Sudeći po društvenim mrežama, mi zapravo nikad nismo živjeli bolje

Na društvenim mrežama ljudi putuju, vjenčavaju se, rađaju najpametniju i najljepšu djecu, obrazuju se, diplomiraju i provode. Da li su ti ljudi zaista toliko srećni iza svojih ekrana?

Moderno i brzo doba u kome živimo nameće tempo neprestanog napretka bez mogućnosti da se pogriješi ili bude nesrećan. Krilaticu „Vrijeme je novac“ tehnološki razvoj je ubrzao do usijanja, što za posljedicu često dovodi čovjeka u apsurdnu situaciju, da ima novca, ali ne i vremena, ili još češće u našem društvu – da je bez vremena i u besparici.

Međutim, sudeći po društvenim mrežama, mi zapravo nikad nismo živjeli bolje. Naslovna stranica Fejsbuka je tijesna za sve fotografije sa luksuznih vjenčanja i putovanja. Na Instagramu se nadmećemo u robnim markama, na Tviteru u ispraznim mudrostima. Čini se da takmičenju nema kraja.

Šta sve dijelimo na društvenim mrežama?

Društvene mreže i društvo kao takvo nametnuli su nam potrebu da pokažemo svijetu svaki detalj svog života. Tačnije, svaki lijep detalj. Od svakog trenutka se pravi spektakl i umjetnost:

– dva pržena jaja na oko u tanjiru sa strukom peršuna
– naslovna strana diplomskog rada
– korice knjige na obali mora
– musava beba koja prvi put samostalno jede keks
– vjerenički prsten sa prozirnim cirkonom u sredini
– ruka na volanu novog automobila
– zalazak sunca na nekoj egzotičnoj destinaciji

Spisak se može produžiti u beskonačno, prema principu „Sto ljudi, sto ćudi, hiljadu načina da se pohvališ.“

Mane društvenih mreža možda najjasnije oslikavaju svakodnevni hvalospjevi.

S jedne strane, potreba da se (samo)pohvalimo najčešće dolazi kao potreba za priznanjem ili prihvatanjem u društvu. Iz straha da se naši uspjesi neće primijetiti, da će naša sreća proći nezapaženo u sredini u kojoj živimo – dijelimo sve.

S druge strane, potreba za hvalisanjem često se javlja kao odgovor na tuđe hvalisanje. Šef je otputovao na Tajland – ti si kupio auto. Drugarica iz srednje škole se vjerila – ti si se obukla po posljednjoj modi i cijelo veče pozirala u prestižnom klubu. Društvo s fakulteta se sastalo bez tebe – ti si objavila fotografiju svoje preslatke šestomjesečne bebe. Oni žive dobar život – ti živiš još bolji.

Da li smo svi srećni na društvenim mrežama?

Svaki ulazak na društvenu mrežu predstavlja start nove trke. Nadmetanju kao da nema kraja. Postavlja se pitanje: da li su ti ljudi zaista toliko srećni? I ako jesu, odakle potreba da baš svaki trenutak podijele javno sa svima a ne samo sa ljudima do kojih im je stalo?

Ako si srećan: čemu služi ta takmičarska atmosfera?

Ako nisi srećan: zašto lažeš da jesi?

Umjesto da se okrenemo ličnom rastu, mi učimo kako da što bolje i uspješnije predstavimo to što imamo. Pakujemo u sjajan papir praznu kutiju. Dijelimo na društvenim mrežama lijepe trenutke i lijepe stvari iza kojih se kriju razna nezadovoljstva i frustracije. Lakše je slagati na društvenoj mreži nego u stvarnom životu. Na društvenoj mreži niko ne može provjeriti da li govoriš istinu.

Kada prestaje takmičenje u laganju?

Zbog uvjerenja da je sve što nam se društvenim mrežama prikazuje stvarno često zanemarujemo činjenicu da to nije stvarno. Fotografija slatke bebe ne svjedoči o neprospavanoj noći mame. Fotografija Julijinog balkona u Veroni ne potvrđuje nepodnošljivu gužvu i gurkanje na stepenicama koje vode do najljubavnije sobe svjetske literature.

Nasmijana lica ispred fakulteta ne govore o diplomskom radu koji je četiri puta ispravljan. Upleteni prsti na plaži ne garantuju doživotnu ljubav.

Svako onlajn takmičenje je, zapravo, uzaludno trošenje energije. Na društvenim mrežama, kao i u životu, nema garancije za sreću.

Zašto onda imamo osjećaj da nešto propuštamo?

Internet nam je dao bezbroj mogućnosti. Dva klika nas mogu odvesti na ulice Barselone ili do besplatnog kursa nekog jezika. Mi ipak, malograđanski, obilazimo tuđa (onlajn) dvorišta. Upleteni u društvene mreže, u potrazi za sopstvenim uspjesima i srećama, često zastanemo da osmotrimo tuđe. Ono što nije naše izgleda sjajnije, ljepše, bogatije i kao nešto nedostižno. Osjećaj da propuštamo život ipak ne dolazi zbog toga što neko drugi živi drugačije od nas ili onako kako bismo mi voljeli. To je samo posljedica toga što gledamo kako drugi žive umjesto da i sami živimo.

Promjene nastaju onda kada se osvijestimo i spremno pogledamo problemu u oči. Jedino što propuštamo jeste naš život i naša lična, jedinstvena priča, koja ni po čemu ne treba ličiti na tuđu.

Umjesto mreže društvenih iluzija i laži ispletimo unikatno životno tkanje. Ne moramo ga podijeliti na Fejsbuku.