Glumac Andrija Milošević ponovo će nasmijati bosanskohercegovačku publiku. S autorskim projektom, pozorišnom hit komedijom „Zlatni lančić od bižuterije”, šarmantni Crnogorac u decembru dolazi u Sarajevu i Mostar. Koju god komediju da je igrao, s njim u glavnoj ili nekoj sporednoj ulozi, zabave nije nedostajalo. Svojim humorom Andrija već godinama liječi ljude, koji su na ovim prostorima formatirani na trpljenje.

Kaže da oni sami biraju u čemu će živjeti, ali da on ne želi da im kvari sreću, pa im zato nudi optimizam.

– Žao mi je vidjeti namrgođena lica, opterećena preživljavanjem, predrasudama, kada vidim koliko je običan, dobar čovjek, podložan agresivnom, ultimativnom laganju i bezobraznom manipulisanju. Žao mi je što ljudi, generalno, ne vide jednostavnost ove lažne stvarnosti, pa onda pokušavam da im kroz smjeh i razonodu podvalim istinu. Publika to prepoznaje i shvata, ne zamjera mi na nekorektnosti, već učestvuje zajedno sa mnom u tom energetskom pražnjenju i svi budemo bar malo bolji – kaže Andrija za magazin Azra.

Poznati ste kao veseljak na sceni, jeste li takvi i u privatnom životu?

– Koliko mi život dopušta. To je vječna borba. Ja ga krotim, a on me minira na svakom koraku. Opet, u svemu tome postoji nada da se može upornošću i ljubavlju pobijediti. Pobijediti ovo vrijeme i ova surovost. Srećan sam. Znam da će kraj doći kad-tad i ne opterećujem se trivijama, živim koliko god mogu slobodno.

Mnoge Vaše kolege imale su običaj reći kako nikada ne bi igrali u sapunicama, negdje ste i sami priznali kako su Vam svojevremeno sugerirali da ne trebate snimati „Mješoviti brak“, što niste poslušali. Na koji način se određujete prema intelektualnom snobizmu; prezirete li ga, ignorirate ili…?

– Ne zanima me. Nemam vremena za filozofiju palanke. Život je brz, mi živimo u vremenu koje od postanka svijeta nikada brže nije prolazilo. Moram stići da uradim toliko toga. Neko je rekao da je definicija današnjih intelektualaca sljedeća: “To je čovjek čije znanje znatno prevazilazi njegovu inteligenciju”. Toliko analitičara, kritičara, blogera, vlogera, tviteraša i raznih naprednih mozgova, a jedino što ih vezuje jeste verbalna dijareja, usljed koje, ukoliko ih shvatite ozbiljno, možete da se kritično zarazite.

Vi ste prva generacija glumaca Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Bore Stjepanovića. Za koja glumačka iskustva, znanja i savjete ste mu najviše zahvalni?

– Za savjete u vezi s mojom ličnosti, obrazovanjem i životom uopšte. On je veliki čovjek i genijalni profesor. Principijelan, ispravan i požrtvovan. Eto, tome me je naučio. Da mu nisam vjerovao, ostao bih neki tamo što je upisao akademiju sa 16 godina. Ovako sam, zahvaljujući Bori Stjepanoviću, postao čovjek, pa dokle stignem.