Jedan od paradoksa našeg vremena je hipohondrija.

Taj uporni strah od bolesti i smrti, koji izaziva beskrajnu patnju kod ne baš zanemarljivog dijela odrasle populacije – prema nekim procjenama oko 20 do 30 odsto, pokreće vrtlog konsultacija, dijagnoza i terapija koje zapravo nemaju smisla, piše Živim.hr.

Hipohondrija dovodi do nedostatka povjerenja u sopstveno tijelo i um uprkos preventivnoj medicini, kontinuiranoj medicinskoj brizi i dijetama.

Sve nas karakteriše egzistencijalna tjeskoba i to je normalno. Svesni smo svoje ranjivosti i prolaznosti, znamo da se možemo povrijediti ili razboleti i da, prije ili kasnije, moramo umrijeti.

Čak i samo blaga bol u stopalu, brži otkucaji srca ili loše varenje mogu izazvati beskrajnu patnju i navesti osobu da neprestano luta od ljekara do ljekara, ponavlja pretragu za pretragom i zahtijeva terapiju za terapijom.

Povezani članci

Život

Pogrbljeno sjedenje može ozbiljno narušiti zdravlje

Život

Kako toksičan posao utiče na vaše tijelo

Društvo

PSIHOLOŠKINJA BABIĆ ZA STANDARD o ,,prazničnoj depresiji”: Prihvatimo da ne moramo uvijek biti srećni samo zato što se to očekuje

Osećamo se veoma bolesno i, kako kaže psihoterapeut, ne shvatamo dvije osnovne stvari: s jedne strane, naše tijelo stalno emituje signale svog prisustva i normalno je da je njegova aktivnost promjenljiva, a s druge strane, stalno svoje tijelo opterećujemo, forsiramo i stavljamo na probu svojom ishranom, neaktivnošću i načinom života uopšte.

,,Posljedica su ti alarmi koje nam ono s vremena na vrijeme šalje i koji su savršeni fiziološki pokazatelji. Oni ne moraju ukazivati ni na šta ozbiljno, već uglavnom ukazuju na to da treba da stanemo, odmorimo se, jedemo drugačije…”, kaže dr Gezani, dodajući da nam tijelo stalno govori jer je ono važan dio psihe.

Strah od gubitka bliskih ljudi

Patofobija zapravo nije samo egocentrična. Dr Gezani napominje da je čak polovina onih koji pate od nje izuzetno zabrinuta da će se razboleti članovi njihove porodice, partneri ili prijatelji. Ono što izaziva patnju jeste pomisao na ,,gubitak” ljudi od kojih zavise za svoju fizičku i mentalnu dobrobit, što je zapravo egocentrizam u pravom smislu riječi.

Mladost nije hipohondrična

Teško je pronaći hipohondrično dijete ili adolescenta. Oni su previše neupućeni u život ili previše samouvjereni da bi razmišljali o njegovim rizicima i strahovali za svoje zdravlje. Hipohondrija se javlja kod onih s osjećajem odgovornosti prema životu (početak rada, osnivanje porodice), a time i većom osjetljivošću na egzistencijalnu ranjivost. “Rekao bih da se u prosjeku javlja od 25. godine nadalje, a rizik za pojavu, paradoksalno, opada od osamdesete nadalje, iako tada postoji direktnije suočavanje s krhkošću i prolaznošću tijela”, kaže dr Gezani.

Jesam li hipohondar?

Vrlo je jednostavno zapravo prepoznati kod sebe hipohondriju. Ona je prisutna ako je zdravlje naša dominantna briga.

Teško je živjeti s takvom opsesijom, ali mnogi ljudi se ili stide da to priznaju ili misle da je to normalno.

,,Hipohondrija je zapravo stalna krađa vitalnosti, osoba je opljačkana za svoju energiju i pažnju prema mnogim drugim aspektima stvarnosti”, smatra dr Gezani, dodajući da se s njom može živjeti samo ako je logična i epizodna. Na primjer, ako se bojite svaka tri ili četiri mjeseca kada imate ljekarski pregled ili zato što se partner ne osjeća dobro, to je u granicama normale. To je strah opravdan tom egzistencijalnom tjeskobom koju svi imamo. Međutim, ako duže vrijeme ne mislimo ni na šta drugo, tada bi trebalo potražiti stručnu pomoć.

,,Ako se, na primjer, poznanik stariji od 60 godina razboli i mi stalno pričamo samo o tome, nalazimo se u stanju poremećaja. Kao i ako idemo kod ljekara svake sedmice ili imamo tri ljekara kojima odlazimo jer nikome ne vjerujemo ili se stidimo svojih zamišljenih bolesti. To je tada anksioznost koju treba tretirati kao i svaku drugu bolest”, poručuje psihoterapeut.

Ponekad mogu biti potrebni i lijekovi

Ako je patološka anksioznost samo povremena, odnosno događa se jednom ili dva puta godišnje, najjednostavniji bihejvioralni pristup jeste da se taj ,,crv u glavi” stavi po strani i da se osoba usmjeri na druge interese koji su joj važni. Međutim, kada anksioznost pređe određenu granicu, to više neće biti dovoljno, već treba intervenisati psihoterapijom ili, u najtežim slučajevima, psihofarmakologijom.

Psihoterapija ima važnu ulogu jer nam pomaže da slušamo tijelo. Na primjer, neke osobe pate od hipohondrijskih poremećaja jer zapravo previše iscrpljuju sebe. Stalno rade ili su u previše restriktivnim režimima ishrane ili mnogo zahtijevaju od sebe kroz svakodnevne intenzivne treninge, a ipak ignorišu poruke protesta koje im tijelo šalje.

,,Kada ti znaci postanu jači i izraženiji, uspaniče se i tada nastupa hipohondrijska kriza. Mnogi su zapravo opsjednuti efikasnošću i vjeruju da bi tijelo trebalo da bude mašina koju treba gurati do maksimuma. Međutim, to nije slučaj i, prije ili kasnije, ono će prestati da funkcioniše”, upozorava dr Gezani.

Osjećaj krivice

Kako kaže psihoterapeut, s tim je povezan i osjećaj krivice kod pojedinaca koji krše određeno pravilo, rade sve što žele u nekom trenutku ili se upuštaju u abnormalno ponašanje.

Svesni su da krše prirodne granice, ali njihov strah ne vodi ih ka ispravljanju takvog ponašanja, već samo ka još većoj tjeskobi.

To se jasno vidi kod onih koji puše, zloupotrebljavaju alkohol ili uzimaju droge: u određenom trenutku “polude” kada se suoče sa simptomom koji je samo posljedica onoga što rade.

,,Moramo shvatiti da tijelo ima svoju mudrost koju savjest ne može i ne smije da ignoriše. Kada bismo svi više obraćali pažnju na znakove upozorenja koje nam šalje, umjesto da ih guramo pod tepih, imali bismo mnogo manje hipohondrijske anksioznosti”, zaključuje stručnjak.

Zanimljivo je da napredna medicinska briga koja nam je danas dostupna ne ublažava tu svijest o našoj krhkosti.

Mi se danas borimo između dva suprotstavljena elementa: s jedne strane postoji ta psihološka osnova koja nas stalno podsjeća na našu nemoć kao smrtnika, a s druge strane postoji taj savremeni mit o svemoćnoj medicini koji nam govori da se sve može izliječiti i riješiti i da osoba može zauvijek biti zdrava i mlada.

Ta kontradikcija pojačava i dramatizuje poruke neefikasnosti ili neuspeha koje možemo dobijati od sopstvenog tijela. Jer, ako želimo da budemo zauvijek potpuno zdravi, jasno je da nas prehlada plaši, temperatura od 39 stepeni nas izludjuje, a bolovi u zglobovima izazivaju paniku.

,,Tjeskobu zbog bolesti pogoršava činjenica da su u moderno doba nestale veze porodične i društvene solidarnosti koje su hiljadama godina karakterisale ljudsku vrstu”, objašnjava psihoterapeut Nikola Gezani, autor eseja „Hipohondrija”.

Šta se događa kod hipohondrije

Anksioznost postaje prekomjerna i prelazi određene sigurnosne granice, postajući patološka. Taj poremećaj ima različite stepene intenziteta, ali u velikoj većini slučajeva riječ je o neurozi koja podjednako pogađa oba pola i stavlja nas u stalno stanje straha za sebe, ali i za naše voljene.

,,Samo u malom procentu prerasta u oblike psihoze, slične delirijumu, koji su mnogo ozbiljniji”, kaže dr Gezani, ističući da hipohondriju karakteriše uznemirujuća i preterana pažnja prema najmanjim signalima tijela.