Većina starijih se još dobro sjeća čuvene pionirske zakletve.

“Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ: 

Da ću marljivo učiti i raditi ipoštovati roditelje i starije,
i biti veran i iskren drug, koji drži datu riječ;
Da ću voljeti našu domovinu samoupravnu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Čuvati bratstvo i jedinstvo
Svih njenih naroda i narodnosti
I cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!”

Niko ne može da kaže da ova zakletva u sebi ne sadrži sve što bi jedan pošten čovjek trebalo da radi. A malo ko zna za jednu stariju zakletvu, iz 1914. godine.

Ovako su se tada zaklinjali đaci:

“Zaklinjem se da neću uništiti drveće i obećavam da neću pljuvati po podu i školi, ni u kući, ni na putu; dajem riječ da neču kvariti ograde i nanositi kvar građevinama, nikad neću bacati hartije ili ma kakvo đubre po ulici, biću uvijek učtiv, štitiću ptice, braniću tuđu svojinu onako kako bih želio da drugi brani moju, obećavam da ću biti iskren i pošten građanin“.

A danas? Nema više zakletvi. Možda bi ove dvije zakletve, uz odgovarajuće izmjene, mogle ponovo da budu uvedene u škole?