VIDEO – Ispričaj im o SNU, Martine! Prošlo je pola vijeka od kad je ubijen Martin Luter King

“Još imam san”, bila je to anafora koja je odzvanjala kao refren neke pjesme čiju je melodiju američka nacija, posebno onaj njen bijeli dio, vrlo dobro znao, ali je negdje u vremenu od Bostonske čajanke do Drugog svjetskog rata, potpuno zaboravio tekst… A, ovo je dan kad se obilježava 50 godina od kada je Martin Luter King ubijen u Tenesiju, u Memfisu, nakon što je na njega Džejms Erl Rej izvršio atentat.

Njegovo ime u Americi krasi škole, ulice, mostove i skupocjene knjige s debelim koricama. Čim progovore, američka djeca dobiju jednu od najvažnijih lekcija: da duboko poštuju Martina Lutera Kinga. Njegova je poruka bila jednostavno razjašnjenje Očeva Osnivača, ono da su “svi ljudi rođeni jednaki” i da imaju pravo na “život, slobodu i potragu za srećom”. To bi trebalo da znači SVI, podjsetio je on bijelu Ameriku i cio svijet. I nikada to nije uradio bolje ni jasnije nego tog 28. avgusta 1963. godine, u Vašingtonu:

“Imam san, da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u zemlji koja im neće suditi po boji kože, već po snazi njihove ličnosti.”

{youtube}vP4iY1TtS3s{/youtube}

King se stojeći na stepenicama Linkolnovog mauzoleja, obratio prisutnima. A došlo ih je, tog dana, na Marš na Vašington, oko 250.000. Ne samo crnih, naravno.

Nakon što je citirao Deklaraciju emancipacije, koja je oslobodila njegove crne pretke 1863. godine, King je ocijenio da ni stotinu godina kasnije, te 1963. “Crnja još nije slobodan” (koristio je reč “Negro”, koja se danas smatra pogrdnom, a tada je bila u širokoj i zvaničnoj upotrebi). A onda je njegov govor otišao od onog koji je napisao na papiru, i odlutao, skoro pa sam od sebe, da zauzme mjesto među legendarnim govorima.

A takvi su, znamo, samo oni koji zaista menjaju svijet.

Ko zna da li bi se Martin Luter King odvojio od papira s pripremljenim govorom da nije bilo Mahalije Džekson, kraljice gospel muzike, preteče Arete Frenklin i njoj sličnih, crnačke ikone koja je posljednji dio svog ne baš predugačkog života (umrla je u 63.) posvetila borbi za ljudska prava. Što je tada, prije hipika, prije rata u Vijetnamu, prije terorista i Al Kaide, prije feministkinja što će paliti svoje brushaltere i mirisati kao muškarci, značilo – prava crnaca.

“Ispričaj im o snu, Martine!”, uzviknula je, svojim moćnim kontraaltom, Mahalija Džekson.

I Martin je ispričao.

“Još imam san”, počeo je da govori, onako ad libitum, i masa, četvrt miliona, utišala se gledajući 34-godišnjeg baptističkog sveštenika iz Atlante, zadnja pošta Koka-Kola, država Džordžija, sa tog crnačkog juga koji je bijeli čovjek koristio kako mu je bila volja. I u ratu, i u politici, i u muzici – eno, pitajte jednog drugog kralja, bijelog suverena crne muzike, sahranjenog baš u gradu u kojem je Martin Luter Junior našao svoju preranu smrt.

“To je san duboko ukorijenjen u američkom snu – da će jednog dana ova nacija ustati i da će početi da živi po svom kredu, da su svi ljudi rođeni jednaki. Imam san…”, govorio je, dok je nepregledna masa, tamo sve do čuvenog bijelog obeliska koji odaje počast Džordžu Vašingtonu, pa i iza njega, slušala istoriju koja se odigravala tu, pred njima.

“Još imam san”, bila je to anafora koja je odzvanjala kao refren neke pjesme čiju je melodiju američka nacija, posebno onaj njen bijeli dio, vrlo dobro znao, ali je negdje u vremenu od Bostonske čajanke do Drugog svjetskog rata, potpuno zaboravio tekst.

Jednom rečenicom, tom koju i nehajno izgovaramo svakog dana, Martin Luter King oblikovao je modernu Ameriku. A moderna Amerika oblikovala je svijet, tako da se na tim stepenicama mogla vidjeti svačija sudbina. Pa čak i naša, ovamo na Balkanu, nas koji smo s crncima drugovali mnogo prisnije, već godinama, a posebno kada je u ljeto 1961, dva ljeta pre Lutera, u Beogradu osnovan Pokret nesvrstanih.

Martin Luter King Junior i Mahalija Džekson skoro da nisu ni poznavali takve crnce. Jeste prošlo osam godina otkako je Roza Parks odbila da ustane bijelcu u onom autobusu u Montgomeriju, država Alabama, ali stvari su se mijenjale sporo. Ponekad i nikako. Na snazi su, još od 1876, bili takozvani Džim Krou zakoni, koji su u svim južnim državama – članicama bivše Konfederacije – nametale sistem “jednaki, ali odvojeni”. I da nije bilo tog zakonskog aparthejda, crncima bi bilo teško, u državama u kojima je divljanje Kju Kluks Klana i ostalih bijelih idiota bilo dozvoljeno. A često i ohrabrivano. Segregacija je postojala i u vojsci, i u restoranima, i na klupama u parkovima.

Ni voda s javnih česmi nije bila pošteđena: znalo se, i znakovi su to upadljivo saopštavali, ko smije odakle da pije. Do Drugog svjetskog rata, 60 odsto crnih žena bile su sluškinje – a ta je titula jedva iznad robova – u kućama i stanovima bijelaca. A ni na američkom sjeveru nije bilo ništa bolje: ako crnci nisu bili diskriminisani de jure, de fakto fakat jesu.

Pedeset godina od govora Martina Lutera Kinga bio je povod i za novo preispitivanje u Americi. Istraživanja pokazuju da rasizam ponovo pomalja svoju sablasnu, zlu njušku, da je pravni sistem naklonjen bijeloj većini, da su škole u koje idu crnci i dalje samo trening-kampovi za buduće kriminalce…

Ali, jesu li ovog puta, za razliku od doba kad je King morao da podsjeća naciju na njene osnovne postulate i vrijednosti, crnci pomalo sami krivi? Time su se ove sedmice bavili svi najvažniji američki magazini i sajtovi. Ekonomist, čiji je početak teksta ujedno i prvi pasus ovog teksta Nedjeljnika – ne zbog nedostatka inspiracije, d'oh, već bi se pokazale sve protivurječnosti shvatanja i novog čitanja i slušanja Martina Lutera Kinga u Americi – otvoreno se pita zašto crni Amerikanci ne završavaju srednju školu, ne nalaze posao, i zašto stupaju u brak tako mladi. Može li se sve svesti na posljedicu viševjekovne diskriminacije, da li bi američka vlada, donedavno s Afroamerikancem na čelu (da je neko rekao Martinu Luteru Kingu da će “Negro” biti u Bijeloj kući, ovaj bi se vjerovatno samo gorko nasmijao), morala više da radi za svoje crne građane?

Boja kože više nije barijera kakva je bila, ali neke stvari se sporo mijenjaju. Iako je Martin Luter King 1963. proglašen za Tajmovu ličnost godine, iako je naredne jeseni dobio Nobelovu nagradu za mir, iako je 1968. ubijen u motelu u Memfisu, država Tenesi, iako se godinama krila istina o njegovoj smrti, iako je Amerika sedamdesetih postala bolje mjesto za život crnaca, čuveni govor o snu objavljen je, prvi put, tek 1983. u Vašington Postu.

Šta bi mislio Martin Luter King o današnjoj Americi, to je pitanje koje prevazilazi i skromne okvire ovog teksta. Da li bi stajao uz bok Baraka Obame čak i kad ovaj maše oružjem prema Siriji i drugim državama? Ili bi, kao jedan od osnivača nacije – jednako važan koliko i Linkoln i Vašington – shvatio da se njegov “san”, kao i svi veliki snovi, nikad do kraja nije ostvario?

Izvor: Nedeljnik