Mnogima je spasila život i izvela ih na pravi put vjere. Vjekovi prolaze, a priča o svetiteljki i dalje nadahnjuje srca vjernih. I snaži vjeru, vraćajući nas, uvjek iznova, samoj njenoj suštini. Svi spaseni ispričali su istu priču, o ženi u crnom plaštu…

“Jedan oficir JNA i član tada neprikosnovene Partije, zatečen je na kolenima na podu beogradske kapelice udubljene u steni ispod zidina kalemegdanske tvrđave, posvećene svetoj Petki. Kad ga je neko od vjernika upitao kako on, kao vojno lice, tako slobodno ispoljava svoja vjerska osećanja uprkos Partiji koja mu to zabranjuje, on je odgovorio: “Ova crkvica mi je spasila život”.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata ja sam ovdje u blizini bio napadnut od strane njemačke patrole i gonjen policijskim psima koji su mi bili za petama. Spas sam potražio u ovoj pećinici – crkvici koja tada nije imala ni vrata koja bi me mogla zaštititi od pasa. Utrčavši u crkvicu ja sam očekivao da će psi ući i rastrgnuti me prije dolaska patrole. Međutim, psi su stigli i lajali, ali nisu ulazili dalje od praga.

Utom su stigli i policajci i jedan od njih je kročio unutra sa pištoljem i baterijom. U tom trenu stvorila se odnekud ispred mene neka žena u crnom odijelu i stavši ispred mene raširila svoj plašt da me zakloni. Vojnik je šarao baterijom i preko mene i preko svih zidova i uglova kapelice, i nije me vidio. Bio sam za njega nevidljiv! Vojnici su odjurili dalje, a žena u crnini je nestala. Tek posle dva sata ja sam skupio hrabrosti da izađem iz kapelice, ne znajući da li su moji gonioci u blizini, ali je napolju sve bilo mirno i djelovalo je umirujuće.

Posle sam saznao da je ova crkvica posvećena Svetoj Petki. Bacivši pogled na ikonu, vidio sam da je Ona bila obučena u crne haljine, i tako sam je prepoznao. Ona mi je spasila život, i zato dolazim ovdje da joj se zahvalim.”

Neobična je i, na isti način sačuvana, priča iz sela Vitanovca kod Kraljeva, koja se ipak završila srećno:

“Domaćica porodice je izašla na put da sačeka autobus kojim je trebalo da stigne njen muž, da mu rukom mahne da ne izlazi iz autobusa nigdje u selu, već da požuri kući zbog neke obaveze. Bio je praznik. Čekajući autobus desi se da na nju naleti kombi, odbaci je u stranu i ona ostane da leži u nesvesti.

Osvestila se u bolnici, baš kada je primala injekciju. Posle odlaska bolničarke, ostade “žena u crnom pored kreveta”.

“Trebalo je dijete da ti strada, ali ti si ga zamenila. Nemoj da tužiš vozača koji te pregazio. Kad ozdraviš, idi u crkvu Svete Petke i upali sveću… Zašto si radila na petak? I zašto uopšte radiš nedeljom?”

Kad je utonula u san, bolesnica je vidjela unutrašnjost crkve Svete Petke i raspored ikona na zidu. Kada je izašla iz bolnice, otišla je u crkvu Svete Petke i to ispričala starješini.”

Kao jedan od novijih postoji i primer studentkinje Muzičke akademije koja je bila bolesna od leukemije:

Autori monografije “Sveta Petka – slava srpska i zaštita vjernih”, kao jedan od mnogih primjera čuda navode slučaj jedne mlade djevojke koja je bolovala od leukemije:

“Posle mnogo napora ljekari su rekli da nemaju više šta da preduzmu. Tada su roditelji, skrhani bolom, pohitali čudesnom ljekaru, moštima Prepodobne mati Paraskeve u gradu Jaši, s jakom vjerom, s molitvama i suzama, da im iscijeli ćerku.

Tokom dva mjeseca sveštenici Saborne crkve i roditelji zajedno sa ćerkom molili su se Bogu i Prepodobnoj za isceljenje. Nakon revnosnih molitva, djevojka se potpuno iscijelila od leukemije, tako da su se čudili svi ljekari, a početkom sledeće godine vratila se na Akademiju, na predavanja.”