Video
Rumunija osamdesetih godina, vladavina bračnog para Čaušesku. Prosječna plata bila je četiri dolara, a građani su živjeli sa pet jaja i 50 grama putera nedjeljno.
Preporučeno
Televizijski program je bio dva sata dnevno, samo o uspjesima predsjednika, nije bilo grijanja. Tajna policija, Sekuritatea, i korupcija bila u svim porama društva. Jugosloveni su tih godina dolazili u Rumuniju i na njihovim pijacama prodavali vegetu i cigarete. Jugoslavija je za Rumune bila zapad.
26. maja 1987. na njen 21. rođendan, sreli su se Rumunka Kamelija i Jugosloven Vlada.
Kamelija je u emisiji “Život priča” na Prvoj televiziji ispričala kako je je sve proteklo.
On je prodavao na rumunskoj pijaci i došao na kafu kod Kamelijine komšinice. Pozvali su Kameliju da dođe i tu se desila ljubav na prvi pogled. On je govorio vlaški jezik i tako su se sporazumijevali.
Vlada je od tada svakog vikenda dolazio u Rumuniju. Počeo je da uči rumunski i ubrzo su mogli da komuniciraju bez problema.
Pošto je Čaušesku zabranio da se Rumuni vjenčavaju sa stranim državljanima, Kamelija i Vlada su imali veliki problem. Predali su papire u Bukureštu, odjeljenju za brakove sa strancima, ali im to nije prošlo, nikada nisu dobili zvaničan odgovor. Nezvanično, rečeno joj je da odobrenje neće dobiti nikada.
Kamelija je pronašla način – riješila je da u novembru 1988. ilegalno prepliva Dunav i prebjegne u Jugoslaviju, da bi bila sa njim. Nikome nije rekla svoj plan, ni roditeljima.
Vlada i ona su se dogovorili prvo da to urade zajedno, ali kada su shvatili da nemaju logističku podršku na drugoj strani, presjekli su i odlučili se da Kamelija prepliva sama, a da je Vlada čeka na drugoj strani.
Vlada je na pijaci upoznao još dvojicu Rumuna koji su željeli da pobegnu iz zemlje, zbog političkog režima i dogovorio sa njima da zajedno sa Kamelijom preplivaju Dunav.
Kamelija se našla sa njima i utanačili su plan po dogovoru sa Vladom. Našli su se sa osobom koja je trebalo da im pokaže gdje je najbezbjednije da preplivaju Dunav. Imali su unutrašnje gume od traktora, izduvane, sakrivene, i improvizovana vesla od parčeta drveta. Polili su se rakijom i pravili se da su pijani radnici. Rumunska vojska je pravila zamke od konzervi na putu i pucala na minimalni zvuk.
Trebalo je da se nađu sa čovjekom koji će im tačno pokazati mjesto gde će ući u vodu. Ali, naišao je kamion sa vojskom i Kamelija se uplašila i skočila u vodu na mjestu gdje se tog momenta nalazila. Pritom se strašno povrijedila i onesvijestila. Kada se posle jednog sata osvjestila i sabrala, predložila je dvojici saputnika da odustanu, jer je bila slaba. Oni su rekli: „pogledaj preko obale, vidiš farove, Vlada te čeka“. Dobila je snagu, jer je znala da je on čeka.
Bilo je veoma hladno, oko 11 sati uveče, kada su napumpali gume, sjeli u njih, vezali se da se ne odvoje i krenuli. Ušli su u ledenu vodu. Jedan od muškaraca je dobio napad panike, rekao je da ne može više, da ga ostave. Nisu ga ostavili. Svaki sekund puta se činio dug kao godina. Imali su utisak da se ne kreću. Na pola puta, pukla je jedna od guma. Tu ih hvata panika. Ipak, Kameliji je uglavi samo da moraju da stignu na drugu obalu.
Kad su stigli, bilo im je jako hladno, a niko ih nije čekao. Osjećali su da će umrijeti od zime. Počeli su da povraćaju. Ona se dokopala stijena i kada je izašla na put, nije vidjela nikoga. U jednom trenutku vidi farove, zaustavlja auto misleći da je Vlada. To su bila dva inženjera iz Bora, jedan je govorio vlaški jezik i ona ih pita da li su možda vidjeli jedan žuti auto. Oni se sjete da su dva kilometra niže vidjeli taj auto i odvezli su je do Vlade. Kada su se sreli, rekla mu je da mora da spase i onu dvojicu. Svi su otišli po njih i uspjeli su da ih izvuku.
Ljudi koje je stopirala ponudili su im svoju obližnju vikendicu da tu prenoće i da se ugriju. Bila je srećna što je živa i što je konačno bila sa Vladom.
Iz straha da ih neko ne prijavi, svi zajedno riješe da pobjegnu za Austriju. Stigli su do Slovenije, došli do šumice kroz koju je trebalo da prebjegnu granicu, ali tu ih je sačekala vojska. Uhapsili su ih i odveli u zatvor u Mariboru.
Odmah su im sudili i ona je bila osuđena na 3 nedjelje zatvora, a Vlada i njegov kolega Mile na 7 dana, kao pomagači. Ćeliju je dijelila sa još jednom Rumunkom, koju su drugi put uhvatili u pokušaju bijega. Kaže da su čuvari lijepo postupali sa njom, ali je sve vrijeme živela sa mislima da će je prebaciti u Beograd i odatle najverovatnije nazad u Rumuniju. A tamo je čeka odmazda.
U Beogradu je čekao intervju sa inspektorima UN, koji su odlučivali o njenoj sudbini. Ako im kažete da je vaš motiv napuštanja Rumunije politički, onda ima šanse da ostanete ili vas stave u program za emigrante za Kanadu, Ameriku. Ako, pak, kažete da ste otšli zbog nemaštine i gladi, dakle ekonomske motive, odmah te vraćaju nazad. To je Kamelija znala i rekla je da je htjela da se uda za Jugoslovena i da joj to nisu dozvolili.
Od dvojice njenih saputnika, jedan je vraćen u Rumuniju, drugi je stigao do Kanade. Od tada, ništa više ne zna o njima.
Posle četiri dana, došao je Vlada u posjetu i rekao joj da ništa ne brine, da je sve riješeno. I zaista, dobila je papir da može da ostane u Srbiji, ako se u roku od 30 dana vjenča sa Vladom. Što je i uradila.
Godinu dana kasnije, na TV-u je pratila svrgavanje s vlasti Nikolaja i Elene Čaušesku, i pomislila kako će sve biti bolje. Posle toga, uspjela je prvi put da se vrati u Rumuniju 1990, da vidi roditelje. A zemlja joj se činila potpuno drugačije, slobodno.
Sa mužem Vladom danas živi u selu Valakonje, smještenom između Paraćina i Zaječara. Gaje pčele, voće, povće. Imaju dvojicu odraslih sinova – stariji je stomatolog i živi u Rumuniji, a mlađi je student stomatologije, takođe u Rumuniji.
Na mjesto gdje je novembarske noći 1988. ušla u vodu da prebjegne u Jugoslaviju, vratila se tek posle mnogo, mnogo godina. Sjetila je da je imala nadljudsku snagu da učini taj poduhvat iz kog mnogi nisu izašli živi, jer je znala da je sa druge strane čeka ljubav njenog života i sloboda, piše B92.
