Video
“Te su žene još uvijek zarobljene u svojim sjećanjima, za njih su tadašnji događaji dio današnjeg života. Sve me to pokrenulo da snimim ovaj film”, kazala je.
Iako je njen film priča o ženi koja je radila kao prevodilac za vojnike UN-a stacionirane u Srebrenici, Žbanić je istakla da je ustvari ispričala tužnu priču prevodioca Hasana Nuhanovića, koji je morao sprovesti naredbu UN-a, zbog koje je i njegova porodica morala napustiti objekat UN-a.
“Napolju su ih već čekali srpski vojnici. On nije mogao ništa učiniti za njih. To je drama koja pokazuje da rat prisiljava ljude na stvari koje su nezamislive. Čitala sam njegovu knjigu, razgovarala s njim, on me umnogome inspirisao, ali sam mu rekla da ću promijeniti imena i situacije”, dodala je.
Scenario je, kako je istakla, mijenjala nekoliko puta dok nije pronašla pravi pristup: to je bila majka koja želi zaštititi svoju djecu. Pitanje na koje je pokušala naći odgovor je glasilo: “Šta se događa s psihologijom žene koja želi zaštititi svoja dva sina, a nije u stanju to učiniti?”
Žbanić smatra da nema opravdanja za ponašanje UN-a u Potočarima.
“Kada se sve ovo dogodilo, kada su Srbi 1995. godine zauzeli Srebrenicu, bila sam šokirana neuspjehom UN-a i time da su se ti zločini dogodili pred njihovim očima, odnosno pred očima cijelog svijeta. Osnovna ljudska prava su stavljena van snage… Mislim da nema opravdanja za takvo ponašanje. U takvoj situaciji postojale su prilike da se postupi humanije, čak i s više hrabrosti. Neki vojnici UN-a su godinama kasnije došli u Srebrenicu i danas se osjećaju krivima. Ne postoji samo crno-bijela slika. Tada su mnogi od tih vojnika bili vrlo mladi. Međutim, ostaje užasan utisak da nije urađeno ono što se moglo učiniti. Nadam se da će film doprinijeti tome da dođe do promjene. Najvažniji politički interes Ujedinjenih nacija mora biti poštivanje ljudskih prava”, istakla je.
Majke Srebenice koje su se vratile, pojasnila je ona, tražile su pravdu i istinu o onome što se dogodilo i uvijek su govorile da se i u budućnosti mora nastaviti živjeti zajedno, kao i da nema drugog rješenja. Tako se i Aida, kako kaže, vratila u Srebrenicu jer su i njena sjećanja tamo, grobovi članova porodice, te i ona, kao i svi povratnici, ne želi živjeti na nekom drugom mjestu, već tamo gdje su njena sjećanja.
“Međutim, hoće li djeca na kraju filma, kojima Aida predaje u školi, zaista naučiti da se ponašaju drugačije od svojih očeva, to ostaje nedovršeno”, kaže Žbanić, potcrtavajući činjenicu kako je Aida zauvijek uništena, živi u svom užasu, ali ne želi osvetu.
Početak promjena
Nakon konstatacije njemačkog novinara Ericha Rathfeldera da neće doći do istinskog pomirenja sve dok srpska javnost ne bude u stanju priznati genocid u Srebrenici, bh. rediteljka se prisjetila anegdote s premijere filma u Dokumentacionom centru u Potočarima.
“Jedan mladić iz Istočnog Sarajeva mi je rekao da je tokom cijele projekcije plakao. On je želio da tu budu njegovi prijatelji koji još uvijek slave ratne zločince. A jedan mladić iz Beograda napisao mi je na Instagramu: ‘Nećete vjerovati, tri dana sam potpuno uništen, plačem, za mene je ovo veliki korak ka drugačijem razumijevanju prošlosti’. Dobila sam mnogo sličnih poruka, čak i od kolega iz Beograda koji su bili nacionalistički nastrojeni. Pogledali su ‘Quo Vadis, Aida?’ i bili su vrlo dirnuti. To su samo pojedinci, to još uvijek nije kritična masa u srpskom društvu, ali ukazuje na to da promjene počinju”, kazala je.
Rediteljka smatra da će rat biti završen tek kada se njen film bude mogao emitovati na javnom TV servisu u Srbiji. Ona je istakla i da bi voljela da njemački političari, koji se ushićeno rukuju s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, prime k znanju da je on tokom rata rekao: “Ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo 100 muslimana”.
Preporučeno
“Kada vidim kako su prema njemu ljubazni, pomislim šta nije u redu s njemačkim političarima. Voljela bih da svoj film mogu prikazati u Bundestagu”, zaključila je.
