Video
Na današnji dan prije 19 godina u Beogradu je nestao Ivan Stambolić, bivši predsjednik Predsjedništva Srbije, čovjek koji je “balkanskog kasapina” Slobodana Miloševića lansirao u vrh političkog života, a potom i sam postao njegova žrtva.
Piše: Faruk Vele
Stambolića je “progutao mrak”. Tijelo ubijenog političara i intelektualca pronađeno je tek dvije i pol godina kasnije, 28. marta 2003. na Fruškoj gori. Pucali su mu u potiljak i bacili ga u živi kreč!
Jedan ubica progovorio je nakon ubistva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, tokom akcije “Sablja”.
Za ovo ubistvo, čija je svirepost i surovost šokirala srbijansku i svjetsku javnost, osuđeni su pripadnici zloglasne Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije.
Rodoljublje i čovjekoljublje
Nema sumnje da je ubistvo kod svojih “kilera” naručila porodica Milošević. Iza ubistva, prema presudi, stoji nekadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević ali, da li je posrijedi bio Miloševićev sukob sa svojim nekadašnjim partijskim drugom, ili osveta Miloševićeve supruge Mire Marković, koja je Stambolićevog strica Petra vezala za izdajničku smrt njezine majke 1943. godine.
Do u predvečerje čuvene Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije Slobodan Milošević i Ivan Stambolić bili su politički prijatelji i istomišljenici.
Poslije Osme sjednice, Milošević je postao “vožd srpskog naroda” i ubrzo poručio da je “pred bitkama i u bitkama”, dok se Stambolić povukao.
Kako su bilježili srbijanski mediji, do te mjere je Stambolić vjerovao Miloševiću, da je čak i svom prijatelju Miodragu Mikiju Savićeviću, koji ga je upozoravao na to šta će da se desi, odgovorio riječima “Valjda ja znam mog Slobodana”.
“Miloševića mi niko nije podmetnuo, nametnuo, Miloševića sam sam izabrao”, kazao je Stalbolić u dokumentarcu “Smrt Jugoslavije” govoreći o jugoslovenskoj drami.
Sukobili su se na pitanju Kosova. Milošević je poručio Srbima da “niko ne sme da ih bije”, a Stambolić je to osjetljivo pitanje htio riješiti mirnim putem.
“Ako tako idemo, šta će od otadžbine ostati”, govorio je Stambolić.
Sarajlije se pijetetom i poštovanjem sjećaju Stambilićeve posjete izmučenom i masakriranom gradu u aprilu 1995. godine.
Zanimljivo je da je u opkoljenom Sarajevu progovorio javno prvi put nakon osam godina.
Desilo se to na zasjedanju Druge Skupštine građana srpske nacionalnosti u Sarajevu.
Stambolić je tom prilikom rekao da je vrhovni interes Srba da odbrane pravo na zajednički život, a to se može jedino braneći BiH.
“Moramo shvatiti da je naše rodoljublje — čovjekoljublje. Ako to nije, onda naše rodoljublje postaje nacionalizam”, rekao je Stambolić u opkoljenom Sarajevu.
U razgovoru sa Edinom Kamenicom Stambolić je, uz ostalo kazao:
“Moji prijatelji se isto odnose prema meni. I oni u Sloveniji, i oni u Makedoniji, i oni iz Hrvatske, Pre tri meseca sam, recimo, bio u Zagrebu. Sada boravim u Sarajevu, medu ljudima s kojima sam, zapravo, bio sve tri protekle godine, o kojima sam se izokola, zbog blokade, raspitivao, strepeo za njih, bdeo mnoge noći zbog njih. Ne znam koliko im to znači, ali, eto, prvu priliku što mi se ukazala iskoristio sam da dođem u Bosnu”.
U Sarajevo je doputovao sa grupom beogradskih intelektualaca.
Novinari Radija Slobodna Evropa napravili su tada intervju sa Stambolićem. Najzanimljiviji su dijelovi koji upravo govore o Stambolićevim doživljajima u opkoljenom Sarajevu.
Novinari su ga pitali zašto je krenuo na taj riskantan put?
“Zbog ljudi u Sarajevu i solidarnosti sa tim ljudima”, rekao je Stambolić.
Žena je plakala
“Ali i zbog ovih ovdje, koji su bili protiv ubijanja, razaranja i uništavanja jednog grada i ljudi u njemu. I zbog onih koji su time komandovali i upravljali. Kao što sam tada u Sarajevu rekao, da jednim takvim činom pokažem da rodoljublje, ako nije čovjekoljublje, onda je lažno.”
“Svaki susret je u Sarajevu, u tih nekoliko dana, bio uzbudljiv. Stalno stisnuto grlo i gotovo na ivici suza. Mnoge pamtim. Razgovori i dani koje sam proveo sa Izetom Sarajlićem su mi ostali u veoma dubokom i živom sjećanju. Ali, ispričao bih jedan, kada je već o susretima riječ. Išao sam parkom između Vlade i Predsjedništva. Neka kišica je promicala, neka je žena pristojno obučena i uređena, sredovječna, išla sa kišobranom u ruci i skrenula je u tom parku u kome smo bili nas dvoje, nikoga okolo nije bilo, pravo ka meni. Bilo je malo neobično. Prišla je, pokušala je da nešto izgovori, nije uspjela, zagrlila me i počela da plače. Onda je to trajalo, meni se učinilo dugo, ali je to bilo nekoliko trenutaka. I meni se grlo steglo. Bili smo u tom zagrljaju, žena se odvojila, otišla i riječ nije progovorila. Otišao sam u Predsjedništvo i trebalo mi je dosta vremena da se smirim. Ta žena me je očigledno prepoznala, televizija nas je tih dana mnogo pokazivala. Mnogo takvih susreta je tamo bilo. I sa starim prijateljima i sa novim koje smo sticali, koji su nam pričali šta su sve doživljavali od granata. Bio je to put koji se ne zaboravlja. I bilo bi mi mnogo žao, bio bih mnogo siromašniji, da to nisam učinio”, sjećao se Stambolić.
Prolazak kroz tunel
Zbog granatiranja je grupa morala kroz tunel:
“To je jedno putešestvije, jedna Odiseja, koja je za svoju priču. Prvo kroz taj tunel. Doveli su nas pred taj tunel nekako u sumrak, ulicama koje su zaštićene. Ušli smo u njega, voda do koljena. Neko koferče nosim. Interesantno je da je on devetsto i nešto metara dug, a na pola smo se svi preznojili. Kada smo izašli, tamo nas je čekala vojska. Prepoznali su nas, lijepo su nas dočekali. Tu smo dugo ostali. Znojavi smo bili, a bilo je veoma hladno. Sušili smo se nekako na toj hladnoći, nigdje se nije imalo ući. Mislio sam da sigurno dobijam zapaljenje pluća. Tješilo me je da ćemo nekako stići u Split, a valjda tamo ima bolnica. Ti vojnici, svi od reda, su nas pitali što nam je ovo trebalo, zašto ovo, što ovo, šta počinismo sebi. Ti razgovori sa njima su bili doživljaj, kako su oni vidjeli taj rat.”
Preporučeno
Izvor: Radio Sarajevo
