Video
Jedan od dvadeset pacijenata ostaje pri svijesti ali paralizovan tokom velike medicinske procedure, iako se većina ljudi toga ne sjeća. Dona Pener je jedna od onih koja ima nesreću da se sjeća. Radi toga danas sve kod nje može uzrokovati napad panike.
Bila to kriva odjeća, to što je ostala zaključana u automobilu dok joj je kći u banci ili nešto treće. Izvor napadaja panike jest medicinska procedura koji je imala prije desetak godina, nešto prije 45. rođendana. Imala je teška krvarenja i bolove tokom mjesečnice pa je njen lijekar predložio da se hirurški pogleda što ne valja.
Iz nepoznatih i do danas nejasnih razloga, opšta anestezija nije djelovala. Probudila se tačno prije no što je hirurg zarezao u njen abdomen. Na žalost, nije mogla signalizirati da nešto nije u redu. Bila je nemoćna na operacijskom stolu, u neopisivoj agoniji, dok je hirurg “kopao” po njenom tijelu. Bila je uvjerena, piše BBC, kako je to način na koji će umrijeti, upravo tako, u užasnim bolovima na hirurškom stolu.
I dalje ima “dvije do tri noćne more svaku noć, a zbog toga što je na produženom bolovanju izgubila je finansijsku nezavisnost”. “Ovo je doživotna kazna”, kaže žena čije je iskustvo zaista bilo ekstremno, no novi podaci pokazuju kako oko pet posto ljudi iskusi buđenje na operacijskom stolu, a možda i mnogo više no većina ih se, radi efekta amnezije, neće sjećati ničega o događaju.
Neki pacijenti uspiju podići ruku ili čak progovoriti kako bi pokazali da anestetik ne radi prije no što kirurg podigne skalper, ali ponekada je to nemoguće i rezultat toga je mali postotak svjesnih ljudi koji prođu svoju operaciju bez da mogu signalizirati da su pri svijesti. Pener se prisjeća svoje nesreće koja ju je obilježila. Kaže kako je bila nervozna, ali već je primala generalnu anesteziju i nije bilo previše problema. Kod ove operacije je zaspala misleći “eto, kreće”. I onda se probudila, iako nije otvorila oči.
Čula je sestre kako pričaju oko nje i osjetila kako joj neko riba abdomen. Bila je uvjerena da je operacija gotova, i da je bila bezrazložno nervozna. Tek kad je čula hirurga da traži skalper postala je svjesna toga da operacija nije završila, nije još niti počela. Sljedeće što je osjetila jest bol rezanja. Pokušala se sjesti ali nije mogla. Probala je plakati ali suze nisu išle.
To opisuje kao osjećaj nevjerovatne frustracije, kao da joj neko sjedi na prsima te joj ne dopušta da se pomakne. Pokušala je i pomaknuti stopalo, u čemu je čak i uspjela ali medicinske sestre i doktori, na njen užas, nisu to primijetili. Zato što je micala jezikom prerano su joj ukloniti tubu iz dušnika, te se kalvarija nastavila jer nije mogla disati i tu je pala u nesvijest. Kao vjernica, kaže da je osjetila prisutnost boga i imala izvantjelesno iskustvo. Tek kad su joj vratili dotok kisika počela se buditi u suzama, a do danas ju proganja osjećaj apsolutne bespomoćnosti.
Preporučeno
– U svakom trenu mogu dobiti napadaj panike i teško mi je uopšte gledati svakodnevni život koji se odvija pred mojim očima, bio moj ili tuđi. Zbog ovoga sam invalid za sva vremena”, kaže.
