Prošlo je prvih 100 dana obnovljene administracije predsjednika Donalda Trumpa, koji su bili vezani uz priličnu paniku u euroatlantističkim krugovima, ali sad polako postaje jasno koje su točke u kojima će euroatlantizam ostati živahan i što je to što mogu biti zajednički prioriteti transatlantskih partnera. Istina je, predsjednik Trump je odmah od početka svog ponovljenog mandata počeo provoditi predizborna obećanja i stvorio se dojam kao da od međunarodnog poretka „neće ostati kamen na kamenu”.
U mandat, nakon četiri godine izvan izvršne vlasti, predsjednik Trump je ušao bez ograda na koje je donekle pristajao u prvom mandatu, uvjeren da donošenje odluka i pregovore u javnoj sferi može voditi prema jednakim principima kao i u privatnom, profitnom sektoru. Trebalo je neko vrijeme da se shvati kako funkcionira njegova pregovaračka strategija i da se prilagodi na činjenicu da su njegove ishodišne pozicije u pregovorima takve da se čini da ruše cijeli poredak, ali da je to tek strategija maksimalizacije pregovaračkih dobiti.Niti nakon 100 dana, naravno, mir u Ukrajini nije postignut, ali se nije dogodilo niti ono čega su se mnogi pribojavali – da će Ukrajina biti primorana na sramotan mir, uvjetovan odricanjem od suvereniteta nad dijelom teritorija, ali i nad pravom donošenja samostalnih odluka u budućnosti. Iako je izgledalo da se predsjednik Trump spremao posve dignuti ruke od Ukrajine, i prepustiti je na nemilost Putinu, od kojeg nitko racionalan niti ne očekuje neku milost i da im kao jedinog mogućeg saveznika ostavi Europu.
Važno ostati snažno prisutan u Ukrajini
To se ipak nije dogodilo, a očito je da je Trumpovoj administraciji važno da SAD ostanu snažno prisutne u Ukrajini, sada vezano uz rijetke minerale, ali u budućnosti i uz energetiku i energetsku infrastrutkuru. Naravno, nitko nema iluzije o „altruizmu” Trumpove administracije i svima je jasno da će sve što radi u nečiju korist, Trumpova Amerika skupo naplatiti.
Prvi europski politički lider koji se pribrao od šoka što ga je Europi donijela nova američka administracija bio je poljski premijer Donald Tusk, s čuvene dvije rečenice: “To je paradoks, poslušajte kako to zvuči: 500 milijuna Europljana moli 300 milijuna Amerikanaca da ih zaštite od 140 milijuna Rusa. Ako znaš brojati – računaj na sebe!” Novo liderstvo vrlo je brzo rezultiralo pokretanjem Europske unije u izgradnji vlastite obrane, za sada na razini financijske pripreme za poduhvat. Čini se da europski ljudi u strukturi NATO saveza, poput bivšeg dugogodišnjeg liberalnog nizozemskog premijera Marka Rutea, smatraju da je upravo to ono što Trump očekuje od Europe i da je to pritiscima unutar NATO saveza pokušavao postići i u svom prvom mandatu, tada s manje uspjeha.
Koliko god strategija uvođenja carina koje bi trebale riješiti trgovinski debalans SAD izgledala opasnom i koliko god je imala negativan učinak na svjetsku trgovinu, pa i na ozbiljno ograničavanje načela globalizacije, Trump je već otvorio nišu za rješenje problema s Europskom unijom – povećanje europskog uvoza američkih energenata, a od početka svog mandata olakšao je pristup Uniji američkom ukapljenom plinu. Vidi se i plan koji postoji u naznakama.
Nema govora o tome da bi zaustavljanje rata u Ukrajini Trumpova administracija „kompenzirala” Putinvu totalitarnom režimu pomažući mu da ponovno uspostavi oblik geopolitičke dominacije nad Europom, kao europska (doduše prljava i zapuštena) naftna i plinska pumpa, nego taj prekid ruske energetske dominacije u Europi službena Amerika smatra vrijednošću koju treba očuvati. Ukrajina je, čini se, odredište na kojem bi SAD gradile skladišta LNG-a, što bi ga onda postojećim cjevovodima s ukrajinskim partnerima distribuirale prema Europi.
Inicijativa tri mora
Zanimljivo je da se u tom kontekstu stari geopolitčki projekt, iza kojeg stoji Atlantsko vijeće, a koji je deriviran iz stare koncepcije Carterova savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD-a Zbigniewa Brzezinskog, čiji je učenik, pokojni hrvatski stručnjak za međunarodne odnose Radovan Vukadinović, tada predsjednik Atlantskog vijeća Hrvatske, za svoju učenicu Kolindu Grabar Kitarović pripremio pred nešto više od deset godina – Inicijativa tri mora, odnosno projekt vertikalne integracije Europske unije. Tusk je, kao predsjedavajući, oživio projekt Tri mora, i netom ga prepustio na vođenje hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, koji je, izgleda, prepoznao priliku da se uz pomoć njega vrati u fokus europskih politika. Inicijativa je na kraju poljskog predsjedanja dobila nove pridružene članice, od kojih je najvažnija Ukrajina.
I Plenković i Tusk znaju da je energetika u prvoj fazi bila ključan doprinos Inicijative tri mora, a čini se da ona ostaje ključna i u razdoblju koje je pred nama. U prvoj je fazi izgrađena svojevrsna vertikala od Hrvatske do Poljske, a sada je, čini se, na redu i nova vertikala, od Hrvatske do Ukrajine. Po svemu sudeći, Sjedinjene Države možda nisu spremne bitnije financijski sudjelovati u Inicijativi, kao što to nisu činile niti u prvom Trumpovom mandatu, ali podrška projektu, koja je u 2017. na Summitu u Varšavi bila vrlo izrazita, i došla je od samog predsjednika Trumpa, čini se da ni sada neće izostati.
Hrvatska je silno profitirala od koncepta vertikalne integracije Europske unije, uz pomoć te inicijative dobila je LNG terminal (doduše, financiran prije svega novcem Europske unije) i tako s jedne strane mirno preživjela energetsku krizu koja je nastala nakon početka ruske opće invazije na Ukrajinu, a s druge strane postala regionalno energetsko čvorište.
Za Zapadni Balkan je obnova Inicijative vrlo korisna
Oživljavanje Inicijative, pak, govori da Trumpova nova administracija ne odustaje od vrijednosti koje je zastupala u prvom mandatu. U vrijeme dok je njemačka kancelarka Algela Merkel još zagovarala opasni geopolitički projekt Sjeverni tok 2, koji je imao samo jednu svrhu, stvaranje pretpostavki za opću agresiju na Ukrajinu i zamjenu infrastrukture transporta plina preko Ukrajine novim pravcem (uostalom, jednako kao i Turski tok, kojim se sada plinom opskrbljuju Srbija, Mađarska i Slovačka, Putinovi sateliti na području Europe).
Predsjednik Trump insistirao je na sankcijama firmama koje sudjeluju u projektu Sjeverni tok 2, a te je sankcije, posve pogrešno, administracija predsjednika Bidena ublažila, nakon dolaska na vlast. Danas je jasno da su i Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2 tek gvožđurija na dnu Baltičkog mora, koja neće biti obnovljena, niti nakon završetka Putinove ratne avanture u Ukrajini.
I za Zapadni Balkan je obnova Inicijative tri mora vrlo korisna, ne samo zato što joj se pridružuje dio država s ovog prostora, koje još nisu članice EU. Važno je to da se polako oslikava euroatlantska buduća geopolitička slika. Pritom je važno da Inicijativa ima veliko značenje za administraciju premijera Plenkovića, jer to znači da će se Hrvatska morati pobrinuti da u energetski kontekst Inicijative što prije uključi Bosnu i Hercegovinu, naravno, efikasnom izgradnjom Južne plinske interkonekcije. To, pak znači da će premijer Plenković morati naći načina kako ograničiti uvjetovanje šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića i omogućiti brzu izgradnju poveznice Bosne i Hercegovine s euroatlantskim energetskim sustavom.
Iako su se oni koji preziru europski mirovni poredak i europsku integraciju poveselili da je s drugom Trumpovom administracijom europski projekt postao definitivno mrtav, pa i iako je Unija pokazivala rezignaciju i nesnalaženje, konačno su se otvorile nove niše povezivanja demokratske Europe.
U geopolitičkom smislu, poveznica koju simbolizira Turski tok, uz kojeg države koje se okupljaju oko „kvazisuverenizma” vide svoj geopolitički prostor širenja utjecaja, pokazat će se kao vrlo ograničena, a ideja o izgradnji nastavka ruskog naftovoda Družba, od Budimpešte do Pančeva, i nada da bi taj naftovod mogao biti druga okosnica povezivanja Srbije, Mađarske i Slovačke s Putinovom Rusijom, vjerojatno će se uskoro pokazati kao zabluda i samozavaravanje triju autoritarnih režima.
Naravno, oživljavanje Inicijative tri mora slučajno se poklopilo sa datumom kad je nova administracije predsjednika Trumpa obilježila stotinu dana svog mandata, ali takve slučajnosti često naznačuju buduće procese. Konačno se čini da demokratska konsolidacija europskog kontinenta, ali i obnova euroatanske (doduše konfliktne) suradnje imaju perspektivu.
Preporučeno
Za Balkan je jako dobro da se vidi tko bi mogao imati koristi od konsolidacije, a što bi se moglo dogoditi onima koji su se veselili geopolitičkim promjenama i novoj slici geopolitičkih odnosa. Naime, ona stara poslovica o tome kako je Bog visoko, a Rusija daleko, očito, ostaje na Balkanu itekako vjerodostojna, unatoč uvjerenju rusofila da je s njom definitivno gotovo.
Video