„Queer Britain” u Londonu je hrabar pokušaj da se proslavi queer istorija u svim njenim oblicima. U vrijeme kada je zajednica na udaru, potrebna je više nego ikada, piše „Gardijan“.
Prošlo je nešto više od pola vijeka otkako je homoseksualnost djelimično dekriminalizovana u Engleskoj i Velsu, a to je period definisan i napretkom i traumom. Kada je lord Aran bio kosponzor zakona koji je okončao potpunu kriminalizaciju istopolnih odnosa među muškarcima – nakon što se njegov brat homoseksualac ubio – njegova preambula je bila mračna. „Da protivnici novog zakona ne misle da je stvorena nova sloboda, nova privilegovana klasa“, izjavio je on. „Dozvolite mi da ih podsjetim da nijedan zakon neće spriječiti homoseksualce da budu predmet mržnje i podsmjeha, ili u najboljem slučaju sažaljenja“.
Nakon što je 1967. godine donesen Zakon o seksualnim prestupima, osude gej muškaraca za grubu nepristojnost su zapravo porasle, a gej ljudi su i dalje okarakterisani kao potencijalni seksualni predatori i prijetnje djeci. Pandemija HIV/AIDS-a iz 1980-ih, poharala je generaciju homoseksualaca i biseksualaca, stavovi prema homoseksualcima su ojačali, a moralna panika je kulminirala donošenjem odjeljka 28, koji zabranjuje „promociju“ homoseksualnosti u školama: usvojen je prvi anti-gej zakon od 1885. Ipak, u ovom periodu LGBTQ+ osobe su cvjetale u kulturnom i umjetničkom smislu, dok su od 90-ih pa nadalje neprijateljski stavovi javnosti naglo rušeni pošto su anti-gej zakoni izbačeni iz statuta.
Ipak, kao podsjetnik da je stabilan napredak daleko, Britanija je zahvaćena još jednom moralnom panikom, ovog puta usmjerenom na transrodne osobe. I dok su današnje LGBTQ+ zajednice ujedinjenije prkoseći vladinoj politici, bilo kada od “odjeljka 28” (više od 80 organizacija povuklo se sa vladine konferencije zbog njenog odbijanja da zabrani „terapiju“ transkonverzije), Stonewall, glavna LGBTQ+ organizacija za građanska prava u zemlji, nalazi se pod opsadom, dok homofobični i transfobični zločini iz mržnje rastu.
Dakle, ovo je zaista povoljan trenutak da se pokrene ono što je, zapanjujuće, prvi britanski nacionalni LGBTQ+ muzej, koji je osnovala dobrotvorna organizacija Queer Britain. Otvarajući svoja vrata za javnost 5. maja, prostor je idealno smješten u Kings Crossu, kako za stanovnike Londona, tako i za one koji posjećuju prjestonicu željeznicom. Njegovo otvaranje je važna prekretnica za manjinu koja je uživala široko prihvaćenost javnosti i značajnu zakonsku zaštitu samo u kratkim periodima, i koja, u izvjesnom smislu, još treperi, blago ošamućena, na svjetlosti.
Preporučeno
Pokretanje muzeja je ambiciozan poduhvat, a Queer Britain se okupila impresivnom brzinom. Godine 2017, njen direktor Džozef Galijano posjetio je izložbu Queer British Art u Tejt Britain i „shvatio da možete da napravite izložbu blokbastera o queer temama“. Kao bivši urednik Gej Tajmsa, iskoristio je svoje široke veze sa LGBTQ+ organizacijama i queer aktivistima i umjetnicima, a kada je razgovarao sa potencijalnim finansijerima, Galijano je nailazio na stalno čuđenje da takav muzej već ne postoji. Odnosi su brzo izgrađeni sa sektorom kulture – kao što su Tejt i National Trust – kao i partnerstva sa M&C Saačijem „kako bi nam pomogli da razvijemo našu stratešku perspektivu“. Zahvaljujući naporima ambasadorke Carolin Ward, donacije su počele da pristižu. Daleko od toga da je lokdaun predstavljao prepreku, pomogao je neizbježni prelazak na digitalne događaje: bilo je lakše dobiti 500 ljudi na Zoom poziv nego ih strpati u sobu.
Video