Video
Prošlo je 94 godine od smrti pjesnika velikog srca i vječitog romantičara sa druge strane Neretve. Na današnji dan umro je Aleksa Šantić, jedan od najznačajnijih pesnika srpske lirike.
Rođen 1868. u Mostaru, Šantić je zauvjek sebe vezao za grad u BiH u kom je proveo većinu svog života. Otac mu je umro rano pa je značajan period djetinjstva proveo kod strica. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i jednu sestru Persu, dok mu je druga sestra Zorica umrla još kao beba. Šantić je, kao dijete iz trgovačke porodice i sam završio trgovačku školu u Trstu i Ljubljani. Po povratku u Mostar posvetio se književnom i društvenom radu.
Preporučeno
Stvarao je u razmaku od dva vijeka i više nego drugi pjesnici tog perioda je povezivao idejne i pjesničke patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesničkom odrastanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. kada su i nastale njegove najlepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kom je i sam pripadao.
Iako je domovina bila njegova vječita muza i inspiracija, pa mu ljubav nije strana riječ, Šantiću nije nedostajalo ljubavi ni u životu. Štaviše, volio je više puta, jednu Zorku, jednu Eminu i Anku. Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinki. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, šadrvana.
Kako to često biva u životu jednog umjetnika – Šantić je volio baš onu koja mu nije bila suđena, Anku Tomlinović. Po Dučićevim riječima, i Anka je neizmjerno voljela mostarskog romantika.
Anka je bila ćerka vlasnika fotoateljea Stjepana Tomlinovića, koja se doselila u Mostar. Aleksa je pratio svaki njen korak, sjedjeo u dućanu čekajući da se pojavi kako bi joj se približio. Djelovala mu je kao priviđenje… Tajanstvena, sama, ili u pratnji mlađeg brata, šetala je popločanim ulicama Mostara okupirajući misli mladog Šantića. Viđali su se svakodnevno, i svakog puta bi se slučajno vidjeli, porazgovarali i prošetali. Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je namjerno uvijek izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je vidi. Kada je od drugih saznala da objavljuje pjesme, tražila je od Alekse primjerke Goluba i Nevena, koje je redovno čitala i komentarisala. Pjesnik se kasnije prisjećao kako joj je prvi put izjavio ljubav. Napisao je pjesmu “Ako hoćeš”, baš njoj. Pjesma od pet strofa brzo se našla u Ankinim rukama.
“Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu
Mirisavu meku svilu!”
Na njegovo iznenađenje, vratila mu je pjesmu bez ikakvog komentara. Potom se pozdravila i krenula niz ulicu, ostavljajući pjesnika začuđenim. A onda se okrenula, nasmijala i ozbiljno rekla: “A što se tiče onog ako hoćeš – hoću”, i otrčala niz ulicu. Međutim, tu su snovi krenuli nizbrdo. Mala mostarska sredina nije umjela da prihvati ljubav imućnog Srbina i Hrvatice čiji je otac samo želio veliki miraz i kuću u kojoj će biti finansijski zbrinut. Osuđena na propast, njihova ljubav je bila ispunjena svađama i raspravkama između Alekse i njegove majke. Sve dok ga jednog dana majka nije dovela ispred ikone Svetog Nikole i zaklela: “Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtve dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi”.
Shvativši da nema izbora, nesrećni pjesnik nije imao snage da se suprotstavi, unezvijeren je otišao kod Anke da joj traži oproštaj jer je vjenčanje nemoguće. Aleksa je prekinuo burnu vezu sa lijepom Hrvaticom, koje se sjećao do kraja života i kojoj je posvetio većinu svojih ljubavnih pjesama. Anka se udala godinu dana kasnije za dosta starijeg čovjeka iz Zagreba i zauvjek napustila Mostar.
Svatovi su tog dana prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je on svečanost posmatrao sa prozora, plačući.
Tokom života je objavio veliki broj pjesama od kojih su najpoznatije: “Emina” (1903), “Ne vjeruj” (1905), “Ostajte ovdje” (1896), “Pretprazničko veče” (1910), “Što te nema?” (1897), “Veče na školju” (1904), “O klasje moje” (1910), “Moja otadžbina” (1908)…
Aleksa Šantić preminuo je od tuberkuloze 2. februara 1924. Mostar je toga dana bio zavijen u crno, a stanovnici svih religija skrhani jer je otišao komšija koji je sve volio podjednako.
