Video
Piše: Vuk Bačanović
Iako je, uz prizore italijanske nonšalantnosti prema vladinim mjerama, koja ovu zemlju drži u vrhu evropske statistike preminulih od COVID-19, lakše shvatiti predsjedničko morbidno upozorenje da će “sva groblja biti mala da prime sve nas” ako se ne bude “slušala država”, ono ne gubi na svojoj gnusnosti. Ne samo zbog toga što je ono dio seta najgnusnijih emotivnih manipulacija koje služe za prebacivanje vlastite nonšalantnosti, nekompetentnosti i neodgovornosti na one koji ih, u ovom slučaju, ne mogu imati – isprepadanu sirotinju raju. Već i zbog toga što se, u okviru pandemijskog oštrenja one stvari na sirotinji, jasno ističu nove-stare mračne režimske figure kojima je uvijek bilo dozoljeno sve ono što drugima nije.
Vučić je definitivno prošao najbolju moguću školu glumljenja tragične ličnosti, ranjenog pravednika, koji je, eto, učinio sve za nezahvalne i pokvarene mase, ali se i one i dalje usuđuju primijetiti da je on pogrješiv, štoviše, vrlo grješiv. I zato će im on ne samo očitati lekciju, već će, vjerovatno, svakoga ko se sumnjivo zakašljao dok on govori poslati u konc logor, kojem se već počinje monstruozno tepati “Sajmište”.
Ali to nije kazna nego nagrada i milost od strane uvrijeđenoga, jer je ideja, najprije, bila da se bolesnici smještaju u Studentski grad, ali da bi bilo jako komplikovano „ako neko umre na četvrtom spratu jer bi onda dezinfekcija trajala pola dana, a na sajmu je sve to lakše.” Neusporedivo je lakše umrijeti u milosti samilosnog gospodara, koji je svoje nezahvalne sluge udostojio bolničkog kreveta u zgradi Sajma, baš kao da je taj udobni smještaj platio iz vlastitog džepa, a ne od polovine crkavice koju je primatelj predsjednikove navodne milosti za zdravstvo izdvajao cijeloga života.
Plejada mesijansko-narcističkih figura
Kao što rekosmo, Vučić je učio od najboljih, sebi prethodećih mračnih narcističko-mesijanskih figura, koje su i dok traje njima pogodujuća pandemonija, pardon, pandemija i dalje neprikosnoveni i nepogrješivi autoriteti. Jedan od vodećih primjera samoproklamovane nepogrješivosti čije dovođenje u pitanje povlači salvu uvreda i uopštenih i otrcanih optužbi, svakako je portparol SPC, episkop bački Irinej Bulović. Čije dugogodišnje paktiranje sa svakom vlasti u Srbiji nije potrebno toliko detaljno obrazlagati, koliko nanovo treba podsjećati njegovu ulogu u zaštiti opskurnih ličnosti poput Vasilija Kačavende, Pahomija Gačića ili Filareta Mićevića. Jer, upravo takva ličnost za koju su huškanja na pokolje, lanci muške maloljetničke prostitucije, dječaci i djevojčice čiji su životi zauvijek uništeni i drugi poduhvati njegovih klijenata, veliko ništa naspram neoprostivog grijeha dovođenja u pitanje vlastite nepogrješivosti.
Čak kada je u pitanju najdobronamjernija i najbezazlenija kritika. A koja glasi da je u vrijeme globalne pandemije COVID-19 nevjerovatno neodgovorno ljude pričešćivati iz jedne kašičice, posebno ako ta ista ličnost prethodno sama izda saopštenje “da sveto pričešće ne predstavlja magijsku zaštitu od virusa i zaraznih bolesti koje nam prete sa drugih strana” i nakon što Sinod najbrojnije pravoslavne crkve svijeta – ruske, donese uredbu o sterilizaciji kašičice prije pričešća svakog vjernika (s obzirom na to da pravoslavna dogma o biloškoj sterilnosti svetih tajni ne postoji) i da je u istoriji crkve u više navrata potvrđena praksa odvojenog pričešćivanja zdravih i bolesnih i da je upravo SPC 1927. izdala priručnik o posebnim mjerama za pričešćivanje bolesnih i zdravih u vrijeme epidemija . I kada, uostalom, Član 3 Zakona o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije glasi da se sloboda vjeroispovijesti “ne sme koristiti tako da ugrožava pravo na život i pravo na zdravlje!”
Sve su ovo činjenice jako dobro poznate Irineju Buloviću, no očigledno je, za razliku od situacija promptne pomoći monstruoznim devijantima, bio isuviše lijen, nemaran ili, iz populističkih razloga, naklonjen vjerskim fanaticima, da bi brigu za zdravlje i živote, kako pravoslavnih vjernika, tako i njihovih sugrađana drugih vjeroispovijesti i ateista, stavio na prvo mjesto.
Kakav učitelj, takav i učenik
I u toj situaciji se Bulović dokazuje kao Vučićev vrstan učitelj glumljenja ucviljene žrtve. Najprije je, u tu svrhu, tradicionalno zloupotrijebljen zvanični sajt SPC na kojem vječni portparol samoga sebe proziva neimenovane “anticrkvene” i “antisrpske” krugove, kojima, navodno, smeta tradicionalni način pričešća “koji se primenjuje evo već dve hiljade godina” i koji očekuju da crkva vjernicima “uskrati sveto pričešće”. Na stranu sada površne i banalne agende različitih dušebrižničkih nevladinih organizacija koje u crkvenom javašluku često nalaze opravdanje svoje ideološke površnosti i lova na grantove. Jer to ne mijenja činjenicu da nas Bulović zasipa najgnusnijim poluistinama. Jer od crkve niko nije tražio da vjernicima uskrati sveto pričešće, a kako je jasno iz istinske, a ne izmišljene, viševijekovne prakse ruske, ali i srpske crkve i ništa naročito novo, već samo elementarnu hrišćansku solidarnost u vrijeme velike nevolje.
Ali Vučićev duhovni učitelj ne bi bio to što jeste, kada nas ponovo ne bi ponudio salvom histeričnih uvreda i prijetnji karakterističnih za povrijeđeni narcistički ego. U maniru staljinističkog agit-propa, portparol Bulović se ovaj put javlja povodom “planske, koordinisane i klevetničke medijske kampanje autošovinističkih medija i grupa na društvenim mrežama”. Baš kao i Vučić, on nije poglavar koji je svojom neodgovornošću riziku od zaraze izložio na desetine hiljada građana Srbije, već “građanin koji spada u grupu ljudi starijih od 65 godina”, dakle žrtva nevidljivog neprijatelja i nezahvalne zle sirotinje, siroti starac na kojeg su se svi okomili.
Najmizernija Bulovićeva konstrukcija ona je da “mrzitelji Crkve Božje i klevetnici Episkopa bačkog g. Irineja povređuju mere određene odlukom o proglašenju vanrednog stanja i druge važeće i obavezujuće mere jer preko društvenih mreža izazivaju paniku i pozivaju na nepoštovanje mere izolacije, odnosno samoizolacije”, jer “kada bi Episkop bački g. Irinej poslušao one koji ga napadaju i otišao u sveti hram, isti bi ga prvi prijavili za kršenje mere izolacije u vanrednom stanju i tražili njegovo hapšenje.”
I ovdje vidimo standardni “vučićizam”. Baš kao što sam Vučić nije kriv što su njegovi kadrovi građane obmanjivali i sluđivali pričom o “najsmješnijem virusu na svijetu”, već su krivi građani koji su im povjerovali, tako ni Irinej Bulović nikako ne može biti kriv jer je u okviru “obavezujućih mera” zaštitio samo sebe, ali ne i druge od vlastite bahatosti, neodgovornosti i bezobrazluka.
Državni organi i “neodgovorni pojedinci”
Krivi su naravno drugi. U stilu Franje Tuđmana koji je, suočen sa kritikama, histerično prozivao “razne vragove crvene i žute”, “orjunaše”, “djecu jugooficira” itd, portparol bački nabraja “neodgovorne pojedince sa bogoslovskim akademskim zvanjima ali bez realnog liturgijskog osećanja”, “pojedine profesore” sa “jeretičkim stavovima”, koji ne samo da bi trebali da budu “isključeni iz crkvene zajednice”, već njima treba da se pozabave i “nadležni državni organi”.
Drugim riječima, učitelj vapi svome učeniku da nad neistomišljenicima svoga učitelja u teološkim, eklisiološkim i liturgijskim shvatanjima, sprovede državnu represiju, čime i nehotice priznaje da je, zapravo, na prvom mjestu čovjek režima, a tek onda, eventualno, crkve. Jer koliko trebaš biti licemjeran da kritiku svoje neodgovornosti nazivaš nedopustivim miješanjem u “interne i autonomne stvari crkvenog poretka i zakonodastva”, dok nemaš nikakvih problema da državu pozoveš da se obračuna sa onima u Crkvi koji baš i ne misle da si toliko nepogrješiv.
Preporučeno
Enciklopedijska definicija cezaropapizma glasi da je to oblik vladavine u kojoj je vrhovna svjetovna i crkvena vlast u rukama državnih vladara. U slučaju Srbije radi se o modelu u kojem su i crkva i država taoci autoritarnih lidera koji nastupaju iz pozicije lažne žrtve, da bi onda mogli pravednički vršiti zlostavljanje neistomišljenika i još zahtijevati obavezne laude i aplauze. To je savez dvaju autoritarnih represivnih aparata koji su državu kidnapovali od građana, a crkvu od vjernika i pretvorili ih u jezivi dualni mehanizam koji funkcioniše tako da služi isključivo bestijalnoj samovolji svojih lidera. Koji svoje žrtve prosljeđuje na “obradu” jedan drugome. U takvom poretku čak i svaka rasprava o pričešću prestaje biti teološko, i postaje političko pitanje. Budući da monstruozni sistem kojem nije stalo do čovjeka kao mislećeg bića, nego jedino do vlastite bezuslovne reprodukcije po svaku cijenu, ljude, zapravo, “prišćećuje” samim sobom, cezaropapizmom, kašičicu po kašičicu.
