Nakon uspjeha švedskih demokrata na izborima u toj zemlji ekstremna desnica je ostvarila pobjedu iu Italiji. Iako demokrate u Švedskoj neće biti dio vlade, za šta zasluge idu liberalima, oni će ipak imati veliki uticaj na kreiranje politike pogotovo one koja se tiče migracija.
Švedska je zemlja koja je dugi niz godina bila poznata po svojim liberalnim zakonima o migraciji i prihvatila je veliki broj migranata sa Bliskog istoka i Afrike. Očigledno je sa usponom Demokrata ekstremno desno orjentisane stranke, ta politika će se promjeniti. Iako su ostvarili vrtoglav uspjeh na izborim, njihovo djelovanje u okviru same švedske vlade će biti koliko toliko kontrolisano.
Za razliku od Švedske, u Italiji ektremna desnica će u potpunosti kontrolisati Vladu, što zasigurno daje glavobolju Briselu, jer je teško izbjeći istorijski simbolizam Đorđe Meloni i njene partije “Braća Italije” (Fratelli d’Italia ili FdI) dolazeći na vlast samo mjesec dana prije stote godišnjice “Marša na Rim” italijanskog diktatora Benita Musolinija koji je rezultirao uspješnim fašističkim državnim udarom.
I dok se Meloni nedavno distancirala od Dučea, ona i mnoge njene stranačke kolege u prošlosti su ga hvalili. Njena partija ima isti logo, italijansku trobojku u obliku plamena, koji koristi neofašistički Italijanski društveni pokret (MSI) koji se digao iz pepela Drugog svjetskog rata, a ona se nije stidjela da upotrijebi slogan (ili varijacije) “Bog, domovina, porodica” povezan s Musolinijevim režimom.
No, ono što može da raduje zvaničnike EU u Briselu je zaokret u retorici Melonijeve, koja je od euroskeptika odjednom promjenila ploču do te mjere da je čak potpuno promijenila neke od svojih kontroverznijih političkih stavova što je bliže vlasti. Ona više ne želi izvući Italiju iz eura, odjednom je postala velika obožavateljka NATO saveza i obećala je da će uravnotežiti budžet nakon što se prethodno bunila protiv mikroupravljanja Brisela italijanskom ekonomijom.
Ono što, kako sada stvari stoje i dalje može Briselu zadavati glavobolju, je njen stav prema Vladimiru Putinu i Rusiji.
Meloni se u toku svoje političke karijere protivila sankcijama Evropske unije protiv Kremlja nakon što je Rusija anektirala Krim 2014., a četiri godine kasnije slavila je izbornu pobjedu Vladimira Putina kao predstavnika “nedvosmislene volje ruskog naroda”.
I iako je osudila agresiju Rusije na Ukrajinu, njeni politički saveznici i partneri Silvio Berluskoni i Mateo Salvini imaju i dalje tvrde stavove,i u velikoj su ljubavi sa Putinom i njegovim idejama.
Berlusconi, koji je već dugo vremena u prijateljskim odnosima sa Putinom izazvao je novi potres prošle nedjelje kada je sugerisao da ruski predsjednik samo želi da zamijeni vladu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog “pristojnim ljudima” i da ga je na to prisilio ruski narod i njegovi ministri.
Salvini je, s druge strane, govorio o tome da Zapad “ponovo razmisli” o sankcijama, pokušao da ode u Rusiju tokom ljeta u “mirovnu misiju”, a njegova partija još ima ugovor o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom.
Politički analitičar Davor Đenero u izjavi za STANDARD kaže da je prvi ozbiljni stres-test političkog sistema neke od članica EU na prijevremenim parlamentarnim izborima prošao vrlo vrlo loše.
“Nije slučajno da se ovaj poraz evropskih vrijednosti i evropskih javnih politika, pod pritiskom ruske agresije na Ukrajinu, ali i „hibridnog rata” totalitarnog režima Vladimira Putina dogodio upravo u Italiji, zemlji s najmanje konsolidovanom demokratijom, s najslabijim parlamentarnim i stranačkim sistemom i najmanje funkcionalnim izbornim modelom među ”starim članicama” EU”, objašnjava Đenero
Đenero kaže da kriza koja je izazvana ruskom agresijom na Ukrajinu je dovela do kombinacije deklasifikacije dijela stanovništva, dramatičnog pada prihoda i standarda građana, ali i do još veće neizvjesnosti i neurotičnog straha od budućnosti.
U takvim okolnostima,kako pojašnjava, naučili smo to u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka, otvara se golemi prostor manipulatorima i populistima, koji nude ”jednostavna rješenja” i u uvslovima straha koji blokira racionalno razmišljanje, nude svoju neustrašivost kao rješenje za ”lažno konkretne” probleme.
“Populistički pokreti uvijek se koriste protiv-establišment retorikom, a evropska administracija i domaće elite, kao i useljenici, migranti, kao „griješni jarci” idealna su meta za fokusiranje nezadovoljstva građana. Kad se tome doda i malo „vjetra u leđa” i još više novca od njihovog prijatelja, ruskog diktatora Putina, ocrtava se priča o uspjehu”, kaže Đenero.
Italija po njegovim riječima nema odgovoran stranački suistem, njeni birači se, pogotovo nakon raspada demohrišćanske stranke u antikorupcijskoj akciji ”Mani pulite” njišu od ekstrema do ekstrema.
Italija, kako kaže Đenero, do sada nije potonula u populističku autoritarnu avanturu, prije svega zbog dobre javne uprave, koja kompenzuje neefikasnost stranačke politike, i zato što se nakon kriza što ih generišu političari, pojavi kompetentni ekspertni upravljač.
“Ipak, neuspjeh italijanskog stres testa evropske demokratije nije se mogao dogoditi u neugodnijem trenutku, je pred nama su odlučujući mjeseci za rastakanje Putinove agresije, a on je sad uz Mađarsku dobio još jednog saveznika unutar Evropskog savjeta”, kaže Đenero, i dodaje da se doduše taj saveznik neće useliti u odaje vlasti još barem mjesec dana, a tek treba vidjeti kako će partnerima iz „tri kolone” (analogija s Crnom Gorom možda može nešto govoriti) uspjeti podijeliti političku moć.
Preporučeno
“Ovakva, na populističkom iracionalizmu zasnovana, vladajuća koalicija ne može trajati dugo, ali može u ključnim trenucima blokirati donošenje odluka unutar EU i razbiti ono što je do sada djelovalo kao neočekivano snažno evropsko savezništvo. S društvom iz „tri kolone” Brisel će imati velike brige, a to za evropsku periferiju nikad nije dobro, jer onda ona ostaje na marginama političke pažnje”, zaključuje Đenero.
Video