Vjerska nastava u Srbiji: Patrijarhove tvrdnje o pritiscima su u domenu spekulacija

U medijima i na društvenim mrežama se po ko zna koji put vodi debata da li je vjerskoj nastavi mjesto u obrazovnim ustanovama, negativne pojave koje prate SPC prebacuju se „na teren“ vjerske nastave, ali van radara, čak i stručne javnosti, ostaju odgovori o tome šta se dešava u učionicama, kakvi su efekti vjeronauke poslije dvije decenije od njenog uvođenja, kakve su kvalifikacije ljud koji predaju ovaj izborni program, ko i na koji način kontroliše njihov rad.

Posljednja studija o kvalitetu programa i kompetencijama nastavnika vjerske nastave i građanskog vaspitanja rađena je davne 2012/2013. školske godine u Zavodu za vrjednovanje kvaliteta obrazovanja, kažu za Danas u Ministarstvu prosvjete, iz koga preciziraju da vjersku nastavu pohađa 448.925 učenika osnovnih i srednjih škola, a građansko vaspitanje 300.274. Odnos je, dakle, 60 prema 40 odsto u korist vjeronauke, iako je godinama unazad bio pola-pola.

Podaci koji su nedavno iznijeti za školsku 2020/21. godinu u okviru istraživanja o građanskom vaspitanju pokazali su još povoljniji položaj vjeronauke – na građansko je išlo 264.220 učenika, što je oko 34 odsto od ukupne đačke populacije.

Statistika svjedoči da se najmanji broj učenika opredjeljuje za građansko od prvog do četvrtog razreda osnovne škole – svega 20 odsto. Taj broj je dupliran u starijim razredima osnovne i u srednjoj školi, ali je opet pohađanje vjerske nastave masovnije.

Vjerska nastava i njen alternativni predmet građansko vaspitanje su uvedeni u škole uredbom tadašnje Vlade Srbije na čijem je čelu bio Zoran Đinđić, u jesen 2001. godine u prve razrede osnovnih i srednjih škola kao fakultativni predmeti, što je značilo da su učenici mogli da izaberu jedan ili drugi predmet, oba ili nijedan.

Na primjedbe da je vjeronauka uvedena političkom odlukom crkva je odgovorila da nije riječ o uvođenju, već njenom vraćanju u škole poslije pauze od skoro 50 godina.

Naredne školske godine (2002/2003.) vjerska nastava i građansko vaspitanje postaju izborni predmeti na oba nivoa školovanja, što podrazumijeva obavezan izbor i pohađanje jednog od njih.

Krenulo se od prvog razreda osnovne i prvog srednje da bi 2005. u svim ciklusima preduniverzitetskog obrazovanja dobili naziv obaveznih izbornih predmeta.

Od tada do danas status vjeronauke i alternativnog predmeta se nije mijenjao, bez obzira što su zakonskim promjenama 2018. postali izborni programi.

Đaci se za jedan od njih opredjeljuju na početku prvog i petog razreda osnovne i prvog razreda srednje škole, a jednom u toku četvorogodišnjeg ciklusa mogu promijeniti izbor.

Tokom vremena se promijenio odnos prema ovim predmetima, pa to više nije isključivo opredeljivanje između „konzervativne“ i „moderne“ Srbije, već često za manje zahtjevnog ili zanimljivijeg nastavnika jer je činjenica da se zbog svog statusa ne smatraju „ozbiljnim“ predmetima.

Upravo zbog toga vjeronauka se, kao uostalom i građansko (GV), suočava sa sličnim problemima koji je prate od starta.

O tome se govorilo krajem prošle godine i na Bogoslovskom fakultetu povodom dvije decenije od uvođenja vjerske nastave u domaći obrazovni sistem, a sa tog skupa je proizašao niz prijedloga upućen najvišim državnim organima, između ostalog, da se vjeronauci vrati status obaveznog izbornog predmeta, da se nastava organizuje na nivou odjeljenja, a ne grupa, bez obzira na broj prijavljenih, kao i da se časovi vjerske nastave održavaju istovremeno sa časovima GV.

Predloženo je i da se opredjeljivanje vrši poslije prve ili druge nedjelje školske godine, a nakon predstavljanja nastave i nastavnika oba predmeta.

Traženo je takođe da se zakonski uredi status 2.100 vjeroučitelja i da im se omogući zaposlenje na neodređno vrijeme, te da crkve, odnosno vjerske zajednice imaju pravo da ih „povuku iz nastave“ ukoliko njihov rad u školi ili postupci u zajednici izvan škole nisu u saglasnosti sa vjerskim učenjem te crkve, odnosno vjerske zajednice.

Crkva je tražila i da samostalno vrši nadzor nad ostvarivanjem vjerske nastave u pogledu njene saglasnosti sa sopstvenim vjerskim učenjem.

A kako je trenutno u praksi? Patrijarhove tvrdnje o pritiscima da se bira građansko mnogi direktori škola sa kojima smo razgovarali demantuju.

Za sada su u domenu spekulacija priče da se u manjim sredinama upravo vjeronauka nameće, da u nekim osmoljetkama učiteljice „vuku“ na stranu građanskog da bi imale pun fond časova, da pojedini direktori otvoreno promovišu vjersku nastavu, dok neki drugi više „simpatišu“ građansko vaspitanje čineći uslugu kolegama da dopune normu.

Ministarstvo prosvjete i škole nemaju uticaj na to ko će predavati vjersku nastavu, već obrazovnim ustanovama samo stižu spiskovi vjeroučitelja za konkretnu školsku godinu.

U Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja piše da listu nastavnika vjerske nastave, na prijedlog tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica, utvrđuje ministar, a da nastavnika vjerske nastave upućuje u školu tradicionalna crkva ili vjerska zajednica sa utvrđene liste za svaku školsku godinu.

Za izvođenje vjerske nastave nastavnik sa školom u koju je upućen zaključuje ugovor o radu na 12 mjeseci za svaku školsku godinu.

Upkos tome, u fusnoti odluke o proširivanju liste nastavnika vjerske nastave za školsku 2021/22. godinu, koju je potpisao ministar Ružić, piše napomena: „Direktorima škole prepuštamo da sami odluče na osnovu školske spreme, godina staža i drugih relevantnih kriterijuma, a bez miješanja bilo koje tradicionalne crkve ili vjerske zajednice, izbor kandidata kojeg žele uposliti“.

U praksi se, tvrde direktori sa kojima je novinar Danasa razgovarao, nikad nije desilo da se njima prepusti izbor.

Kažu i da vjeroučitelji ne podliježu stručno-pedagoškom nadzoru prosvjetnih savjetnika iz školskih uprava, već njihov rad kontroliše crkva, a kada je riječ o prosvjetnoj inspekciji, ona postupa u sklopu provjere zakonitosti rada škola.

Prema nezvaničnim saznanjima Danasa, inspekcija gotovo da nema pritužbe na račun ne samo vjeroučitelja, već i nastavnika građanskog vaspitanja, a jedan prosvjetni inspektor to tumači činjenicom da se ovi predmeti ne ocjenjuju.

U neformalnim razgovorima provijava zaključak da je cijela priča sa vjeronaukom van kontrole prosvjetne vlasti, te da je jedan od razloga zašto se odlaže rješavanje radno-pravnog statusa vjeroučitelja upravo bojazan da bi mogli doći u sukob sa crkvom i njenim stremljenjem da ima glavnu riječ.

A poznato je kako su prošli ministri koji su imali ideju da nešto promjene.

S druge strane, iz Ministarstva prosvjete za naš list ističu da 2.100 vjeroučitelja, koliko ih je zaposleno u osnovnim i srednjim školama (iz sedam tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica) ima potpuno isti status kao i drugi nastavnici, kada su u pitanju kvalitet rada i zahtjevi nastave.

“Stručno-pedagoški nadzor se obavlja kroz redovne nadzore od strane prosvjetnih savetnika, kroz eksternu evaluaciju i pojedinačne nadzore. U svakom spoljašnjem vrjednovanju i ova nastava bude u uzorku časova koji se posmatraju. Isto je i kada su u pitanju predstavke na rad vjeroučitelja, prosvjetni savjetnici ostvaruju stručno-pedagoški nadzor nad njihovim radom”, tvrde u Ministarstvu.

Nekoliko direktora škola iz Beograda pak kaže da se ne sjeća kada su prosvjetni savjetnici prisustvovali času vjerske nastave.

Pitali smo nadležne i da li je neki od zahtjeva koje su dobili nakon skupa na Bogoslovskom fakultetu ispunjen.

“U proteklom periodu smo imali sastanake sa predstavnicima SPC oko pripreme obuka za vjeroučitelje, jer se kvalitet nastave mora podići na viši nivo. Ministarstvo je, prema dogovoru sa predstavnicima SPC, od prošle godine, pripremilo prijedlog pilot projekta za unapređivanje kvaliteta nastave Pravoslavnog katihizisa u osnovnoj i srednjoj školi. Očekujemo povratnu informacija o zajedničkom planiranju projekta”, navode u Ministarstvu.

Programi

Za razliku od planova i programa svih drugih predmeta koji prolaze kroz Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja (ZUOV), planove i programe za vjersku nastavu donosi ministar, na usaglašeni prijedlog tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica i po pribavljenom mišljenju organa nadležnog za poslove odnosa sa crkvama i vjerskim zajednicama.

Na pitanje da li je tačno da programi vjerske nastave nisu u skladu sa zakonom jer nisu urađeni „ishodovno“, što je okosnica aktuelne reforme obrazovanja, u Ministarstvu kažu da su jedino predstavnici SPC uradili planove i programe po ishodima učenja, ali ne za sve razrede osnovnih i srednjih škola.

“Ostali predstavnici vjerskih zajednica, nisu se odazivali pozivu ZUOV-a da dođu na obuke za pisanje planova i program po ishodima”, ističu u Ministarstvu.