Video
Među mnogima koji su pijetet prema živim i ubijenim Srebreničanima iskazali dolaskom u Potočare, plakale skupa s majkama žrtava, posjećivale stratišta njihovih sinova, našle su se i najpoznatije svjetske političarke, kraljice, baronese, glumice, aktivistice svjetskih organizacija i fondacija… U najkraćem, to su žene koje su svojim imenom i glasom, kako u toku opsade, tako i nakon počinjenog genocida, pronosile istinu o zločinu u Srebrenici. Bianca Jagger, kraljica Nur, Swanne Hunt, Angelina Jolie, Mia Farrow, Christiane Amanpour samo su neke od njih.
BIANCA JAGGER
S tragedijom Srebrenice poznata svjetska glumica, aktivistkinja i ambasadorica mnogih međunarodnih organizacija koje se bave ljudskim pravima, Bianca Jagger upoznala se još u prvim mjesecima 1993. godine, u vrijeme teške opsade ovog gradića na sjeveroistoku Bosne. Drugi put, među Srebreničanima, tačnije majkama koje su izgubile svoje najmilije, našla se 1997. godine, tačnije, na drugu godišnjicu počinjenog genocida.
Njen dolazak na tuzlansku Pingu, odakle je autobusima nekoliko stotina majki krenulo prema jednom od stratišta Srebreničana na području Sapne, mnogima se učinio nestvarnim.
Prenosimo impresije i dijelove razgovora koji je autorica ovog teksta tada vodila s Biancom.
…Krhko žensko stvorenje. U pogledu, u izrazu lica, u koraku, apsolutna odvažnost. Dostojanstvena, sa strahopoštovanjem prema žrtvi, kako i priliči ovome danu. Ništa od napadne zapadnjačke teatralnosti, kakvoj smo nerijetko svjedočili. Polako se miješa s boli srebreničkih majki i kako se njihova tuga zatalasa, tako i ona s njom krene, ni po čemu se ne razlikujući od njih. Da nije njene duge crne haljine, fotoaparata okačenog na lijevom ramenu, neznanac bi pomislio da je i ona jedna od njih.
…Mirno stoji na tuzlanskoj Pingi. Neko predloži da krene luksuznim automobilom prema Sapni, ali ona, kao da ne čuje, s majkama polako ulazi u autobus. Zbog njih je, reče, i došla. Gdje god se autobusi na putu zaustavljaju, ona izlazi i od međunarodnih zvaničnika koji prate kolonu traži odgovor zašto nešto ne može. Nečujno grli majke, tješi ih, briše im suze s lica, drži za ruku… Ne smetaju joj njihove ni dimije, ni šamije…
Autobusi stižu u Sapnu. Srpska policija uz pomoć pripadnika međunarodnih snaga stacioniranih u Zvorniku, bodljikavom žicom presjekla je put. Ne da naprijed. A majke su htjele u Đuliće, Petkovce… mjesta gdje su im strijeljali djecu. Bianca Jagger, Tilman Zuelch uz pomoć nekolicine majki pokušavaju podići žičanu ogradu…
Nešto kasnije, u razgovoru, Jagger nam govori o razlozima svog dolaska na obilježavanje druge godišnjice ubijanja civila Srebrenice, što je već ukazivalo na zločin genocida.
– Ja sam njihovu patnju osjetila još 1993. godine. Nikad neću zaboraviti taj moj dolazak u Srebrenicu i susret s njima. Bilo je toliko muke u njima, a niko nije htio da im pomogne. Ljudi su umirali jer nisu imali lijekove – a lijekovi na svakom koraku u svijetu. Samo ih je trebalo donijeti. Kad je u julu 1995. godine pala Srebrenica, shvatila sam da je to definitivni krah moralnosti cjelokupne svjetske zajednice. U prvom momentu reagirala sam kao žena. Odjednom sam počela razmišljati da li je neko od mojih poznanika iz Srebrenice stradao… Teško sam se nosila s tom mišlju – kazat će nam tada Jagger.
Na pitanje šta je to izazvalo njene tolike suze dok se grlila s majkama Srebrenice, tiho je odgovorila:
– Bol ne poznaje jezičke barijere. Svaku od njih sam razuzmjela. Govorile su mi o svojoj djeci. O broju stradale djece. Ja sam žena i meni je teško i zato sam plakala. Ali, mi moramo biti jake da bismo saznale istinu ili o živim ili o mrtvim. Zato sam ovdje. Da pomognem, da tražim. I da molim ako treba. Poniženje je stajati pred ovim žicama, a oni van ne daju da posjetite, da vidite kako bar izgleda neko mjesto na kome je, možda, ubijeno i vaše dijete. Osjećam se poniženo…
Majke su tog 11. jula 1997. godine, umjesto u Đuliće, krenule prema Nezuku. Pješke. I Bianca Jagger s njima. Nijednog momenta, iako je vladala nesnosna julska žega, nije se vidjelo da joj je teško. Na rastanku je plakala. O njenom boravku u BiH i saosjećanju s boli srebreničkih majki narednog dana izvijestili su svi svjetski mediji. I prenijeli njene poruke o nepristajanju na zaborav.
– Ja ne pristajem da živim s onima koji hoće da zaborave ovakav zločin. Ne bude li se pamtio zločin, on će se ponovo dogoditi – kazala je tada za „Dnevni avaz“ Bianca Jagger.
– Ja savršeno dobro znam šta se u Bosni dogodilo. Ko je koga nevinog ubijao. I zašto se ubijalo. Ubijati nekoga što ne moli istog Boga kao vi, ili što ima drugu boju, drugi jezik, ne smije dozvoliti kraj 20. stoljeća. Mi smo tu da dignemo glas. Žene, dakako. One su jake. Vidite li koliko su jake i ove žene, iako su izgubile po nekoliko djece… Za ovoliki broj stradalih neko mora odgovarati. Neko mora položiti račun. Pa to su bili civili. Danas im se ni grob ne zna. Pa valjda je osnovno ljudsko pravo da čovjek kad umre i bude sahranjen kao čovjek… Danas nam ne daju da prođemo do grobnice u Đulićima, a svi govore o provođenju Dejtonskog sporazuma. Gdje je tu sloboda kretanja? Ovo je primjer da je Dejtonski sporazum samo papir – kazala nam je tada Jagger.
– Svijet zna da su bosanske žene mnogo propatile. Da su bile ubijane, silovane. Što je najgore od svega, ubijali su njihovu djecu i to nevinu. Mnoge žene u svijetu predano rade, apeliraju, protestiraju, animiraju velike ljude da se sazna istina o nestalim Srebreničanima. Morat će međunarodna zajednica položiti račun pred Srebreničankama. Morat će izaći neko pred njih, a zna se da su bili zaštićena zona i reći tim ženama: to i to dijete je ubijeno, njegov grob, njegov, leš, njegov trg se nalazi tu i tu. Sve dok se to ne dogodi mi moramo tražiti to svoje pravo. A kad se to dogodi, onda ćemo tražiti da se zločincima koji su to učinili sudi. Zato sam i ja tu. Da pomognem koliko mogu. Da dignem svoj glas, da saosjećam sa njima, da im bar malo bude lakše – poručila je Jagger.
KRALJICA NUR
Bio je 11. juli 1996. godine. Dvorana „Mejdan“ u Tuzli. Obilježavanje prve godišnjice ubijanja Srebrenice. Nekoliko hiljada žena koje su godinu ranije posljednji put vidjele svoje sinove, muževe, braću, rođake prateći ih u toliko željenu slobodu… Još ih je držala nada da će neki od njih možda doći.
U dvoranu tiho, u pratnji najviših zvaničnika BiH, ulaze kraljica Nur, supruga jordanskog kralja Huseina, nezaboravna Swanne Hunt, tadašnja visoka dužnosnica Clintonove administracije i prijatelj pravde i mira kakav se rijetko sreće, Tatjana Ljujić-Mijatović, zatim mirovna aktivistica iz Argentine kojoj su Pinochetovi fašisti ubili sedam članova najuže porodice…
Na panou iza podija namijenjenog za obraćanje gostiju poredani jastučići s izvezenim imenima ubijenih srebreničkih sinova. Vezle su ih prisutne majke, sestre, nane, djevojke… Obraćaju se prisutni gosti, predstavnici države. Tuga… Na videozidu kadrovi iz Potočara od prije godinu, na kojima prisutne majke prepoznaju svoju djecu koja su im zločinci istrgli iz ruku dok su se pokušavali ukrcati u autobuse s namjerom da stignu do Tuzle. Vide muževe, braću, sinove… Tihi plač prerasta u jecaje, glasne povike, vrisak… Škripe stolice s kojih jedna po jedna padaju onesviješćene majke… Situacija izmiče kontroli. S mjesta gdje je do tada sjedila, polako ustaje kraljica Nur. Pridržava bijelu mahramu na glavi i odbija pomoć osiguranja koje je prati dok se penje na podij u namjeri da se obrati majkama. Zastaje…
– Bismillahirrahmanhirrahim…- odjeknuše iz njenih usta riječi Svete Knjige. Odjednom tajac. Guta suze dok izgovara poruke ohrabrenja majkama, moleći ih da budu jake… Stapanje s tugom Srebrenice njeno kraljevsko držanje nije moglo sakriti. Suze su se skotrljale niz njeno lice.
U junu 2003. godine, kao aktivistica Međunarodne komisije za traženje nestalih, kraljica Nur prvi put stigla je u Potočare. Prethodno obilazeći tek otkopanu grobnicu Ogradice iznad Vlasenice gotovo da je ostala bez riječi. Nakon proučene Fatihe za duše ubijenih, priznala je to svojom izjavom medijima: „Ovo je moja prva posjeta masovnoj grobnici u BiH. Intelektualno sam bila pripremljena na ovo, ali s ljudska strane ostala sam bez adekvatnih riječi“.
Istog dana stigla je i u Potočare. S majkama i tadašnjim tuzlanskim muftijom Huseinom ef. Kavazovićem prošla je kroz Potočarsko mezarje. Pored mezara braće Senada i Seada Dautbašića, Muje Ajšića, braće Mujić proučila je Fatihu.
Swoni Hunt, bivša američka ambasadorica u BiH, 2015. godine s jednom od srebreničkih majki u galeriji posvećenoj sjećanju na SrebrenicuKasnije u razgovoru s majkama, samo je kazala: „Boga molim da vam podari snagu da sve ovo izdržite“.
I na obilježavanju 20. godišnjice genocida u Srebrenici, kraljica Nur se ponovo našla u Potočarima.
– Drage majke Srebrenice, imate posebno mjesto u mom srcu od prve moje posjete u julu 1996. godine, kada sam došla da izrazim solidarnost i donesem pomoć Jordana. Nakon mnogih sastanaka od tada, vaša snaga, saosjećanje, povjerenje i tolerancija u tami i bolu vratili su mi vjeru u moć vjere i ljudskosti da pobijedi zlo – poručila je tada, obraćajući se posebno majkama koje su izgubile svoju djecu.
– Iz ovog tmurnog, svetog mjesta dozvolite nam da pošaljemo poruku: počinitelji tih zločina će biti pronađeni. Pravda i istina će pobijediti. Neki će vam pokušati reći kako morate zaboraviti prošlost kako biste krenuli ka budućnosti. Ne smijemo, ne trebamo zaboraviti ljudsko lice ove tragedije. Vi, žene Srebrenice ste izdržale najbolnije nedaće. Izdržale ste to s hrabrošću. Pravda, istina i saosjećanje će prevladati – poručila je jordanska kraljica na 20. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici.
ANGELINA JOLIE
I jedna od najpoznatijih svjetskih glumica, Angelina Jolie posjetila je Potočare, kako bi izrazila svoje saosjećanje sa žrtvama genocida u Srebrenici. U Potočare je stigla 28. marta 2014. godine u pratnji Williama Haguea tadašnjeg ministra vanjskih poslova Velike Britanije, te baronese Arminke Helić.
Nakon što je polaganjem cvijeća odala poštu ubijenim u genocidu, Jolie je u pratnji svojih domaćina obišla Muzej genocida i Spomen sobu posvećenu žrtvama, a potom se susrela s majkama koje su je dočekale u krugu Memorijalnog centra.
Nije skrivala suze, niti izraze duboke potištenosti onim što je vidjela i čula.
Nepuna tri mjeseca kasnije, u povodu obilježavanja 11. jula – Dana genocida u Srebrenici, kada je u Potočarima obavljen ukop i klanjana dženaza za 175 žrtava genocida, Jolie se emotivnom porukom obratila javnosti, ističući da je „svojim srcem uz porodice koje ispraćaju svoje najmilije“.
– Vaše dostojanstvo i snaga su ono na šta se treba ugledati. Mislima sam uz brojne druge Bosance i Bosanke čiji su očevi, braća i sinovi brutalno ubijeni prije 19 godina, a čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni – poručila je slavna glumica.
MIA FARROW
U decembru 2007. godine Memorijalni centar u Potočarima posjetila je i poznata holivudska glumica Mia Farrow.
Susret s majkama Srebrenice izazvao je erupciju emocija slavne glumice, dok je u društvu svojih prijatelja iz Ruande i Darfura, te srebreničkih majki obilazila Memorijalni centar. Niz obraze svih prisutnih su se slijevali potoci suza.
– Teško je pronaći riječi za ovo što vidim u središtu agonije koja još traje, ovdje gdje su grobovi još otvoreni. Glasovi ubijenih pitaju se ono što se i mi pitamo: „Kako se ovo uopće moglo dogoditi?“. Gdje je bio cijeli svijet kada se ovo događalo? Zašto niko nije došao da ih spasi.? Mi smo vas izdali! Moja zemlja i sve zemlje svijeta su vas izdale. I kolektivno i individualno smo vas izdali. Možda sada zvuči patetično, ali moram reći: žao mi je – izgovorila je kroz suze Farrow.
Čuvena glumica u Srebrenici je boravila u sklopu misije „Olimpijski san za Darfur“ u kojoj obilazi mjesta u svijetu koja svjedoče o genocidu. S njom su bili i predstavnici sudanske regije Džil Saviti i Omar Ismael, te Fadila Memišević iz Društva za ugrožene narode.
CHRISTIANE AMANPOUR
– Srebrenica je za svijet definirajući moment koji nas je trebao naučiti štošta o kolektivnoj sigurnosti i moralu – izjavila je u nedavnom ekskluzivnom intervjuu za N1 ratna reporterka CNN-a Christiane Amanpour.
– Negiranje i glorifikacija genocida posljednja je faza izvršenja ovog zločina, najstravičnijeg nakon holokausta. Negatori genocida, oni najglasniji, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, srbijanska premijerka Ana Brnabić i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, kao politički lideri i dalje ne uspijevaju ujediniti decenijama razjedinjene zajednice na Balkanu. Srebrenica je za svijet definirajući moment koji nas je trebao naučiti štošta o kolektivnoj sigurnosti i moralu – rekla je Amanpour prošlog mjeseca, odgovarajući na pitanja reporterki N1 Iki Ferrer Gotić.
‘Nikada više’ se ponovo događalo u ‘90-ima, na Balkanu, u Evropi, u zemlji koja je samo deceniju ranije bila domaćin zimskih olimpijskih igara. Ono što se dogodilo u Sarajevu, drugim gradovima i selima, pa naposljetku u Srebrenici, odredilo je našu generaciju i način na koji posmatramo kolektivnu sigurnost i moral”, dodala je ova čuvena britansko-iranska novinarka, koja je izvještavala iz brojnih ratnih i kriznih zona svijeta, te bila i u Bosni i Hercegovini u jeku agresije, a poslije genocida je, također, posjetila Srebrenicu.
Kada je u novembru 2017. godine ratni zločinac i komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić u Haškom tribunalu osuđen na doživotnu robiju, Amanpour se prisjetila i svog boravka u našoj zemlji 1993. godine, kada je razgovarala i s krvnikom Bosne. Tada je bio pun sebe, podrugljiv i uvjeren u vlastitu nedodirljivost, a Amanpour mu je još tada postavila neugodno pitanje o mogućnosti da bude optužen za ratne zločine. Mladić se sprdao s etničkim čišćenjem i genocidom.
– Bili bismo siromašni bez muslimana. Dobro ih je imati uokolo, ali u manjoj koncentraciji – podrugljivo je komentirao u to vrijeme nasmiješeni Mladić.
-Sjećam se da je u ljeto 1995. godine general Rupert Smith, glavni zapovjednik UN-ovih snaga u BiH, kazao da će Srbi uskoro pokušati zauzeti područja koja su Ujedinjene nacije proglasile ‘sigurnim’. Ne znam koliko su ga ljudi shvatili ozbiljno, ali dogodio se napad na Goražde, Žepu i Srebrenicu. Više od 8.000 ljudi ubijeno je samo zato što su muslimani”, kazala je Amanpour 11. jula 2015., u povodu 20. godišnjice od genocida u Srebrenici.
Ona se prisjetila, kako je rekla, užasnih i zastrašujućih slika iz Srebrenice kada je Ratko Mladić okupio stanovnike dijeleći im čokoladice i govoreći im da se ne brinu.
– To je jedan od uznemirujućih snimaka koje sam u životu vidjela. Za samo nekoliko sati ti muškarci i dječaci su ubijeni – dodala je CNN-ova reporterka.
Podsjetila je i na masakr na Markalama, koji se dogodio u augustu iste godine, a koji je konačno bio okidač za vojnu intervenciju međunarodne zajednice.
– Ne zaboravimo da je ovo bilo namjerno ubijanje civila, a ne bitka vojske s vojskom. Srpske snage su bile razmještene po brdima oko Sarajeva i ubijale stanovnike dok su stajali u redovima, dok su prelazili cestu. Ubijali su djecu, žene, stare… – kazala je Amanpour, dodavši da se sve to dešavalo pred očima cijelog svijeta.
– Rat kojem sam svjedočila za mene je promijenio sve. Kao mlada reporterka, u Bosni sam pronašla svoj glas – rekla je Amanpour.
Preporučeno
(Foto: Arhiva Ahmeta Bajrića Blicka)
