Video
Stajati na litici ili vrhu nebodera nelagodan je osjećaj samo po sebi. Za one koji imaju i strah od visine i običan izlazak na terasu može da bude traumatičan i da izazove vrtoglavicu i strah. Akrofobija, stručni naziv za nerealni strah od visine, dovodi do fizičke reakcije koju osoba ne može da kontroliše.
Zato je i život ovih ljudi otežan i ograničen u mnogim situacijama jer se oni trude da izbjegnu mjesta i događaje na kojima bi mogli da dožive napad panike.
Od uznemirenosti do panike
Psiholozi se slažu da je akrofobija specifična. Sve druge fobije nastaju od petnaeste do dvadesete godine, dok se strah od visine pojačava u kasnijim godinama života, a razlog je što su stariji ljudi svjesniji opasnosti. Uz to, s godinama se gube fizička snaga i osjećaj za ravnotežu, pa i to pojačava strahove.
Uzrok pojave ovog straha nije lako odrediti. Neki psiholozi vjeruju da je on urođen zbog nagona za samoodržanjem, dok ima i onih koji objašnjavaju da je posljedica stresa i trauma.
“Specifične fobije predstavljaju naučeni oblik ponašanja, pa se nastanak akrofobije može objasniti na više načina. Iza njega može da se nalazi neko traumatsko iskustvo. Na primjer, osoba koja se ranije nije plašila prelaska preko visokih mostova može tokom takvog jednog prelaska zastati i gledati s visine. Pri gledanju nadolje mogu se osjetiti blaga vrtoglavica i uznemirenost. Ove reakcije kod nekih ljudi mogu prerasti u stanje anksioznosti ili paničnog napada. Osoba pri svakoj sljedećoj situaciji gledanja nadolje s određene visine ili razmišljanja o istoj može doživjeti patološki strah”, objašnjava diplomirani psiholog Maša Stevanić.
Učenje po modelu predstavlja drugi oblik kojim se objašnjava pojava straha od visine, dodaje naša sagovornica. Na taj način, dijete može preuzeti ponašanje roditelja koji izbjegava da priđe prozoru ili boravi na terasi i ne prilazi ivicama ili panično reaguje kada se nađe na višespratnoj garaži. Roditelj pri tome i upozorava dijete da je opasno penjati se na merdevine i plaši ga na razne načine. Ovaj oblik učenja dijete preuzima, što dovodi do nastanka akrofobije.
Ona podsjeća i da svako ponašanje koje je nagrađeno ima tendenciju da se ponavlja. Ukoliko osoba koja se plaši visine pri pomisli o prilasku balkonu ovu situaciju izbjegne i napusti prostoriju, biće nakratko oslobođena anksioznosti. Ovakva reakcija dovešće do toga da se izbjegava svaka potencijalno stresna situacija. To će pojačati strah i još više učvrstiti fobiju od visine.
Problem, naime, izlazi na vidjelo onda kada se životne okolnosti promijene, ako osoba koja se plaši visine dobija novi posao na sedmom spratu poslovne zgrade sa staklenim prozorima ili se preseli u stan koji se nalazi na petom spratu zgrade. Tada poslovno i socijalno funkcionisanje biva otežano ili potpuno onemogućeno, što ima značajne posljedice na život te osobe.
Jedan od načina je da psihoterapeut i osoba s ovim problemom zajedno sastavljaju listu u kojima to lice osjeća fobični strah, od najmanje do najviše zastrašujućih.
Opasne situacije
Kao kod prelaženja na viši nivo, kada savladaju manje opasnu situaciju toj osobi se postepeno vraća vjera u sebe, stiče samopouzdanje da ide dalje. Tako se smanjuje postepeno patološki strah i on s vremenom nestaje. Ovo izlaganje pacijenta situacijama povezanim sa strahom od visine može se sprovoditi u imaginaciji ili uživo.
Tehnika modelovanja se odnosi na usvajanje novih, adaptivnijih ponašanja i načina razmišljanja nekog uzora, obično psihoterapeuta. Tokom seanse, psihoterapeut demonstrira kako se suočava s iracionalnim strahom od visine, pri čemu pomaže klijentu da posmatranjem i imitiranjem isto primijeni i usvoji.
Preporučeno
Bihejvioralni tretman se nekada može sprovesti i tokom višesatne seanse i podrazumijeva sve faze tretmana – dijagnostiku, edukaciju, primjenu produženog izlaganja i uspostavljanje daljeg plana koji će osobi s ovom fobijom pomoći da željenu promjenu uvježbava i održi kroz vrijeme.
