Video
Piše,
Vuk Drašković, predsjednik Srpskog pokreta obnove
„… U cijeloj BiH i Hrvatskoj nije bilo srpske kuće iz koje neko nije zverski okončao u Jasenovcu, Jadovnom, u jamama, krečanama, rijekama, crkvama. Svaka porodica i svako prezime naše nosili su Golgotu u sebi… Ali, svak je znao da se ustaški zločin i zločinci, da se svi slični zločini i zločinci, upisuju u Knjigu srama i poraza, koja je vječna, neprolazna… Sada je, nažalost, i srpsko ime upisano u Knjigu srama. Dobili smo i mi naše Artukoviće i naše Budake…“
Izgovorio sam ovo 22. aprila 1994, u beogradskom „Sava centru“, na takozvanom Drugom kongresu srpskih intelektualaca. Pobijesnili su. Skočivši sa sjedišta, gađali su me čim su mogli, zviždali, psovali. „Vi niste srpski intelektualci, nego prljavi podrum i temelj prljavog rata, čiji ste promoteri“, rekao sam.
Tada, usred rata, prije 27 godina, u Srbiji je bilo snažno i svakodnevno žigosanje vladajućeg režima i njegovih Artukovića i Budaka. Još prije rata ubijali su protivnike rata u pobunjenoj Srbiji. Na demonstrante u Beogradu, 9. marta 1991, izveli su i tenkove.
A danas? Na još krvavim razvalinama ubijene Jugoslavije, ubija se istina o ratu, zločinima i zločincima. Već dvije decenije sprovodi se propagandna lobotomija nad onima koji pamte kako je bilo i dresura rođenih u miru. Sve televizije i mediji u bunkere zaborava sklonili su našu Knjigu srama i poraza.
Živimo vrijeme „postistine“. „Istine“ koja satire istinu. Ništa nije bilo kako je bilo.
I, gdje smo, kud nas to vodi? Narod u Republici Srpskoj brže je mobilisan protiv zakona „novog Oskara Poćoreka“, kako nazivaju Valentina Incka, nego što je 1914, takođe krajem jula, kada joj je Austrougarska objavila rat, Kraljevina Srbija sprovela munjevitu mobilizaciju i, uskoro, na Ceru, potukla invazione korpuse bečkog generala Oskara Poćoreka.
Valentin Incko jeste Austrijanac, ali niti je general, niti je svojim zakonom, kao visoki međunarodni predstavnik za BiH, kojemu je Dejtonskim mirovnim sporazumom dodijeljena uloga staratelja nad mirom u toj zemlji, ikome objavio rat. Za agresora na Srpsku i sve Srbe označen je zbog toga što je proglasio zakon o kažnjivosti poricanja zločina protiv čovječnosti i nepriznavanja pravosnažnih presuda međunarodnih sudova o genocidu. Zbog toga, zapravo, što je prepisao odredbe dva zakona o kažnjivosti negiranja holokausta nad Jevrejima, donijetim u Nemačkoj i Austriji.
– Odbacujemo Inckov zakon! – unisono su, bez ijednog glasa protiv, uzvratili poslanici u parlamentu Srpske, uz medijsku, a i političku, podršku predstavnika i vlasti i opozicije u Srbiji.
Šokantno je i opasno ovakvo nacionalno jedinstvo. Ono je invalidno i pravno, i moralno, i duhovno, i civilizacijski. Cijelom srpskom narodu se nameće da bude žirant ubicama i režimu koji su počinili masakr u Srebrenici.
U čemu je razlika između srebreničkog genocida, koji poriču i u Srpskoj i u Srbiji, i „velikog zločina“, „užasnog zločina“ koji, eto, priznaju i osuđuju? Svi ubijeni bili su civili i ubijeni su zbog toga što su bili muslimani. Ubijeni su zbog „zločina rođenja“, istog „zločina“ zbog kojeg su hrvatske ustaše istrebljivale Srbe, Jevreje i Rome. Nacizam. Genocid. Holokaust. Magnum crimen. Razni su nazivi za istu suštinu.
Sistematična lobotomija nad mozgovima miliona Srba tragično pomjera naciju iz njenih istorijskih i moralnih temelja. Poslije kolubarske bitke, mrtvi i srpski i austrijski vojnici sahranjeni su zajedno, u kripti crkve u Lazarevcu. U Čačku, na jednom spomen-obilježju su i krst, i polumjesec, i Davidova zvijezda. Po svojoj želji, Albanac Esad paša Toptani sahranjen je na srpskom vojničkom groblju u Parizu.
Skender Kulenović je napisao „Stojanku majku Knežopoljku“. Niko od Srba da napiše: Rabija ili Razija ili Mirsada, majka Srebreničanka. Može se čuti drukčija pjesma: „Srebrenice, tako si mi mila, dabogda se opet ponovila.“
I ponavlja se. Onaj kaluđerski blagoslov, kad su „svetom vodicom“ poškropljeni monstrumi koji su izrešetali šestoricu muslimanskih dječaka, bio je blagoslov jednom satanskom poretku, njegovim „škorpionima“, „crvenim beretkama“, Udbinim razbojničkim klanovima i u samoj Srbiji. Masakr na Ibarskoj magistrali, strijeljanje Slavka Ćuruvije, kidnapovanje Ivana Stambolića, bivšeg predsjednika Srbije, pucnji u potiljak iznad unapred iskopane rake na Fruškoj gori, bacanje u Dunav sudije Nebojše Simeunovića, tajne grobnice albanskih civila na policijskim poligonima u Beogradu… Sve se ovo desilo poslije Srebrenice. Nedemontiranje „duboke države“ smrti, neotvaranje Udbinih tajnih dosijea o zločinima, glorifikovanje zločinaca, skrivanje i krivotvorenje svega što se događalo devedesetih, dovelo nas je i do „srpskog Isisa“, do ritualnog odrubljivanja ljudskih glava usred prijestonice Srbije.
U Berlinu, ispred Bundestaga, impresivan je memorijal žrtvama Holokausta.
U Versaju, u Dvorani ogledala, prije sto godina, odzvanjale su pohvale i priznanja Srbiji, njenoj vojsci i narodu. Bili smo miljenici i mezimci svjetske slave, kako je govorio Dis. Na kraju tog stoljeća, taj isti svijet, Srbiji će navući ludačku košulju i strpati je u karantin.
Ko je za to kriv? Svijet ili režim Slobodana Miloševića?
Protiv čega je pokrenuta banjalučka nacionalna pobuna? Protiv zabrane poricanja ratnih zločina i slavljenja osuđenih za zločine!
U Srbiji se danas podižu mnogi spomenici značajnim ličnostima iz naše istorije. Šta bi, kada bi oživjeli, kazali ti ljudi, suočeni sa moralnim, duhovnim i civilizacijskim kolapsom njihove nacije?!
Preporučeno
