Video
Lesija Steblina je profesorka na katedri za slavistiku Naučno istraživačkog instituta filologije u Kijevskog nacionalnog univerziteta Tarasa Ševčenka.
Dan u Kijevu, kako je ispričala za Autonomiju, počinje sa nekoliko rituala koje je usvojila tokom rata.
“Prvo, kad se probudimo, osluškujemo kako je napolju, da li je tiho, da li nešto grmi ili je sve podnošljivo. Onda pišem u različitim mesindžer i vajber grupama rođacima, prijateljima… Svi odmah pitaju kako ste, da li ste kod kuće… odgovaramo im…”, navela je Lesija Steblina.
Tek nakon toga podiže zavjese da pusti sunce u stan, sem ako su noć proveli u skloništu, jer u tom slučaju, ako oslušnu tišinu, izlaze napolje.
“Bilo je noći kada smo stalno bili u skloništu. Onda, po izlasku počinje, takoreći, normalan život. Doručak, neki kućni poslove, druge aktivnosti ako ih imamo. Sada nema predavanja, pa onda izađem u prodavnicu, dopisujem se sa komšijama, pa zajedno odemo u prodavnicu. Sve osnovno imamo u gradu, gradske službe rade odlično u ovim uslovima. Imamo hranu, vodu, čak i ulice čiste naše službe. Kijev izgleda kao apsolutno miran grad u dijelu gdje ja živim. U drugim djelovima gdje ima pogođenih škola, vrtića, to izgleda potpuno drugačije”, kazala je ona.
Bitno je, kako je dodala, da nastoje da „žive život kako se može“.
“Jer, ako bismo bili potpuno emocionalno i metalno uništeni… Moramo da istrajemo, svi vjerujemo u pobjedu i tom cilju podređujemo svoj svaki dan”, istakla je.
Lesija Steblina napominje da je stav ukrajinske zajednice i vlasti da svako na svom mjestu ima svoje obaveze i ako svi što bolje obavljaju te obaveze, biće lakše svima, cijeloj zajednici.
“Ima ljudi koji su otišli u teritorijalnu odbranu. Kažu da ima i previše dobrovoljaca, da nema mjesta, i oni čekaju da se priključe kad bude potrebno”, dodala je.
Prema njenim riječima, na Univerzitetu se ne održava nastava, ali se spremaju za nova predavanja, pripremaju neke metodičke materijale, stalno su na vezi sa studentima.
“Slavisti su svi povezani, ovih dana nije bilo ni jedne zemlje, ni jednog Univerziteta koji se nisu obratili i poslali pisma podrške, stalno smo u kontaktu, kako službeno tako i privatno. Širimo informacije kako smo, šta se događa ovdje, kakve su naše perspektive, a to je pobjeda, i u to smo sigurni”, poručila je.
Napomenula je i da drugi Univerziteti pokazuju spremnost da prime ukrajinske studente kod sebe.
“Ja sam jedna od onih Ukrajinki i Ukrajinaca koji do zadnjeg trenutka nisu vjerovali da je ovo moguće u 21. vijeku. Zapadni partneri su nas mjesecima unazad upozoravali da će biti rata. Ovo je moj grad, ovo je moj život, zašto ja negdje moram da idem?”, zapitala je.
Objašnjava da rat nije očekivala jer nije vjerovala da je moguće da se ljudi ne dogovore diplomatski o pitanjima na koja gledaju različito.
“Mogu političari imati različite stavove, ali sam vjerovala da ima neka granica preko koje se ne sme u 21. vijeku, pogotovo od zemlje sa kojom smo bili u zajedničkog državi. Preživjeli smo i prošli smo užasan rat, toliko smrti, stradanja, nisam vjerovala. I da to dođe od strane Rusije čiji čelnici su se pozivali na kulturu, književnost, neke duhovne vrijednosti. Sve se preokrenulo u jutro, 24. februara. Sin me je probudio, rekao je: Mama, bombarduju!”, kazala je Lesija Steblina.
Ta tačka, podvlači, nije samo preokrenula njen život, već i njenu viziju svijeta.
Odlučila je da ostaje u Kijevu sa sinom. Majku, koja je boravila sa njima prije nedjelju dana ispratila je za Mađarsku, gdje je otišla kod rođaka. Kaže da se ne osjeća usamljeno, jer su se svi ujedinili, cijela zajednica kao jedna porodica.
“Kad sam pratila mamu na željezničku stanicu, ona je išla sa rođakinjom, prvo sam mislila da će tamo biti mnogo ljudi, neki haos, panika. Kad sam vidjela kako je organizovano sve, pogotovo za starije ljude, ljude sa posebnim potrebama, kako rade volonteri, kako pomažu… To je neprocjenjivo. Mnogi ljudi žele nekako da pomognu vojsci, teritorijalnoj odbrani, ljudima kojima je potrebna pomoć. Ovaj duh zajedništva, to je veoma važno. Mislim da Rusi kad su planirali ovaj napad, nisu računali da će naići na toliki otpor. Nije to samo rukovodstvo države, nego narod koji se ujedinio i gleda u jednu stranu”, kazala je Lesija Steblina.
Preporučeno
Boris Varga, Svetlana Paramentić (Autonomija)
