SB: Situacija u susjednoj Srbiji se zakomplicirala, nakon američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije, kompaniji u većinskom ruskom vlasništvu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dobio je još goru vijest iz Moskve, najavivši da će ta zemlja Srbiji isporučivati plin još samo do kraja ove godine. Koliko je za ovakvo stanje krivo Vučićevo sjedenje na dvije stolice i je li na pomolu svojevrsna Putinova osveta „srpskoj braći“?

-Već u proljeće, u maju ove godine, kad je autoritarni predsjednik Srbije pobjegao podvijena repa s Floride, bez najavljenog susreta s predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom, što je trebao biti „ispričnica Europi” za prisustvo na Putinovu zboru globalnih diktatora i na njegovoj vojnoj paradi, bilo je očito da su Vučićeva vanjskopolitička kola krenula nizbrdo. U međuvremenu se zbog Putinova nastavljanja agresije na Ukrajinu, unatoč drukčijim Trumpovim očekivanjima, odnos Amerike prema ruskom totalitarnom vladaru dodatno zaoštrio. U New Yorku nije bilo moguće prikriti da je Vučić nepoželjan za američku administraciju. U međuvremenu je Srbija dobila visoke carine za robu koja se iz Srbije izvozi u Ameriku, a Vučić, unatoč lobiranju, nije uspio dobiti niti kratak sastanak s američkim ministrom financija, nego tek obećanje da će njegovi lobisti ministru Scottu Bessentu prenijeti Vučićeve poruke, što, naravno, nije utjecalo na carinsku stopu.

Ništa bolji tretman od onoga u New Yorku, Vučić nije imao niti na summitu Europske političke zajednice na početku ovog mjeseca u Kopenhagenu. I tu je tretiran kao neželjen gost. Europski parlament definirao je ozbiljan kritički odnos prema stanju u Srbiji, Vučić još ima pokojeg zagovornika unutar Europskog vijeća, ali oni postaju vrlo oprezni. Ljetos je dvoje premijera slalo kratkim susretima s Vučićem ozbiljne poruke autoritarnom vladaru Srbije, a ovih dana je došao i ekonomski iskaz tih poruka – smanjenje kvota i visoke uvozne carine za čelik koji se u EU uvozi, formalno iz Srbije, ali stvarno iz kineske željezare u Srbiji.

Osam mjeseci su visjele najave sankcija protiv Naftne industrije Srbije, kompanije u ruskom većinskom vlasništvu, ali vlast Aleksandra Vučića nije napravila ništa da bi ispunila očekivanja euroatlantskih partnera i potisnula ruski utjecaj iz ključne energetske kompanije u Srbiji. Sada su, konačno, sankcije stupile na snagu.

Kad je u maju putovao na skup Putinovih prijatelja diktatora, Vučić je s visoka poručivao kako će se vratiti s potpisanim plinskim ugovorom, dugotrajnijim i cjenovno povoljnijim nego što ga ima i jedna europska država. Naime, akter koji je u međuvremenu i formalno predstavljen kao agent ruskog interesa (imenovan je počasnim ruskim generalnim konzulom za Vojvodinu) Dušan Bajatović, tada je pregovarao sa svojim ruskim principalima o tom ugovoru, koji mu je, međutim, produžen samo do jeseni, a sada, nakon novih pregovora, kad su se u Beogradu ponovno nadali višegodišnjem ugovoru, dobili su rusku garanciju opskrbe plinom samo do kraja ove godine.

Ovo što se događa poigravanje je ruskog diktatora sa srpskim autoritarnim vladarom. Vučić, naravno, nije ništa naučio od prvog demokratskog premijera u povijesti Srbije, Zorana Đinđića, koji je znao da, kad moraš gutati žabe, progutaj je što prije, a kad znaš da moraš progutati više žaba, prvo valja progutati najveću. Srbija, okružena državama EU i NATO saveza, ne može biti ruska ekspozitura, koja će na Balkanu voditi proksi sukobe u korist Rusije.

Dakle, jedino što može napraviti je prilagoditi se okruženju, razvijati sustav kompatibilan sa sustavima europskih država i integrirati se u okolinu. Niti naftna industrija pod kontrolom Rusije, niti povezivanje rafinerije u Pančevu preko Mađarske na ruski naftovod Družba, niti opskrba plinom Turskim tokom, nakon kraja 2027. godine nisu mogući. Jedino što racionalna politika u Srbiji može napraviti je sekvestrirati NIS, ne mora ga nacionalizirati, ali ga mora staviti pod državnu kontrolu. To je kompanija koja je već propala, a za mjesec dana će prestati proizvoditi, i očito je da ruski management namjerava otpustiti sve radnike u rafineriji.

Hoće li Srbija proglasiti stečaj NIS-a, uz zaštitu ruskog vlasničkog udjela, ili će izvesti operaciju nalik onoj što ju je Hrvatska provela, u skladu s europskim acquisom, kad se u donekle sličnoj situaciji našao Agrokor, tehničko je pitanje. Jasno je da ruska naftna kompanija ne može djelovati na prostoru omeđenom Europskom unijom i NATO savezom.

Godine 2027. zaustavit će se svaka trgovina Europske unije s Rusijom, kad su u pitanju energenti, a žaba koju sada Vučić mora progutati, odreći se ionako neodrživog plinskog sporazuma s diktatorom Putinom, i nije tako velika. Ako bi tako promijenila politike, Srbija bi platila određenu financijsku cijenu, odnosno odrekla bi se ponekog centa ekstraprofita od kratkoročno jeftinijih ruskih energenata, ali bi se uskladila s europskim politikama, pa bi se i njoj osigurala europska solidarna pomoć i EU bi joj pomogla u „tranziciji” iz ovisnosti o Rusiji.

Naravno, Vučiću, koji je sin nasljednik Vojislava Šešelja, koji je politički stasao u Miloševićevoj diktaturi, i koji je s totalitarnim vladarom Putinom organski, a ne interesno povezna, nije sposoban donositi takve odluke. Strašno je, međutim, to što u političkom reljefu Srbije danas nema osobe nalik Đinđiću, koja bi bila spremna preuzeti teret donošenja teških, ali u konačnici ljekovitih odluka.

Gotovo u isto vrijeme svjedočimo pravoj histeriji u vlasti Srbije i bh. entitetu Republika Srpska, nakon što je Turska isporučila borbene dronove Kosovu. Kako je moguće da je turski predsjednik Erdogan preko noći od prijatelja srpskog naroda postao „osmanlijski osvajač“ i „mrzitelj svega srpskog“?

-Već je Vučić smirio retoriku, a pomalo je groteskno to što je njegov načelnik generalštaba oštro protestirao protiv turske politike kod komandanta KFOR-a, dakle NATO-vih mirovnih snaga na Kosovu, a zapovjednik te formacije je, gle čuda, turski general Özkan Ulutaş.

Predsjednik Erdogan je izgradio vrlo snažnu poziciju, postavši svojevrstan energetski ključar Balkana. Ako bi Vučić i održao svoj plinski ugovor s diktatorom Putinom, on ga ne može „konzumirati” bez naklonjenosti predsjednika Erdogana. Turski geopolitički, ali i ekonomski utjecaj u Srbiji nije beznačajan, i Vučić je svjestan da to mora poštovati. Ova eskapada, koja mu je bila potrebna da bi povećao vidljivost organizacije što ju je u Vučićevu korist i s novcem što ga je dobivao od Vučića, na Kosovu gradio onaj Radoičić, pred dvije godine vođa paravnojne formacije koja je pokušala izvesti teroristički udar na Kosovu, po uzoru na operacije Jevgenija Prigožina i njegove paravojne formacije Wagner na Krimu, a sada „izborni operativac” po Srbiji. Ne treba zaboraviti da je taj kratkotrajni napad na Tursku i predsjednika Erdogana bio svojevrsno finale kampanje Srpske liste za lokalne izbore na Kosovu, prije svega u četiri općine na sjeveru ove države.

I Milorad Dodik, bivši predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, osuo je paljbu po Erdoganu zbog turskih dronova na Kosovu. Dodik je tursku vojsku pozdravljao s „Merhaba, Askeri“, a sada predsjednika Turske proglašava za neprijatelja. Može li se ovakav Dodikov istup dovesti u vezu sa skorim vanrednim predsjedničkim izborima u bh. entitetu Republika Srpska?

-Naravno, Dodik samo preuzima paradigmu pasivne agresije njegova gospodara Vučića, vjerojatno pritom bez svijesti da je on time što je postao „bivši predsjednik entiteta” doista postao „bivši”. Jedino što je važno reći nakon nekog Dodikova nastupa, je upravo to – bivši. Bez obzira tko pobijedio na izborima za entitetskog predsjednika, bez obzira na to što je Sud BiH presudio da ovaj može ostati predsjednik SNSD, on više nema izvršnu vlast u rukama, a kad bude izabran njegov nasljednik, neće imati niti kontrolu nad većinom u entitetskoj skupštini.

Hoće li tu kontrolu uspostaviti gospođa Cvijanović, taj Karan koji u ime SNSD-a kandidira za entitetskog predsjednika ili netko treći, manje je važno. Onog momenta kad izgubi izvršnu vlast, kad se netko drugi umjesto njega nađe u situaciji da donosi odluke, taj se pritom neće imati vremena osvrtati na Dodikovo mišljenje, i politički će proces početi teći, kao da Dodika nikad niti nije bilo. Jedino je to važnu, kad se spomene ime Milorada Dodika. I zato je mudro da se ovaj tranzicijski proces provede što mirnije, da se Dodiku ne omogući da se po Vučićevoj recepturi predstavlja žrtvom.

Nedavno smo svjedočili, u najmanju ruku neobičnom istupu direktora IFIMES-a Zijada Bećirovića, koji je za Dodika kazao da „mu se može čestitati podanički odnos prema Sarajevu“, dok je za Vučića kazao kako je učinio sve što je u njegovoj moći da se izbjegnu američke sankcije NIS-u, te da je Srbija kolateralna šteta širih geopolitičkih igara. Slažete li se s gospodinom Bećirovićem?

-Već dugo je jedini legitimni motiv za čitanje IFIMES-ovih saopćenja, istraživanja ili čega li već, dio onog slavnog stiha Branka Ćopića: jer volim šalu.

U Sarajevu je izvan fokusa prošla neugoda što su je Bećirović i IFIMES priredili bivšem hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću i utjecajnom, sada pokojnom diplomatu Budimiru Lončaru, koji su formalno bili vodeći ljudi savjeta tog „instituta”. U maju 2020., prije izbora u Crnoj Gori, u vrijeme klerikalne populističke revolucije, poznate kao pokret litija, ovaj se „institut” oglasio „analizom” u kojoj su tvrdili da administracija Mila Đukanovića pokušava razoriti SPC u Crnoj Gori i stvoriti Crkvu Crne Gora, koja bi bila unijatska, a ne pravoslavna. Istovremeno, objavili su i nesuvisle tvrdnje o obavještajnim djelatnostima, navodno protiv režima Aleksandra Vučića, a i propagirali „Dodikovu stvar” pred izbore u BiH. Sve je to bio dio paketa Vučićeve propagande, što ga je još pred pet godina ovaj „institut” marljivo „isporučivao”.

U velikom dijelu razdoblja u kom je djelovao kao Vučićev propagandist, Bećirović je u Sarajevu bio tretiran kao „neutralni ekspert”, pritom plasirajući konstrukcije na štetu Federacije, a u korist Vučićeva interesa destabilizacije odnosa i stvaranja nepovjerenja u BiH.

Kad prodate dušu takvom đavlu, kakav je Vučić, više nema natrag, od vas se traži više i više, pa je tako i gospodin Bećirović sada došao na čistinu i postalo je jasno o čemu se ovdje radi. Dobro je ako to bude zapamćeno.

Napokon je Bosna i Hercegovina usvajanjem Plana rasta napravila prvi korak ka započinjanju pristupnih pregovora s Europskom unijom. Koliko je izgledno da s ovom političkom garniturom na vlasti Bosna i Hercegovina započne pregovore s EU i građanima olakša svakodnevni život povlačenjem ogromnih sredstava iz EU fondova?

-Europska unija ogromna je šansa, ali stvarno ozbiljna sredstava dolaze tek nakon pristupanja. Kad je Hrvatska pristupila Uniji, pesimisti su širili šalu prema kojoj je pristupanje 2013. zapravo nalik dolasku na zabavu u 3 sata ujutro, kad je sav alkohol popijen, najbolja hrana pojedena, a najljepše djevojke  zauzete. Međutim, Hrvatska danas teško je usporediva s onom iz 2013, godine, iako je bilo potrebno da prođe koja godina, a da država razvije kapacitete povlačenja europskih sredstava. Hrvatska je odmah ušla kao „prava” članica, nije, za razliku od Bugarske i Rumunjske, imala takozvani CVM mehanizam, mehanizam kontrole i verifikacije. Sad uči lekciju o tome kako je opasno zloputrebljavati europska sredstva, a stvara se svojevrstan mentalitet kako je „manje zlo” evazija domaćih nego li europskih eura.

Sve to BiH tek čeka. Međutim, koliko god bili kritični prema vlastitoj državi, proces pristupanja ju je dramatično promijenio i unaprijedio. Činjenica da se domaća administracija mora ponašati sukladno kriterijima one europske, građanima olakšava život.

Promjene koje su za to potrebne, međutim, neće donijeti same političke elite, nego pritisak građanskog društva. Ključno pitanje za BiH nije mogu li sadašnje vlasti osigurati otvaranje pregovora. Vlasti u BiH se redovito mijenjaju na izborima, koji su uglavnom korektno provedeni. Problem je postoji li pritisak građanskog društva na političke elite da se doista posvete pristupnom procesu i da stvore ozbiljnu proeuropsku koaliciju. A ključno je pitanje, može li se takva proeuropska koalicija formirati u bosansko-hercegovačkom građanskom društvu.