Potresna ispovijest Džejmija Olivera: Kako sam bankrotirao

Odmah prije ručka Jamie Oliver stavio je kecelju i počeo gnječiti bob i mentu u posudu – njegovom omiljenom kuhinjskom priboru. Njegova neposlušna kosa koju je imao prije 20-ak godina kad je postao poznat kao Goli Kuvar sad je ukroćena. Uredno zalizana. Danas u 44. godini života izgleda poput brbljavog, simpatičnog srednjoškolskog učitelja. Na primjedbu da ima podočnjake, dok priprema riblji file: “Žao mi je dragi moji, ali malo sam umoran.”

Dan mu počinje u 6 ujutro. Vozi djecu u školu, pa nastavlja prema skladištu u Sjevernom Londonu, koje je obnovio i pretvorio u sjedište svoje firme. S poznatim kuvarom, prvi put otkako je bankrotirao, razgovarali su novinari New York Timesa.

Nakon ručka s nogu, otišao je na sastanak s čelnim ljudima iz Liverpula, Mančestera, Birmingema i Londona da bi s njima razgovarao o planu za suzbijanje prekomjerne težine djece do 2030. godine. Osim toga sa suprugom Džulijet izmorio se preko vikenda kako bi preselili u novi dom – 7,2 miliona dolara vrijedan ljetnikovac Tudor u Eseksu, nedaleko od paba kojeg drže već decenijama njegovi roditelji.

Uz to, Džejmi i supruga zadržaće kuću s osam spavaćih soba u Sjevernom Londonu. Obaviti sve to uz petoro djece, od kojih je najmlađa 3-godišnjakinja cijelu noć skakala po njihovom krevetu, nije baš jednostavno.

“Nije samo selidba i obaveze. Mislim da sam posljednje četiri godine svoju energiju iscrpio do rezerve”, kaže Oliver. U maju njegova firma ‘Jamie Oliver Restaurant Group’ otišla je u stečaj. Kompanija je, po nekim procjenama, povjeriocima ostala dužna 83.000.000 funti – oko 100.000.000 dolara. Džejmi kaže da se svim silama trudio da održi firmu na životu. Ali nakon zatvaranja nekoliko restorana i nakon što je upumpao u biznis vlastitih 15 miliona dolara, te pokušao pronaći nove investitore, odustao je. Na kraju je morao da proda 25 restorana i otpustiti 1.000 ljudi.

Najveći gubitak

Ipak, kako kaže, najteže ga je pogodilo zatvaranje njegovog mondenskog restorana “Fifteen” u Londonu, s kojim je krenuo u posao 2002. godine. Otvorio ga je kao učionicu – da bi nezaposlene mlade ljude, sasvim različitih životnih sudbina, naučio kao da pripreme ukusna jela, kako da naprave tjesteninu i da kuhinju drže urednom.

“To je bio najgori trenutak u životu. Najteže što sam ikad učinio. Užas, strašno!”, prisjeća se s nelagodom zatvaranja tog prvog restorana.

Moglo bi se u svemu tome tražiti poređenje između Džejmija i Ikara, ili pak reći da je to životna lekcija sa stvarnom pričom o čovjeku koji je postigao više nego što je mislio. Ali, kako prenosi Express.hr, prerano je za dublje analize, a i Džejmi nije takva osoba.

Mnogi bi za njega rekli da je optimista, a on bi sebe radije opisao kao čovjeka koji voli sagnuti glavu i raditi, bez obzira na okolnosti. To ga je zapravo i dovelo tako daleko. Naučio je da je to najvažnije. Još u ‘Cricketersu’, pabu kojeg vode njegovi roditelj i danas u selu Clavering.

“Svašta sam radio – i prao aute i toaelte”, prisjeća se Oliver.

Trema zbog kamera

Bio je lijen kao učenik, ali je uvijek znao kako će pronaći put do kuhinje, pa se upisao u kuvarsku školu. Bio je pomoćnik chefa u ‘River Caféu’ u Londonu kad se pojavio BBC da bi snimili dokumentarac. Pametni producent uočio je da kamera voli Olivera.

‘Goli kuvar’ prvi je put prikazan na kanalu BBC 2, i to 1999. godine, a samo godinu dana kasnije otkupio je i američki ‘Food Network’. Oliver se smrznuo kad je morao progovoriti direktno u kameru, pa su producenti morali da stoje iza kamere i postavljaju mu pitanja.

U odnosu na današnje standarde, epizode izgledaju kao da je neki nadobudni klinac iPhoneom snimao sebe dok kuva. Kamera se tresla, kadrovi su bili nejasni, ali u to vrijeme sve je izgledalo novo, nenamješteno, iskreno i seksi.

Oliver se vozikao od prodavnice do prodavnice u potrazi za namirnicama na svom plavom skuteru kojeg i danas drži u sjedištu svoje kompanije, a onda bi prijatelje dovodio u svoj stančić na East Endu i kuvao.

Nije koristio pribor, nego je prstima punio odreske, rukom miješao salate. Natjerao je cijelu generaciju mladih momaka da se zainteresuju za kuvanje i naučio ih izrazima ‘pukka’ i ‘lovely jubbly’ – što znači odlično. Sklopio je unosan ugovor sa trgovačkim lancem Sainsbury’s – drugim najvećim u Velikoj Britaniji. Trajalo je 11 godina i to mu je donijelo skoro 12 miliona dolara.

Napisao je najprodavaniju zbirku recepata i to je prilično puno za nekoga ko je tada bio u ranim 20-im.

Italijanska kuhinja kao inspiracija

Prvi restoran otvorio je 2008. Zvao se ‘Jamie’s Italian’, uz pomoć svog mentora, italijanskog chefa Đenara Kontalda. Ideja je bila da ljudima ponude nešto bolje od osrednjeg obroka, za isti novac. Meso je imalo porijeklo, maslac je bio organski, porcije su bile pristojne a cijene pristupačne.

Od prvog dana restoran je bio krcat. Osnovao je i sljedeći, ‘Barbecoa’ s vrhunskim roštiljem, u partnerstvu s američkim kuvarom Adamom Perryjem Langom. Kad je bio na vrhuncu, godišnje se u njegovim restoranima posluživalo 7.500.000 obroka godišnje i zapošljavao je 4.500 ljudi. No, malo kada takav biznis propadne samo iz jednog razloga. Uvijek ih mora biti više. Tako se i Oliver borio s nekoliko problema. Porez i troškovi sastojaka koje je favorizovao su porasli. Naročito najamnine u atraktivnim četvrtima. Ali nastavio se širiti ponekad i u četvrti bez mnogo prometa.

Casual ručkovi postali su primamljivi investitorima, a tržište je preplavila konkurencija. Ljudi su, umjesto da izlaze na pauzu, počeli koristiti aplikacije i dostavu hrane u kancelariju. Nakon što je Velika Britanija izglasala izlazak iz EU 2016. godine, vrijednost funte je pala, pa je pala i potrošnja u maloprodaji. Kritičari su se počeli žaliti na hranu i uslugu u njegovim restoranima i stvari su prestale izgledati ‘pukka’.

“Ako nijeste elastični poput ove tjestenine, pucate. I to se dogodilo”, govori Oliver, dok puni tjesteninu za raviole.

Prijatelji su se pitali nije li sve to previše za njega? Drugi su zaključili da je trebalo da angažuje svog šuru Pola Hanta, gorljivog bivšeg brokera, kao glavnog finansijaša. Oliver je rekao da je trebalo da postavi nekog kome vjeruje. Ili možda jednostavno nije tako dobar u biznisu kao u kuhinji i u kampanji da djeci pomogne da se zdravije hrane.

“Vjerojatno sam bio previše samouvjeren, što jeste moja boljka, ali ujedno i kvalitet!”, razmišlja Oliver koji je procijenio da je prokockao oko 40 odsto svojih poslovnih pothvata. “Nije bilo načina da sve to premažem šećerom. Mislio sam da mogu popraviti stvari, ali nijesam mogao. Apsolutno se nakon svega mogu pogledati u ogledalo, znajući da sam baš sve pokušao do posljednjeg trenutka. Jednostavno – ponestalo nam je novaca.”

Zamjerali mu nedosljednost

Iako i dalje ima mnogo obožavaoca, mnogo je i onih koji su ga sad počeli glasnije kritikovati. Rugaju se njegovom naglasku, smatraju ga odgovornim za nova pravila školskih obroka iz kojih su protjerali namirnice poput ‘Turkey Twizzler’ – prutića ćurećeg mesa namotanog poput federa. Nazivaju Olivera licemjerom zbog toga što svoj brend zdrave hrane Oliver prodaje po Shellovim benzinskim pumpama i na tome zarađuje 6 miliona dolara godišnje, uprkos proglašenom “krstaškom ratu” protiv klimatskih promjena.

Kad se njegovo poslovno carstvo raspalo, tabloidi su bili posebno brutalni. “Postoji nešto u britanskoj psihi što uživa u propasti uspješnih ljudi. Morate se nasmijati kad čujete da ljudi žele da svijet bude bolje mjesto. Teško je nekome ko je tako mlad stekao toliku slavu, da opstane u poslovnom svijetu. Lijepo je reći poneku dobru o njemu jer mu je u posljednje vrijeme jako teško. Ne sumnjam da će ga opet krenuti”, napisala je Nigella Lawson.

Danas je Oliveru doista mnogo lakše. Može se osjećati slobodnije. Njegovo carstvo je sad manje i ima tek 120 zaposlenih. Većinu dana provodi radeći baš ono što voli – kuva, razgovara o kuvanju, priprema tekstove i razne sadržaje o kuvanju i pokušava da svijet postane zdravije mjesto kad je u pitanju jelo.

Ostali poduvati i dalje mu donose novac. Prodao je ukupno 27 miliona komada posuđa Tefal, a na Amazonu je lako pronaći njegove kuhinjske uređaje.

Prelazak na digitalne medije

Nedavno je potpisao ugovor kako bi postao ambasador zdravlja za Tesco, najveći britanski lanac prehrambenih proizvoda. Natprirodni magnetizam kojim zrači Oliver i sposobnost da se poveže s publikom pomogla mu je da se lako i brzo prebaci na digitalne sadržaje i društvene mreže, dok su se druge zvijezde iz njegove branše borile kako da svoj sadržaj uguraju na YouTube.

Iako najviše voli Twitter jer ga ta platforma, kako kaže, usrećuje, na Instagramu ima 7,3 miliona pratilaca, a na YouTubeu 4,4 miliona. Prosječni mjesečni doseg na društvenim mrežama je oko 30 miliona pratilaca a njegova globalna TV publika ima 67 miliona, kazala je Saskija Virt, šefica komunikacija Jamie Oliver Grupe. “Za njega znaju i oni od 18-34, kao i oni stariji od 50, s čime se malo koja zvijezda može pohvaliti. Igra tu i nostalgija, ali nema sumnje da je on s nogama na zemlji, bliži je realnosti od mnogih svojih konkurenata”.

To je jedan od razloga zašto se magazin Bon Appétit fokusirao na njegov Insanity Burger u segmentu svoje nove internet serije ‘Reverse Engineering’. Chris Maroko, urednik s izuzetnim čulom za ukus, povezuje oči i mora prepoznati jelo samo po ukusu, dodiru, mirisu. Ovaj 25-minutni video s burgerom Džejmija Olivera pregledan je 2,3 miliona puta.

Knjige ipak ostaju pokretač Oliverovog motora – prodao ih je u više od 45 miliona primjeraka i samo prošle godine od toga zaradio 7,4 miliona dolara, prema Nielsen Book Researchu i najprodavaniji je autor nenaučnih publikacija. Jedno vrijeme samo ga je nadmašila JK Rowling, autorka mega-popularnog Harija Potera.

Oliver, koji ima disleksiju i neuobičajeno kratku pažnju, svoje knjige diktira. Njegove teme su različite – od obične do super-hrane. Kreirao je obroke koji su gotovi u 30 minuta, pa oni u 15 minuta, kao i obroke od pet sastojaka, a 2018. je interpretirao jela koja je naučio od italijanskih baka.

Posljednja je ‘Veg:Laka i fina jela za svakog’. Edicija za američko tržište izlazi u januaru. Mnogi ga kritikuju da su njegove knjige izvedenice drugih.

“Niko nema autorska prava nad jelima od pet sastojaka ili jela koja se spravljaju za 30 minuta”, kaže Oliver.

Kritikuju ga i zato što je razne sastojke tipične za neko podneblje počeo da kombinuje i tako prilagođavati receptima – no, kako kaže – ako mu se sviđa staviti peršun u svoju tortu, staviće ga.

“Niko nije izmislio ništa osim ako nije izmislio sunce i kišu, a nije. Jela se razvijaju pod uticajemn trgovine, rata, gladi, stotina drugih razloga. Britanci se hvale fish&chips jelom, a kad im kažem – znate li da je to portugalsko jevrejsko jelo, onda se uzrujaju”, kaže Oliver.

Privatni život – sigurno utočište

Njegov brak ostao je postojan uprkos svim izazovima. Par planira da obnovi zavjete na 20. godišnjicu braka – u junu 2020. Oliver i dalje nosi ogrlicu koju mu je Džuls dala na početku veze. Na njoj piše ‘Volim te zauvijek’, a on njoj piše ljubavne poruke na salvetama. Ona želi i šesto dijete, ali on nije baš siguran. Nije da ne voli biti otac. Sebe zove izuzetnim tatom.

“Nijesam znao što znači postići uspjeh u obrazovanju, ali znao sam kako je to osjetiti umorne noge i prljave ruke od rada. Dakle, to znači da sam potpuno nespreman za dvije kćeri kojima je zadatak učiti i nešto postići u školi.”

Njegov najstariji sin Popi biće prvi Oliver koji pohađa fakultet i kako kaže Jamie – to je za sve njih veliki trenutak. A tu je i misija. Pored porodice, najviše radi na tome kako popraviti sistem prehrane. Velik je popis njegovih kampanja u tom smjeru koje vodi na televizijskim emisijama i dokumentarcima, kao i političkim pritiscima. Tu je program poboljšanja školske prehrane, boljih uslova za uzgoj kokoši, smanjenje količina hrane koja se baca, povećanje poreza na slatke napitke, a njegov najnoviji plan je da ograniči oglašavanje masne, slatke hrane za djecu.

Njegovo ‘Ministarstvo hrane’ je kurs kuvanja u trajanju od osam sedmica koji u raznim zajednicama održava već 11 godina. Kroz taj program naučio je 100.000 ljudi kako da zdravije kuvaju.

Njegova nova akcija je Projekt 2030. u kojem uz koordinaciju zdravstvenih i vladinih organizacija pokušava prepoloviti pretilost djece do 11 godina.

“Kad bolje razmislim – prošao sam u životu i najbolje i najgore. Naučio sam puno toga i sad razmišljam drugačije, sad gledam drugačije. To ne znači da sam ciničan. I dalje smatram da me čeka 20 dobrih godina rada, ali nemam apetita da vidim svoje restorane po svijetu. Samo želim da ljudi u cijelom svijetu počnu bolje jesti bez obzira na imovinsko stanje. A što se mene tiče – pa ne želite vjerovati nekom ko je samo u životu nizao uspjeh za uspjehom. Više volite vidjeti nekoga poput mene”, dodao je on.