Baba Anujka, prva žena serijski ubica na našim prostorima

Baba Anujka je prva žena serijski ubica na našim prostorima. Gotovo pola vijeka ona je sijala smrt i strah po jugu Banata svojom đavoljom vodicom, a njeni brojni klijenti bili su ubijeđeni da je u dosluhu sa samim đavolom.

Anujka di Pištonja, porijeklom Rumunka, rođena je 1837. godine od oca Pavla i majke Marte. Ubrzo nakon njenog rođenja, porodica se sa područja Moriša preselila u banatsko selo Vladimirovac, tada poznato pod imenom Petrovo selo, koje se nalazi između Beograda i Vršca. Anujkin otac bio je ugledan paor i želio je da mu ćerka izučava visoke škole, pa je tako boravila po internatima, gdje je, kako je kasnije otkrila na suđenju, postala somnabulna (hodala u snu).

U to vrijeme se vjerovalo da ljudi koji hodaju u snu imaju natprirodne moći. Još jedan događaj koji će odrediti njenu, a i sudbinu mnogih stanovnika Banata, odigrao se kad je Anujka imala 12 godina. Tada ju je spopala čudna bolest i nije mogla da pomjera ni ruke, ni noge, samo nepomično je ležala. Ljudi koji su je posjećivali često bi prokomentarisali da će postati vračara i eto, ona postade vračara.

Najpoznatija banatska vračara i vlasnica jedne od najpoznatijih kafana u okrugu, punih pedeset godina trovala je ljude širom Banata. Ona je imala svoje saradnice koje bi obilazile okolna sela i raspitivale se u čijoj kući ima razmirica, a zatim preporučivale baba Anujku koja će riješiti sve njihove probleme.

Kao svaka vračara i Anujka je tražila od svojih klijenata da ponesu specijalne sastojke, pa je tako svako ko je dolazio morao da ponese jednu crnu kokošku, jednu bijelu kokošku, torbu pepela, trica i bosiljka, a zatim bi u jednoj mračnoj sobi u dimu tamjana posipala po podu pepeo i izgovarala tajanstvene riječi od kojih bi se ledila krv. Nakon što bi završila sa bajanjem, starica je klijentima davala jednu bočicu omađijane vode uz uputstvo za korišćenje i tačnim danom kad će problem nestati. Tada bi triput pozvonila jednim zvoncetom što je značilo da se sporazumijeva sa đavolom, a klijentima bi rekla da samo posluže vodu neprijatelju, dok će se đavo pobrinuti za ostalo.

Baba Anujka je bila izuzetno vješta u svojim proračunima i uvijek je pogađala kad će problem nestati. Obično je to bilo osmog dana od dana kad se neprijatelju posluži voda. Ovo je, naravno, imalo toksikološku podlogu. Anujka je svakog klijenta pitala koliko je problem težak, misleći na težinu osobe kojoj će se voda poslužiti. Na taj način znala je koju dozu arsena je potrebno sipati u vodu da bi otrov djelovao. Nerijetko je svoje napitke začinjavala otrovnom biljkom tatulom koju je sama brala u polju, a arsen je nabavljala po apotekama.

Punih četrdeset godina vladala je nezainteresovanost austrougarskih vlasti za optužbe koje su dolazile sa svih strana. Njima je najbitnije bilo da je Anujka redovno izmirivala obaveze prema državi, a kako su sahrane pokojnika obavljane veoma brzo i niko od najbližih srodnika nije tražio obdukciju, nisu željeli da otvaraju istragu.

Baba Anujkina zlodjela konačno dolaze na naplatu 1927. godine kad je 29. decembra naprasno preminuo Gaja Prokin, imućni udovac iz obližnjeg sela Ilandža. Iako je bio u šezdesetim godinama, Prokin je bio zdrav i snažan čovjek koji je volio život i društvo. Svoje bogatstvo koje je stekao trogodišnjim radom u Americi podijelio je dvojici sinova, a sebi je ostavio tek onoliko koliko mu je bilo potrebno za život. Svom sestriću Milanu obećao je da će mu poslije smrti ostaviti osam jutara zemlje, međutim Milan i njegova žena bili su nestrpljivi i angažovali su tada široko poznatu Anujku. Zbog sumnje da je umiješana u smrt Gaje Prokina, pančevački isljednici privode Ilandžanku Ljubinku Milankov koja ne samo da je znala šta se desilo sa Prokinim, nego je bila najbliži saradnik baba Anujke. Tada je naređena ekshumacija nekoliko tijela ljudi koji su naprasno umrli i kod svakog su pronađene otrovne čestice arsena i žive. Ovo je bila solidna osnova za podnošenje optužnice protiv baba Anujke koja je tada imala 91 godinu i njenih saradnica. Svemu ovome je pomoglo svjedočenje jedne od saradnica, Savete David, koja je htjela da se osveti jer poslije višedecenijskog šegrtovanja nije dobila ni dinara. Baba Anujka je konačno 1929. godine optužena na 15 godina tamnice u požarevačkom zatvoru.

Prema nepotvrđenim pričama, baba Anujku su 1941. godine iz požarevačkog zatvora oslobodili Njemci i ona se vratila u svoje selo i tu umrla u 104. godini, a njene saradnice strijeljane su 1945. godine. Dr Šimon A. Đarmati, koji je 2007. godine izdao knjigu Baba Anujka – vračara iz Vladimirovca, u završnoj rečenici kaže: Baba Anujka, ta sitna, naizgled naivna i nevina starica, zaorala je duboku i otrovnu brazdu u životima mnogih stanovnika Banata, te čudesne ravnice.