Video
“Razgrnuli ste mrak” – poručuje Balašević čestitajuči Milu Đukanoviću na “osvajanju” statusa države.
Razgrnuli ste mrak
“Od dana referenduma o izjašnjavanju o samostalnosti Crne Gore prošlo je, eto, i više od dvadeset dana. Istekao je zvanični rok za podnošenje žalbi, zvanično su proglašeni rezultati, i nakon toga su i najkomotniji zvaničnici uputili svoje zvanične čestitke…
Nadam se da je sad napokon dopušteno i malo nezvaničnosti?
Dakle: Dragi moj prijatelju…
Uzalud čekajući da i iz pravca iz kojeg se javljam dospije jedna čestitka s pečatom ozbiljnijim i većim nego što je potpis ovog tamburaša i stihoklepca, riješih da se ipak javim dok je još vrijeme. I da, povodom dana kad je Crna Gora poslije dugo lomljenja povukla zalog svoje državnosti, jednom davno nesebično uložen u stvaranje zajedničke države južnoslovenskih naroda, uputim u ime svoje porodice najljepše želje mladom Blažu, Lidiji i Tebi…
Nekad, u naivnoj mladosti, drznuo bih se da nadobudno kličem u ime generacije, do prije izvjesnog vremena bio bih ubijeđen da se oglašavam u ime par miliona istomišljenika, ali danas, mudriji za godine protekle od dvijehiljadite pa dosad, usuđujem se da se pozovem jedino na velesilu svojih najbližih. Tim prije, što se nadam da imaš neke veze u medijima, i da će uz Tvoju malu pomoć, ova čestitka biti proslijeđena i prenijeta i našim brojnim prijateljima u Crnoj Gori…
Među njima, kako to već dolikuje normalnim ljudima, ima i onih koji na referendumu nisu bili za samostalnost (doduše, nema ih ni izbliza u onoj mjeri u kojoj ih je bilo u glasačkim kutijama?), ali na obnavljanju države jednako čestitamo svima, dobro znajući da još nije smišljena granična rampa koja bi zaustavila prijateljstvo i dobre namjere…
Što se tiče Onih Drugih, zlonamjernih, njima pomoći nema. Granice na mapama zanemarljive su u odnosu na granice u ljudima. Vrlo je teško pravim imenom nazvati način na koji su reagovali premijer i vlada Jedine Države Na Svijetu Koja Je Stekla Samostalnost Tako Što Su Se Svi Odvojili Od Nje? Postoji izvjesna tačka poslije koje se nevaspitanje više ne naziva nevaspitanjem nego dijagnozom, ali određivanje te tačke ipak prepuštam stručnijim i obučenijim licima…
Srbiji je, u svakom slučaju, referendum o kojem je riječ učinio samo dobro, i to bi svi u Crnoj Gori kojima je do Srbije stalo morali znati. Možda će suočavanje s vasionskom usamljenošću najzad dovesti i do sagledavanja razloga za tu usamljenost? A onda će možda i ti razlozi konačno biti odrezani, jednostavno, kao trula grančica na rascvjetaloj vinogradskoj breskvi?
Koliko smo samo puta nepromišljeno dizali glave postavljajući pitanja, i koliko su samo puta odgovori bili tako nisko da smo ih mogli sagledati tek pognutih glava…
Jadni su oni koji se ostraste samo kad im ponestane neprijatelja, i jadne su priče o ratovima i saveznicima, kad ih izgovore oni što ratove prizivaju, a saveznike potežu da bi nekog napali, a ne da bi se zajedno branili…
Na lokalnom skupštinskom vašaru dobošarilo se i da je Crna Gora napustila Srbiju sad kad joj je najteže? Eh, oni najstariji imaju pravo da se sjećaju, oni najmlađi imaju pravo da se nadaju, ali mi Srednji, svjesni ko našu zemlju vodi, i sluteći ko će je sve još voditi, sad se već pomalo pribojavamo da će Srbiji uvijek biti najteže?
No, istina zna da zazvuči kao izdaja, i neću se prevariti da je dalje pominjem. Zasuće me dušebrižnici istorijom, istorija je oduvijek bila alibi onih koji ne znaju šta će sa budućnošću? Kao pjesnik, kakav-takav, pokušaću ipak da se odbranim pomišlju da naša budućnost i nije ništa drugo nego istorija naših praunučadi? Pa prepustimo onda najbolje njima da sude o dvadeset i nekom maju, godine dvijehiljade i šeste…
U svakom slučaju, datum jedne svijetle majske zore, dopalo se to nekom ili ne, nesumnjivo će biti ovjekovečen u udžbenicima, na tablama s imenima ulica i trgova, u nazivima škola, zacrveneće se na mnogim budućim kalendarima, a neki drugi datumi ostaće otisnuti jedino na stranicama žute štampe, gdje im je, uostalom, i mjesto…
Na tome da je neko jednom bio s Miloševićem prebacivaće mu i dalje oni koji su s Miloševićem još uvijek, na tome da iz interesa želi svoju privatnu državu prebacivaće mu uglavnom oni koji tu državu ne žele jer će tako izgubiti tristo eura na razlici neke školarine, o tome da je neko izdao ponešto prebacivaće mu oni koji su izdali sve ostalo, no, razgrćući mrak samo uznemiriš stanovnike tog mraka, to smo oduvijek znali…
Slučajno sam se zatekao kad je razgrtanje počelo, one večeri u Crnogorskom Narodnom Pozorištu (kad je tek promovisani Ambasador Dobre Volje poslije velikih koncerata u Sarajevu primljen po preskočenom protokolu kod kolege Izdajnika, tadašnjeg predsjednika Crne Gore), malo sam se muvao kad je nastavljeno u Kotoru, Baru, Budvi, pa iskušano na veličanstvenom pljusku na trgu na Cetinju, i ne zavaravam se da je išta završeno, kako neki tvrde…
U Crnoj Gori je, naprotiv, nešto tek započeto, i neka je sa srećom. Neka svi kojima je do te zemlje stalo dobiju šansu da je učine što boljom, sjedjeli oni u skupštini lijevo ili desno, što i nije važno kao što se čini. To lijevo-desno ionako izgleda obrnuto jedino onima što gledaju iz sale u odnosu na one što gledaju s predsedavajućeg stola, nama sa strane je to manje-više potpuno svejedno…
I, malo mi je neprijatno, ali ja još uvijek ne znam ni gdje je sad tačno ta famozna granica između Crne Gore i Srbije? Nemam pojma gdje je granica između NAS? Naputovao sam se svijetom kao stari kofer, pomalo sam i studirao geografiju, ali ako dosad nisam naučio gdje je, bojim se da ni neću?
Kad su ove nove međe počele da bujaju kao divlje puzavice, rekao sam da granice i postoje samo zato da bi se prelazile, i nisam se zamajavao učeći svaki čas zemljopis države koja bi mi zapala za taj dan. Svoju zemlju sam godinama označavao svojim prijateljima, kao kamenima-međašima, i njenu tajnu mapu nosim negdje u grudima. Neizbrisive kote mojih uspomena zauvijek će ostati označene povrh Brajića, u Bajicama, Nikšiću, Boki, pod Paštrovskom gorom…
I izdržaću nekako da ovu čestitku i potpišem samo imenima Alekse, Jelene, Jovane, Olje i svojim imenom, kako sam je i započeo, ali bar ću nagovijestiti da ovdje ima puno ljudi koji misle kao mi. Nema ih dovoljno, ali ima ih puno, jako puno. I poslije ovih riječi biće mi malo lakše kad ih u prolazu sretnem među onima koji su umjesto izblijedjelih majica sa simbolima izgubljenih ratova i likovima Junaka Koji Se Godinama Kriju već navukli majicu s originalnim “Ne idem u Crnu Goru na more”, što nas konačno dovodi i do jednostavne poente ove priče…
Ja ću, naime, majicu za nastupajuću sezonu prošetati i ovog ljeta po manekenskoj pisti obale u Pržnom, pa kud puklo da puklo…
Jer, svašta sam bio u ovom životu…
Jedino još nisam bio stranac u Crnoj Gori…
Preporučeno
Dok i to ne probam, želim vam, još jednom, puno sreće, i državu kakvu i sebi želim ali je, kanda, nikad neću imati”, napisao je Balašević.
