Video
Vlasti u Bosni i Hercegovini ne čine ništa kako bi osobama koje su bile izložene uticaju radikalnih islamista pomogle u nastojanjima da se toga oslobode i uklope se u društvo, tvrdi Dino Pečenković, nekadašnji pripadnik zajednice radikalnih islamista-vehabija, čije je sjedište bilo u Gornjoj Maoči, kod Brčkog.
Preporučeno
U opširnoj ispovijesti koju je, u dokumentarcu namijenjenom za TV emitovanje, u petak objavila Balkanska istraživačka mreža BIRN BiH, Pečenković je prvi put detaljno ispričao kako je dospio u redove ekstremista i kakve traume je doživio, a za sve krivi oca i majku, tvrdeći da su ga oni naveli na taj put.
Pečenkovićevo ime postalo je poznato nakon što je Mevlid Jašarević, državljanin Srbije, takođe pripadnik vehabijske zajednice u Maoči, u oktobru 2011. napao ambasadu SAD-a u Sarajevu.
Zbog tog napada Jašarević je pravosnažno osuđen na 15 godina zatvora, a Pečenković je uhapšen, jer se ispostavilo kako ga je upravo on, na dan napada, iz Maoče dovezao u Sarajevo, navodi BIRN.
Tokom tromjesečnog pritvora u potpunosti je, kako kaže, sarađivao s istražiteljima i protiv njega nikada nije podignuta nikakva optužnica.
On kaže da mu je otac naložio da Jašarevića odveze u Sarajevo i izričito tvrdi kako nije mogao ni naslutiti na što se Jašarević sprema kada ga je vozio u grad, gdje će ovaj kasnije izvesti teroristički napad.
Pečenković tvrdi da je očeva odgovornost i to što je uopšte dospio u Gornju Maoču.
On priča da je do početka rata živio u “normalnoj komunističkoj porodici” u kojoj se vjerska pripadnost uopšte nije izražavala, a da su vjernici postali kada i većina ostalih, odnosno kada je počeo rat u BiH.
“Počelo se postiti, ramazan i to je to”, kaže jednostavno Pečenković koga je poslije rata otac poslao u vjersku školu, prenosi “Jutarnji list”.
Međutim, ključni preokret zbiva se oko 2000. godine kada u Bihać, u kojem su živjeli, stiže Nusret Imamović, vođa vehabijske zajednice iz Gornje Maoče, koji će 2014. otići u Siriju zajedno sa porodicom i tamo se priključiti terorostičkoj organizaciji Fronta al-Nusra.
Upravo pod Imamovićevim uticajem, tvrdi danas Pečenković, njegov otac donosi odluku da se cijela porodica iz Bihaća preseli u Maoču.
U toj su izolovanoj zajednici zatvorenoj za strance svi bili podvrgnuti radikalizaciji.
Na oca, majku i dvojicu braće to je definitivno imalo uticaja, ali Pečenković kaže da je on prema svemu tome stalno bio sumnjičav zbog čega ga je otac proglasio “nevjernikom” i zabranio mu da boravi u istoj sobi sa dvojicom braće.
Godine 2013. zbiva se novi preokret, kada otac nestaje, a majka tvrdi da je otišao da radi u Austriju. Majka potom od njega traži da izvadi dokumenta za braću kako bi dobli pasoše, a zatim i njih troje nestaju.
Majka mu se, kaže Dino, potom javila iz Turske.
Odmah mu je, kaže, bilo jasno da se zapravo spremaju u Siriju.
“Da sam znao, nekako bi ih spriječio”, kaže danas.
Dino se kasnije sa porodicom čuo jednom mjesečno, a ljetos je saznao da mu je poginuo mlađi brat (18), a poslije dva mjeseca i otac.
Obojica su se borili u redovima islamističkih terorista. Harun je postao ratnik sa 15 godina, a sa 18 godina ubile su ga kurdske snage.
“Njemu (Harunu) to je sve bilo smiješno. Oženio se sa 16 godina i dobio sina sa 18. I eto, ljetos (2017. ) je poginuo”, kaže Dino, koji tvrdi kako ne zna što mu je s majkom i drugim bratom, jer s njima nema nikakvog kontakta.
Za smrt svojih najbližih krivi oca i majku, ali i državu BiH tvrdeći da su državne vlasti morale da spriječe odlazak na strana ratišta.
“Ekstremizam mi je uništio porodicu, a država ništa nije učinila da to spriječi”, kaže Dino za BIRN BiH.
Tvrdi kako od države nije dobio nikakvu pomoć ne bi li se integrisao u društvo i nastavio s normalnim životom.
Država mu nije ponudila nikakvu egzistenciju pa on, kao svi i bivši radikali u BiH, sada funkcionišu kao neka vrsta “vanzemaljaca”, kako sam kaže.
“Ova naša država samo uzima, ništa ne daje”, zaključio je Pečenković, navodeći kako se na kraju ipak sam snašao, oženio se te sad “slaže kockice” svog života.
Profesor Fakulteta za kriminalistku pri sarajevskom univerzitetu Jasmin Ahić tvrdi da, uprkos spremnosti da se suoči s problemom radikalizma, vlasti u BiH još nemaju odgovor na to kako efikasno podstaći proces deradikalizacije jer nije ponuđen odgovarajući model koji bi odgovarao specifičnostima zemlje. Umjesto toga, smatra on, u BiH se primjenjuju metode poput onih u Francuskoj i Velikoj Britaniji.
“Država mora naći programe kako bi ti ljudi ponovo postali dio društva”, kazao je Jahić ukazujući na problem “etiketiranih” ekstemista, koji nakon odsluženja zatvorske kazne zapravo uopšte ne mogu da nađu posao, niti se da se uklope.
Prema podacima bezbjednosnih agencija u BiH, najmanje 250 državljana BiH otišlo je na ratišta u Siriji i Iraku kako bi se tamo pridružili islamističkim ekstremistima.
Pred Sudom BiH do sada su procesuirana 22 povratnika sa sirijsko-iračkih ratišta, kojima je ukupno izrečeno nešto manje od 40 godina zatvora. Najviše je kazni do godine dana zatvora i one se po pravilu izriču prema sporazumu o priznanju krivice.
