. Zato između ta dva slučaja postoji i važna razlika, a ne samo sličnost.

O tome šta rezultat AfD-a govori o promjenama u njemačkom društvu, koliko je održiv politički zid prema toj stranci i da li jačanje desnice predstavlja širi evropski trend, za Standard je govorila novinarka Biljana Jovićević.

DESNICA VIŠE NIJE PROLAZNI TREND

STANDARD: Da li pobjedu AfD-a u Saksoniji-Anhaltu treba posmatrati prvenstveno kao posljedicu nezadovoljstva saveznom vladom i ekonomskim stanjem, ili kao dokaz dubljeg ideološkog pomjeranja njemačkog društva udesno?

JOVIĆEVIĆ: Objektivno, i jedno i drugo. Nagomilani ekonomski i politički problemi na unutrašnjem planu u samoj Njemačkoj već duže od decenije, kao i nagomilani geopolitički i strateški problemi koji drmaju Evropu i svijet, dosadašnja tradicionalna savezništva i partnerstva, svakako su se odrazili i na ono što se dešava u Njemačkoj kao najznačajnijoj evropskoj demokratiji.

Posljedica toga, kao i u ostalim državama, jeste i rast AfD-a, odnosno žestoko skretanje udesno na evropskom tlu. To nije toliko vidljivo kao, recimo, u Sjedinjenim Državama, gdje gotovo deceniju gledamo snažan rast desnice, jer u Evropi postoje određeni mehanizmi koji su do sada uspijevali da ta kretanja u velikoj mjeri drže pod kontrolom.

Ono što se dogodilo u Njemačkoj zapravo nije bilo neočekivano. Ako ste pažljivo pratili rast AfD-a u posljednje dvije godine, bilo je sasvim izvjesno da će do toga doći. Posebno nakon što se vidjelo da se kancelar Merc na unutrašnjem planu prilično loše snalazi, koliko god da je uspješno vodio politiku na vanjskom planu, unutar same EU i balansirao kada je riječ o strateškim i ključnim geopolitičkim pitanjima, kako za EU tako i za ono što uslovno zovemo Zapadom i zapadnim vrijednostima. Na unutrašnjem planu je već duže bilo jasno da ima puno problema i da ne uspijeva da implementira ono što je njegova agenda.

Podsjetiću, već više od deset godina, nakon svakog izbornog ciklusa, Njemačka je prinuđena da pravi široku koaliciju suštinski idejno raznorodnih političkih stranaka, riječ je o političkim grupacijama lijevog i desnog centra. Pokazalo se da su jake demokratije, kao što je njemačka, neko vrijeme uspijevale da se nose sa tim, ali kako su se problemi, posebno geopolitički, gomilali, tako se povećavalo i unutrašnje nezadovoljstvo. A ko uvijek profitira u takvim situacijama? To je, naravno, desnica.

Ono što je karakteristično za AfD u odnosu na druge evropske stranke desnice koje imamo priliku da gledamo posljednjih deceniju i po, jeste to što je riječ o političkoj grupaciji koju su sve njemačke službe bezbjednosti označile kao ekstremističku organizaciju koja je opasna po ustavni poredak i mir u Njemačkoj. Isto su učinile i neke sudske instance u njihovoj zemlji.

Od AfD-a i njihove ekstremističke politike zaziru i neke tradicionalne desničarske stranke u ostatku Evrope, koje su posebno posljednjih godina u usponu, kao što je Nacionalni front Marin le Pen ili desničarske stranke u Italiji, zahvaljujući kojima će Đorđa Meloni upravo oboriti rekord i postati najdugotrajnija italijanska premijerka od kraja Drugog svjetskog rata. Čak i one zaziru od ove političke grupacije.

Pažljivi posmatrači i analitičari mogli su uočiti da je AfD, nakon što je na prvim izborima imao oko 12–13 odsto podrške, doživio značajan pad, da bi posljednjih godina neprekidno rastao. Posebno je rastao u onom dijelu Njemačke koji je pripadao nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj.

Iako zvanično negiraju da su fašistička partija, na skupovima se slikaju i pozdravljaju, a dijelili su i potpise sa ljudima koji su imali jasna obilježja nacističke Njemačke.

Takođe, Njemačka ima veliki problem migracija, iako joj nedostaje radna snaga. Ove desničarske snage, potpomognute podrškom iz Rusije i ekstremnih snaga u SAD-u, naročito kroz tehnološke kompanije, zahvaljujući društvenim mrežama uspjele su da značajno ojačaju i kapitalizuju teškoće sa kojima se njemačko društvo suočava. Kao što to rade takvi desničarski pokreti, pronašli su pogodne žrtve za nagomilano nezadovoljstvo, a to su uvijek drugi i drugačiji.

Čak i ako uspiju da formiraju vlast, stvari na kojima su mobilisali mase u ovoj saveznoj državi, ali i na nacionalnom nivou, nijesu u njihovoj nadležnosti. Najavljujući programe koji nijesu u nadležnosti savezne države, obećavaju značajno smanjenje broja migranata i mjere za protjerivanje, kako to radi predsjednik SAD-a, prekidanje veza sa Ukrajinom i okretanje Rusiji.

A neke politike jesu u njihovoj nadležnosti, ali zvuče zastrašujuće – separacija u školama domicilnog stanovništva i djece čiji su roditelji migranti, tražilaca azila, pa čak i posebno djece sa smetnjama u razvoju. Sve to podsjeća na davna vremena kojih se nerado sjećaju mnogi i u Njemačkoj i širom svijeta.

Evropa je tek u ovom trenutku, nakon onoga što se dogodilo u Njemačkoj, shvatila da je problem ozbiljan. Svima je zazvonilo. Da li je kasno, ostaje da se vidi.

STANDARD: Koliko je danas realna mogućnost da se njemački „Brandmauer“ (politički zid) prema AfD-u održi ako ta stranka nastavi da osvaja 40 i više odsto glasova na pokrajinskim izborima?

JOVIĆEVIĆ: Prema svim najavama, izuzimajući, kako sam rekla u prvom odgovoru, ekstremno lijevu stranku, koja je otprilike pandan Najdželu Faražu u Britaniji – gdje je jedan čovjek jedna stranka – a riječ je o nekadašnjoj nezadovoljnoj političarki Die Linke koja je nabrzaka formirala partiju i koja nagovještava da bi mogla prekinuti taj zid koji onemogućava ulazak AfD-a bez obzira na rezultate koje postižu na izborima, pod uslovom da nigdje ne osvoje većinu, za sada sve političke stranke čvrsto ponavljaju da nijedna od njih neće ući u koaliciju sa AfD-om.

Ali, s druge strane, pitanje je koliko, čak i ako se i u naredna dva izborna kruga održi taj stav, ili pod uslovom da izbora ne bude do 2029. godine, odnosno do sljedećih regularnih izbora, to dugoročno može dati suštinskog rezultata kada je u pitanju podrška biračkog tijela. To je ključno pitanje na koje analitičari ne mogu dati jasan odgovor.

Drže se toga da treba održati politički zid, ali se zaista sve češće otvara pitanje da li bi možda negdje, na nekim mjestima, kao što je recimo Saksonija-Anhalt, trebalo omogućiti građanima koji su podržali AfD i napustili tradicionalne političke grupacije da vide šta mogu, a šta ne mogu da postignu; da vide šta je retorika, šta su političke parole za okupljanje, a šta je zaista vladanje.

To je pitanje od milion dolara.

Vrlo su podijeljena mišljenja. Te strukture, kada se jednom dočepaju vlasti, potrude se da ojačaju svoje pozicije kako nikada ne bi izgubile vlast, i to ne rade demokratskim procedurama. Vrlo ih je onda teško pobijediti demokratskim procedurama i na izborima.

Već godinu dana je, prema svim istraživanjima u Njemačkoj, ta politička grupacija među najjačima i izuzetno ima jako uporište u svim saveznim državama koje su na teritoriji bivše Istočne Njemačke.

Tako da je zaista pitanje da li je dugoročno održavanje tog takozvanog zida i stvaranje koalicija koje su formirane u posljednjih 15 godina, sa strukturama koje imaju dijametralno suprotne političke pozicije i što im otežava funkcionisanje, nešto što će samo dovesti do toga da još više tonu i gube povjerenje građana.

A to onda može dovesti ili do apstinencije birača ili do rasta ekstremnih političkih grupacija.

STANDARD: Kako objašnjavate politički paradoks Alis Vajdel — žene koja je dio manjinske zajednice i živi sa partnerkom migrantskog porijekla, a istovremeno predstavlja stranku sa vrlo restriktivnom migracionom i konzervativnom politikom? Da li takva biografija mijenja način na koji javnost treba da razumije savremenu evropsku desnicu?

JOVIĆEVIĆ: Pa, slučaj Alis Vejdel je, po mnogim ocjenama i procjenama, specifičan. Ona je posljednjih godina, sve do pojave harizmatičnog, moramo tako reći, bez obzira na to šta mislimo o toj politici, Ulriha Zigmunda, predstavljala blaže, umjerenije lice AfD-a i stalno pokušavala da ubijedi i njemačku i širu javnost van Njemačke da nijesu toliko ekstremno desničarski nastrojeni koliko jesu.

Tačno je ovo što ste rekli – Alis Vejdel pripadnica je LGBT populacije, živi sa partnerkom migrantskog porijekla i sa njom ima djecu. To su veoma uspješne marketinške, odnosno političke manipulacije kojima desničarske stranke posljednjih godina u velikoj mjeri pribjegavaju kako bi što više mobilisale mase i nezadovoljstvo.

Većina njihovih birača tačno zna zašto glasa za njih, ali se iz ovih razloga dozvoljava da formalno glavno lice te grupacije bude osoba kao što je Alis Vejdel, koja u susretima sa zapadnim i međunarodnim novinarima pokušava da razuvjeri javnost da ono što se najčešće čuje i stoji iza njihovih poruka nije tako strašno i da oni samo nude „vraćanje korijenima“, dostojanstvu i tako dalje.

To je uspješan marketinški trik i nije samo karakteristika Njemačke. To je karakteristika desnice u mnogim sredinama.

Taj paradoks zapravo samo izgleda kao paradoks i licemjerje. On je, prije svega, jedan politički trik koji se nudi da bi se ublažio taj ekstremistički efekat.

STANDARD: Na društvenim mrežama sve češće se zajedno pominju Njemačka, Italija i Japan zbog jačanja nacionalističkih i desnih politika. Da li je riječ samo o istorijski zanimljivoj podudarnosti ili se iza toga može prepoznati širi globalni trend povratka nacionalizma i desnog populizma?

JOVIĆEVIĆ: Ja bih rekla da je to pominjanje Njemačke, Italije i Japana koje trenutno možemo vidjeti na društvenim mrežama postalo aktuelno tek sada, kada se digla ogromna panika oko jačanja AfD-a. Međutim, desničarske snage su u Evropi i svijetu još od početka prošle decenije u značajnom zamahu.

Svi mi koji smo upozoravali na njihovo jačanje vrlo često smo se susretali sa pitanjem da li je to samo prolazni trend. Imali smo i izbore za Evropski parlament, na kojima su ekstremno desničarske snage u ovom trenutku ušle u dvije različite grupacije. I po tome se već može reći da Italija nije isto što i AfD ili ono što se dešava u Francuskoj.

Dakle, imamo veoma jasan zamah desnih snaga i veoma je vidljiv još od prvog mandata Donalda Trampa i njegovog ulaska u Bijelu kuću. U ovom trenutku praviti neki kontekst, podsjećati na prošla vremena i stavljati samo ove tri zemlje u isti okvir, mislim da apsolutno nije logično i racionalno.

U Japanu, recimo, imamo liberalno-desnu vladu. Premijerka za sada, svim potezima koje vuče, iako je smatrana desnim krilom svoje političke grupacije, ne pokazuje gubljenje vrijednosti i demokratskih standarda. To je, zapravo, posljedica šireg trenda na Zapadu – stranke desnog centra, u borbi sa ekstremnom desnicom, promijenile su svoju poziciju u značajnoj mjeri udesno kako bi udovoljile biračima i spriječile ih da priđu ekstremno desnim strankama.

Ali to nije isto što i gubljenje demokratskih standarda, kao što je slučaj, recimo, sa Njemačkom i AfD-om.

Đorđa Meloni se, takođe, na unutrašnjem, a posebno na spoljnopolitičkom planu, pokazala značajno umjerenijom od onoga što je najavljivala u predizbornoj kampanji. Mnogi analitičari smatraju da je upravo to razlog zbog kojeg je postala, ili će postati, najdugovječnija italijanska poslijeratna premijerka. Taj takozvani „light“ desni nacionalizam, politika koju je implementirala u skladu sa politikom EU i usklađenom vanjskom politikom, nije izazivala veće trzavice i pomake.

Ono što jeste zabrinjavajuće jesu izbori sljedeće godine u Francuskoj, na kojima će Marin le Pen četvrti ili peti put pokušati da se domogne vlasti i ovoga puta ima dobre izglede.

Sa druge strane, vidimo da postoje pokušaji da se u EU napravi određeni balans i određene korekcije koje bi pomogle da se neki procesi kanališu. EU je ipak okosnica onoga što je ostalo od demokratskog Zapada, uz zemlje koje baštine demokratske vrijednosti, poput Kanade, Australije, pa i Islanda, koji nije izglasao otvaranje pregovora o članstvu, ali ima određene povlašćene odnose sa EU.

Mislim da bi bilo važno da se te snage što prije definišu i odrede kako će odgovoriti na brojne izazove, na način koji bi zadovoljio građane koje predstavljaju i spriječio ih da budu apstinenti, nezadovoljni njihovom politikom, ili da iz revolta ili uvjerenja glasaju za ekstremne desničarske stranke.

To bi imalo ogromne i nesagledive posljedice, naročito imajući u vidu ovo čemu svjedočimo u SAD-u sa Trampovom administracijom.

*Brandmauer/politički zid (Njemačke tradicionalne stranke imaju dogovoreni politički princip da ne ulaze u koaliciju sa AfD-om i ne zavise od njegovih glasova za formiranje vlasti).