Video
Vijest da je Oliver Dragojević preminuo potresla je region bivše Jugoslavije. Dok mu poštovaoci odaju počast upravo njegovim stihovima, ne vjerujući da je izgubio bitku sa karcinomom pluća, javnost ne zaboravlja ni njegove muzičke uspjehe, ali ni skromnost i posvećenost rodnoj Korčuli.
Preporučeno
Među prvima se javila Nina Badrić.
https://twitter.com/ninabadric7/status/1023517393744740352
Zatim i Marija Šerfović.
https://twitter.com/futomaki/status/1023503124458336256
Kao i naš Vlado Georgiev:
https://twitter.com/VladoGeorgiev/status/1023471212771647488
Oliver Dragojević rođen je 1947. godina u Velikoj Luci na Korčuli. Imao je tri sestre koje su preminule prije nego što se rodio brat Aljoša, u vrijeme dok mu je majka bila u izbjeglištvu u El Šatu. Aljoša, rođen 1949. godine, umro je od raka plućne maramice 2011. godine.
Pjevao je u njujorškom “Carnegie Hall”, londonskom “Royal Albert Hall”, pariskoj “Olympiji”, a onda bi se pokupio i cijelo ljeto bi pecao. Tako ga opisuju oni koji su poznavali Olivera Dragojevića.
U Splitu je završio srednju muzičku školu, a šezdesetih godina prošlog vijeka kao pjevač i orguljaš pridružio grupi “Batali”.
Prvi nastup bio mu je na splitskom dječijem festivalu 1961. s pesmom “Baloni”.
S bratom Aljošom snimao tada poznate svjetske hitove za radio Split.
“U Splitu sam se školovao, ali sam raspuste provodio u Veloj Luci na Korčuli. Zimi smo išli da beremo masline. Grijali smo se uz šporet na drva, ali soba je uvijek ostajala hladna. Bili su tu mama, tata, brat, rođaci, tetke… Uvijek puna soba”, prenosi portal 24sata.hr sjećanja pokojnog pjevača.
Festivalski prvijenac imao je u Splitu 1967. na nagovor Zdenka Runjića s njegovim “Picaferajem”. Nije to bio veliki hit, ali jeste bio početak jedne sjajne i dugotrajne karijere. Sa Runjićem je sarađivao sve do njegove smrti, a zajedno su uradili više od 200 pjesama.
Jedno vrijeme živio je u Njemačkoj, nastupao po Evropi, a kada mu je dosadio nomadski život vratio se kući i nastavio da svira s grupom “Batali”.
Iste godine je s pjesmom “Ča će mi Copacabana” pobijedio na Splitskom festivalu, što ga je kao samostalnog muzičara vinulo na tron.
Godinu kasnije, sa šansonom “Galeb i ja” Dragojević je osvojio publiku. Ta pjesma mu je, piše 24sata.hr, obeležila karijeru.
Uslijedile su numere: “Romanca”, “Oprosti mi, pape”, “Stari morski vuk”… I tako je osvojio muzičku scenu bivše Jugoslavije.
Nema s kim nije sarađivao, pjevao, nastupao, bio je omiljen u društvu, a najviše zbog svoje “primorske naravi”, vezanosti za more i pecanje. Nijedan uspjeh nije ga odvukao, podigao i udaljio od onoga što je njemu bilo važno.
“Normalno je da mi, kad šetan gradom, judi prilaze, da se pozdravjan s puno nji’, da stanen i s judima popričan. Do mojih brojeva telefona svako može doć, u životu nikad nisan ima tajni broj. Nisan uobražen i zapravo volin ljude, samo koji put napravin facu zato da baš ne moran uvik i u svakoj prilici razgovarat sa svakin kome to pade na pamet… Ja san zapravo jedan smišni tip. Znan da bi mi sad psihijatri postavili dijagnozu kako zapravo guštan u popularnosti i podsvjesno želin kontakte s ljudima. Ali i to samo znači da san normalan, jer svi normalni ljudi imaju neku psihijatrijsku dijagnozu!“, prenose njegove izvorne riječi regionalni portali.
