Video
Piše: Josip Mlakić/24sata.hr
Međutim, već sad, nakon nekoliko mjeseci kolektivne karantene, može se s velikom sigurnošću reći da ništa nije toliko promijenilo “naš način života” kao aktualna pandemija korona virusa.
Pogotovo je neizvjesno koje će to posljedice ostaviti, odnosno u kojem će opsegu promijeniti svijet kakav poznajemo, što će prvenstveno ovisiti o duljini “izvanrednog stanja”. Hoće li se dogoditi nešto slično onome što se može vidjeti u nekim znanstvenofantastičnim filmovima u kojima se koristi dramaturški obrazac kriogenike? Kriogenika je pokušaj da se ljudsko tijelo zamrzne na određeno vrijeme kako bi ga poslije mogli bez ikakvih posljedica reanimirati.
Junaci spomenutih filmova obično se “probude” u svijetu koji više ne prepoznaju. Zamislite da netko “prespava” karantenu pa da se “odmrzne” kad sve prođe. Što će prvo učiniti? Možda će posegnuti za daljinskim upravljačem televizora i provjeriti kad je na rasporedu nogometna Liga prvaka? Ili će, možda, odabrati neku turističku destinaciju koju “vrijedi” posjetiti? Ništa kao ovo dvoje ne opisuje u tolikoj mjeri taj “naš način života”.
Ovo dvoje je, također, neraskidivo povezano: putovanja i vrhunski nogomet neka su vrsta najvidljivije društvene crte koja dijeli siromašne i bogate, odnosno u velikoj mjeri pokazuje raslojenost svijeta. Hoće li se nakon pandemije te dvije stvari donekle nivelirati, ako uzmemo u obzir ekonomsku teoriju po kojoj su “izvanredna stanja”, ratovi, epidemije i slično, “veliki nivelatori”?
Riječ je, ukratko, o dvije “najvažnije sporedne stvari na svijetu”, koje u mnogome definiraju taj famozni “naš način života”. I, kad je riječ o putovanjima, na koji način će se nivelirati?
Hoćemo li u prosjeku putovati svi ili nitko? Najprije o putovanjima. Jesu li ona rezultat urođene ljudske potrebe za kretanjem, upoznavanjem novih predjela, kultura i slično? Zasigurno jesu. U svojem romanu “Bjeguni” poljska nobelovka Olga Tokarczuk spominje ljudski “lutalački gen”. Zaljubljenicima u putovanja, kako piše Tokarczuk, manjka gen koji karakterizira sjedilački način života, što ih priječi da puste “korijenje”. Ili su putovanja postala neka vrsta statusnog simbola?
Jesu li svi oni silni Hrvati koji s prvim snjegovima pohrle na europska skijališta uistinu strastveni zaljubljenici u skijanje ili tu ima još nečega? Želje za pokazivanjem, usprkos tome što možda ne vole skijanje, ili, ljeti, cjelodnevno prženje na suncu?
Postoji onaj prastari vic o Muji koji je tjedan dana ljetovao na Jadranu. Kad se vratio kući, pitaju ga kako je bilo, a on im odgovara: “Preživio je Mujo i gore stvari”.
Povijest mojih putovanja samo je povijest tegoba, piše na jednome mjestu Olga Tokarczuk. Njen roman funkcionira i kao neka vrsta “enciklopedije putovanja” u kojoj govori o svim aspektima putovanja: o aerodromima, putničkoj prtljazi, motivima putovanja, hotelima, o slučajnim susretima, bedekerima, o neizbježnim susretima sa “zemljacima” na nekim udaljenim destinacijama…
Posebno je zanimljiva “natuknica” o putnoj kozmetici, koja je umanjena verzija kozmetike koja se koristi u kućama. “Čini se kako kozmetička industrija fenomen putovanja drži umanjenom kopijom sjedilačkog života.” Putovanja su, onda, neka vrsta imitacije života, a za neke, za “bjegune” Olge Tokarczuk, jedini prihvatljiv način života.
Moto: ‘Kreći se, kreći’
Njeni “bjeguni” su mistična sekta koja je u neprestanom pokretu i skrivanju, ljudi za koje ne postoji sjedilački način života. Njihov moto je: “Kreći se, kreći. Blagoslovljen onaj koji ide”. Ako isključimo ironiju, ovo je idealan moto za jednu od najvećih i najvažnijih industrija u današnjem svijetu, onu turističku, koja je od neizmjerne važnosti za zemlje poput Hrvatske, u kojima čini nesrazmjerno velik dio ekonomije.
Njemačka Lufthansa ovih dana već najavljuje smanjenje flote u sljedećem razdoblju, pogotovo za neke vrlo udaljene destinacije. To će se na ta turistička odredišta odraziti porazno, kao što će se porazno odraziti ova najvjerojatnije izgubljena sezona na hrvatski turizam.
Nažalost, krize su i najbolji način zarade. Naomi Klein u svojoj knjizi “Doktrina šoka – uspon kapitalizma katastrofe” piše upravo o ovom fenomenu. Po njoj, krize se često generiraju upravo zato da bi se na njima profitiralo.
Naravno, ovo ne treba povezivati sa svim onim silnim teorijama urote koje možemo čuti ovih dana, a koje se u krajnjem slučaju mogu svesti na to o čemu Klein piše: korona virus je netko stvorio u svojim tajnim laboratorijima da bi profitirao na njemu.
Korona virus ‘ubio’ kruzere
Dobar primjer onoga o čemu Naomi Klein piše u “Doktrini šoka” je notorni Jeff Bezos, vlasnik Amazona, o kojem ovih dana pišu gotovo svi svjetski mediji jer je tijekom pandemije korona virusa za kratko vrijeme enormno uvećao svoje bogatstvo. Iako je dosad bezbroj puta dokazano kako ljudi slabo uče na vlastitim pogreškama te da je u pozadini većine ljudskih tragedija i nedaća ljudska pohlepa, postoji i cijeli niz lijepih primjera.
Čitamo ovih dana o donacijama pojedinih sportaša, javnih osoba ili tvrtki medicinskim ustanovama za borbu protiv korona virusa, što ulijeva i jednu vrstu optimizma, jer pokazuje kako u vrijeme kriza jača solidarnost među ljudima.
Poseban vid putovanja su kružna putovanja svijetom, famozni kruzeri, koja su se početkom pandemije za neke pokazala kao “savršena klopka”.
Mediji su tad bili puni informacija o kruzerima na koje je prodro korona virus, a koje nitko nije htio pustiti u svoje luke, pretvorivši ih tako u neku vrstu ukletih brodova, poput onih iz filmske franšize “Pirati s Kariba”. Hoće li ovo fatalno utjecati i na tu industriju? Hoće – naravno.
Pad turizma je kolaps svega
Međutim, problem je mnogo veći jer je danas nemoguće zasebno promatrati određenu industriju. Kolaps svake od njih pokreće lančanu reakciju. Smanjivanjem kružnih putovanja dolazi do stagnacije brodogradilišta te cijelog niza djelatnosti koje su vezane uz njih, a to je gotovo cijela industrija: drvna, metalna, prerađivačka…
Kad je riječ o klasičnom turizmu, tu prije svega “trpi” bazična industrija, kakve su poljoprivreda i ugostiteljstvo. Dakle, budućnost nije ni najmanje svijetla. Ali i tu treba postaviti pitanje za koga i u kojoj mjeri. Tko zapravo najviše zarađuje na kružnim putovanjima?
Uglavnom vlasnici kompanija. U kojem će se onda smjeru kretati ta moguća “nivelacija”? Tako što će oni koji imaju previše imati mnogo manje, što onima koji nemaju ništa ne predstavlja baš neku utjehu.
Pandemija je kod većine ljudi stvorila možda osjećaj da svatko mora imati određene rezerve novca, da je život na
kredit ili od danas do sutra iznimno rizičan. I da će se ljudi u tom smislu odricati nečega bez čega se može, putovanja, primjerice. A uz to treba imati u vidu da stanje u ovoj oblasti ni prije izbijanja pandemije nije bilo idealno.
Dobar je primjer pariška katedrala Notre-Dame, koja je izgorjela u katastrofalnom požaru prije točno godinu dana. Notre-Dame je godinama donosila golem profit cijeloj Francuskoj, ali se usprkos tome nije dovoljno ulagalo u nju, te je na kraju izgorjela. Što će se dogoditi s nekim drugim svjetskim znamenitostima koje će odsad, čini se, donositi mnogo manji profit? Hoće li ulaganje u njihovo održavanje biti proporcionalno smanjenim prihodima, što može onda dovesti do njihove ubrzane devastacije?
Bit će bolje nego ‘95. ili ‘96.
Hoćemo li i u zapadnom svijetu možda svjedočiti turizmu na koji smo navikli u bivšoj Jugoslaviji, u kojem su učenici ili drugi slojevi stanovništva organizirano posjećivali spomenike revolucije, Kuću cvijeća ili Titovu rodnu kuću u Kumrovcu?
Danas su svi ti spomenici devastirani osim onih koji ispunjavaju “tržišne kriterije”. Hoće li se ta famozna “nivelacija” odvijati prema nekom ovako crnom scenariju? I koliko će vremena trebati da se turistička industrija oporavi, da barem dođe na brojke približne onima uoči pandemije?
Bojim se da će to potrajati. Dobar primjer je Hrvatska, gdje je nakon ratnog “izvanrednog stanja” BDP dugo uspoređivan s onim od prije rata. Svijet će doživjeti ono što su zemlje s ovih prostora, uključujući Hrvatsku, već imale, najradikalniju moguću “nivelaciju”.
Zbog toga ne treba biti pretjerani pesimist. Bit će nam neusporedivo bolje negoli je bilo 1995. ili 1996., ako je to neka utjeha. U ovome treba vidjeti i priliku za novi početak, koji je moguć isključivo radikalnim izmjenama prioriteta.
Preporučeno
